Ususret svjetskoj premijeri filma Pelikan razgovarali smo Tamarom Babun, producenticom i direktoricom producentske kuće Wolfgang&Dolly, koja je otkrila što doista producenti rade, koje su vještine potrebne da bi uspjeli u ovome pozivu te kako je izgledao njezin put.
Kada ste osjetili da želite postati producentica? Kada se taj poziv javio?
Dugo nisam imala pojma kada, a onda sam prije nekoliko godina iz škrinje sjećanja izvukla uspomenu, koju su mi moji bližnji potvrdili kao stvarnu, na to da sam već s pet godina počela organizirati razne predstave u kvartu i stvarati umjetnička događanja u stanu, sa šest godina sam oslikavala božićne čestitke u nekoliko serija, sa sedam sam napravila ilustrirani „samizdat“ vlastite poezije… Stvaranje i organizacija su nekako oduvijek tu.
Što producentica sve radi?
Raspon poslova koji producentica radi, kao i kod nekih drugih profesija u našoj djelatnosti, jednim dijelom ovisi o stilu i osobnosti, ali u načelu mislim da svi koji se bave ovom profesijom stalno njuškaju ne bi li pronašli dobre projekte ili dobre suradnike za neke intrigantne ideje, bavimo se imaginacijom projekta od početka razvoja do prve reakcije nekoga u publici i onda temeljem tog holograma prikupljamo sredstva za realizaciju, okupljamo ekipu, pronalazimo resurse i lokacije, sve što je potrebno da se stvori svijet filmske priče koju snimamo.
Svu tu gradnju izvodimo u suradnji s autorima projekta, a pojedine segmente te gradnje sa suradnicima u različitim sektorima. Sudjelujemo i u stvaranju predispozicija da se ovaj posao uopće radi sudjelujući u stvaranju kulturnih politika u onom svojstvu u kojem je to moguće.
Što je najzabavniji dio posla, a koji je najteži dio posla?
Meni su najzabavniji dio posla maštanje i onda pronalaženje praktičnih rješenja za realizaciju ideja, a najdraži dio mi je stvaranje sinergije s ljudima i profesionalna prijateljstva koja nastaju kad u tom poslu pronađemo svoje srodne duše.
Filmski posao je kolektivni posao i najljepši je kad taj kolektiv unisono diše i kad radimo u harmoniji. Najteži dio posla meni osobno je čekanje da „sjedne“ neka lova koja kasni, a kojom valja pravovremeno platiti ljude i usluge.
Kako se osjećate prvoga dana snimanja?
Imam ogromnu tremu.
Čime proslavite zadnju klapu?
Zagrljajima, smijehom, pjesmom, plesanjem, a vrsta hrane i pića ovisi o okolnostima.
Koje vještine su najvažnije u produkciji?
Sposobnost relativno brzog pronalaženja efikasnih rješenja, otpornost na stres i razumijevanje za ljude i njihove pojedinačne perspektive u svakoj situaciji.
Što mislite koji su to ključni trenuci u vašoj karijeri bili presudni da se nađete na ovoj poziciji na kojoj ste sada?
Susret s Unom Radić na Akademiji dramske umjetnosti, susret s Matijom Drnikovićem u prvoj godini postojanja Wolfgang&Dolly i preporuka mog prijatelja Vladimira Stojčevskog da obratim pažnju na njegovog studenta Aleksandra Arsovskog. Također, susreti sa svim redateljicama i redateljima i drugim kolegicama i kolegama iz filma s kojima radim.
Ljudi su sve.
Osim toga, zahvalna sam na neugodnim pa i nekim baš lošim iskustvima jer su me naučila kako da radim stvari na neki sebi svojstven način, a pozitivne reakcije i rezultati autentičnog postupanja pomažu mi da prebrodim nesigurnosti koje me prate. Ohrabrila su me i svačem korisnom naučila i sudjelovanja na programima usavršavanja Emerging Producers i EAVE.
Produkcijsku kuću Wolfgang&Dolly osnovali ste 2017. Kakav je bio vaš put prema uspjehu?
Mi smo jedan sada lijepo i dobro posložen work in progress, a o uspjesima i neuspjesima ćemo pričati kad budemo gospođe i gospoda u godinama s puno više pojedenih žganaca nego što imamo do sada. Put nam je zahtjevan kao i svim produkcijskim kućama u našem dijelu Europe jer smo malo tržište, sredstva za koja se možemo natjecati s našim projektima su nedostatna za punu profesionalizaciju i ozbiljan napredak i to sve nas na ovim prostorima tjera da budemo spretniji, obrazovaniji i da se u nama nikad do kraja ne gasi iskra borbe za bolje okolnosti, čak ni kad smo jako umorni.
Zato snažno navijam za sve kolege i stalno se nadam da će uvjeti što više pratiti našu količinu zalaganja. Naš put obilježen je najviše upornošću, optimizmom i dišpetom.
Koju vam je scenu bilo najteže produkcijski osigurati?
Toga se sjetim samo kad iznova moram izvesti nešto sumanuto i blesavo da bi se neka scena dogodila.
U kojem ste trenutku pomislili: „Što je meni ovo trebalo?“
Prve dvije godine postojanja Wolfgang&Dolly to pitanje sam si postavljala na tjednoj, možda i dnevnoj bazi, a nakon toga se ono periodički ponavlja, najčešće u trenucima prekomjernog umora ili kad mi se čini da sva pozitivna energija i trud koji ulažem u neki podvig ne donosi nikakav rezultat. Srećom, obično već sljedećeg jutra nakon što si postavim to pitanje dođe neka manja ili veća potvrda da pomaka ipak ima!
Koje projekte još možemo očekivati od vaše produkcijske kuće Wolfgang & Dolly u skorijoj budućnosti?
Pelikan, dugometražni igrani film prvijenac redatelja Filipa Herakovića svjetsku će premijeru imati 19. studenog na festivalu Black Nights u Tallinnu. U prosincu ćemo imati premijeru srednjemetražnog dokumentarca Put su ljudi redatelja Tomislava Krnića, sljedeće godine ide druga sezona dokumentarne serije Dulum zemlje autora Filipa Filkovića Philtza i Tomislava Krnića, a uskoro ćemo završiti i dokumentarne filmove Renate Lučić i Brune Bajić, hibridni film Franka Dujmića, kratki igrani film Dalije Dozet.
Una Radić i ja „skuhale smo“ dokumentarnu seriju AHA!, svašta se dovršava nakon dugog perioda razvoja i snimanja… Upravo se snima naša manjinska koprodukcija Iskupljenje redateljice Sonje Prosenc, a u zadnjoj fazi postprodukcije je i druga manjinska koprodukcija, dokumentarni film Tijelo Petre Seliškar.
Sljedeća godina će nam nadam se donijeti puno veselih premijera.
Što treba pročitati svaki budući producent?
Svaki budući producent treba čitati bilo što što će zapaliti iskru vjere u bolji svijet i ideje stvaranja, a neki od naslova koji su meni posebno važni su:
Werner Herzog – A Guide For The Perplexed/Conversations with Paul Cronin, Prijelaz ekonomije iz ego u eko sustav Otta Scharmera i Katrin Kaufer, Jesmo li to bili mi Luize Buhaurove, Kalendar Maja Zorana Ferića, Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević, Uspon i pad Koševskog brda/ Sarajevo za prolaznike Branka Čegeca i još gomila knjiga koje grade moj osobni kozmos.
Što prema vašem mišljenju možemo očekivati od hrvatskog filma u idućih 5 godina?
Upravo smo u jednoj od sjajnih sezona hrvatskog filma kad brojni debitanti stupaju na scenu svojim iznimnim filmovima i vjerujem da ćemo idućih godina gledati sve više uzbudljivih naslova koji su utemeljeni u iskustvu jedne generacije koja polako shvaća da u samima sebi mora pronaći one People in Charge koje Mikal traži u filmu Pizzeria Kamikaze Gorana Dukića iz 2006.
Da možete birati, bilo koje filmsko zanimanje, a da nije producentica – koje bi to zanimanje bilo?
Da imam muzičkog talenta bila bih kompozitorica filmske muzike. Zvuk u cjelini i muzika transformiraju filmsko iskustvo na čudesne načine.
I za kraj – koja biste tri filma preporučili svima da pogledaju?
Nemoguće je izabrati samo tri definitivno, a i nemoguće je nešto preporučiti baš SVIMA, pa nježno sugeriram tri naslova iz mog recentnog gledanja: Sigurno mjesto Juraja Lerotića, Mustang Laure de Clermont-Tonnerre i Banović Strahinja Stefana Arsenijevića.
