“Scenografi su često i organizatori, knjigovođe, psiholozi”, govori Petra Poslek. Scenografkinja koja stoji iza filmova Garbura, Goran, Tereza 37 i drugih, otkriva tajne zanata te opisuje što sve treba znati osoba koja želi krenuti u taj svijet.
Za početak, jedno lagano pitanje bez puno povijesti – kako postati scenograf?
Hm… u Hrvatskoj ne postoji studij scenografije. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, na kojoj postoji smjer aranžersko – scenografski, mene je put odveo u
Nizozemsku na Gerrit Rietveld akademiju – kazališni dizajn. Ipak, nisam završila studij jer sam nakon dvije godine postala mama, pa smo se vratili u Hrvatsku. A onda sam malim koracima ulazila u krug.
Radila sam scenografije za glazbene spotove i manje projekte. Nekoliko godina sam radila kao asistentica scenografa iskusnijim kolegama na dugometražnim domaćim i inozemnim projektima. I tako se zavrtjelo.
I to je svakako proces koji nije lagan. Tek ove godine sam nakon 10 i više godina uspjela upasti u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, iako već godinama imam sve uvjete.
Nemamo sindikat, borimo se za uglavnom najosnovnije radne uvjete, radni dan nam traje minimalno 12 sati, a koeficijent za obračun osnovice za uplatu doprinosa iznosi 0.8. To znači da umjetnici u mirovinu odlaze sa samo 1.700 kuna. Usprkos svim poteškoćama, scenografija je uvijek bila moj prvi izbor.
Kako je izgledao tvoj prvi projekt? Koji je to projekt bio?
Prvi projekt je bio spot za grupu JINX – Čuvaj me ne daj me. Priča se odvija u vlaku – kao neki pomaknuti Orient express. I uživala sam svaku sekundu. Imala sam sreću da sam na
tom projektu radila s filmskim profesionalcima koji su me odmah povukli na njihov sljedeći projekt, film Svećenikova djeca. Na tom sam setu radila kao asistentica scenografa. I tako se zavrtio krug koji od tada ne staje.
Osim kreativnog procesa, scenografi su često i organizatori, knjigovođe, psiholozi
Što scenografkinja točno radi? S kojim se sve izazovima nosi?
Nekad mi se čini da radi sve više od scenografije same. Osim kreativnog procesa, scenografi su često i organizatori, knjigovođe, psiholozi.
Proces počinje s čitanjem scenarija i razradom, nastavno na to organizacija scenografske ekipe, pa borba s uvijek premalim budžetima… Ali, taj osjećaj koji te preplavi kad vidiš realizaciju nečega što je do prije par mjeseci ili tjedana bila samo ideja je nezamjenjiv. Čak možda i malo ovisnički.
Kako se inspriraš za pojedini projekt?
Ovisi o projektu. Uglavnom puno istražujem, googlam, čitam, pričam s pojedincima, razmišljam i kroz vlastito iskustvo, propitujem i sebe i sve oko sebe. Radim skice, moodboardove, vadim članke, citate i volim od samog početka biti u tom procesu, s redateljem i snimateljem na projektu.
Film zahtjeva razrade, istraživanja, karakterizacije likova i još puno sitnih segmenata kako bi došli do životnih prostora protagonista. I, naravno, moja scenografska ekipa koja mi je desna ruka i bez koje se osjećam potpuno izgubljeno.
Za Garburu smo sipali 5 kamiona šljunka na asfalitranu cestu…Bilo je izazovno
Kako ti je bilo raditi scenografiju za Garburu? Što je bio najveći izazov?
Pa bilo je izazovno. Redatelj Josip Žuvan i snimatelj Tomislav Sutlar su napravili fantastičnu pripremu prije snimanja, knjigu snimanja s točnim kadrovima za svaku scenu tako da je to zaista bio blagoslov.
Izazov je bio svakako Covid i stalna neizvjesnost što će biti sutra. Bili smo „izolirani“ u hotelu, cijela filmska ekipa skoro dva mjeseca i to je nekako dodatno stvorilo određenu toplinu i sigurnost.
S druge strane imali smo dosta scenografskog posla. U obje kuće smo od spavaćih soba radili dječje, rušili zid da bi povezali dnevni i blagovaonski prostor, bojali 250m2 zidova,
gradili lažne ograde, sipali 5 kamiona šljunka na asfaltiranu cestu… Bilo je izazovno.
Predivno iskustvo sam imala na zadnjem dugometražnom filmu Punim plućima
Koliko važnu ulogu u filmu igra scenografija?
Film je za mene lanac s karikama i svaka karika je jednako važna pa tako i scenografija. Također, mislim da bi scenografija trebala biti uključena u proces od prve ruke scenarija. Jasnije je i redatelju i snimatelju, a naravno nastavno i glumcima, kad imaju ideju prostora.
Predivno iskustvo sam imala na zadnjem dugometražnom filmu Punim plućima. Naime, produkcija je unajmila stan za pripremu i snimanje na dva mjeseca. Dogovorili smo da će
scenografija dva tjedna postupno graditi set, a dva tjedna će prije početka snimanja tamo biti glumačke probe što je uvelike pomoglo cijeloj ekipi.
Nekako je drugačije kad poznaješ prostor, kad znaš koje su knjige i VHS kazete na polici.
Što je najluđe što si do sada napravila za savršenu scenu?
Pa iskreno puno sam razmišljala i sve mi se čini nekako prosječno i normalno. Možda je to samo moja percepcija ludosti. Na filmu je sve normalno…
Imam veliku fobiju od ptica, ali evo za jedan projekt s dragim prijateljem Zdenkom Bašićem za svaku repeticiju sam lovila gusku po dvorištu, čučala u grmlju zajedno s njom u naručju i na akcija ju pustila pa protrči kroz kadar. Znam da nije ludo, ali za mene jedna od hrabrijih situacija.
Na kojim projektima trenutno radiš?
Zadnjih par godina se uz scenografiju bavim i food stylingom pa radim paralelno na nekoliko projekata u tom sektoru. Također, sljedeće godine po prvi puta radim scenografiju za jednu kazališnu predstavu o kojoj još ništa ne smijem otkrivati. I tko zna što će se još otvoriti.
“6 janjećih glava smo uspjeli nabaviti i 6 glava je čovjek pojeo u sceni”
Možeš li mi otkriti neke anegdote sa snimanja ?
Hm. Prvo što mi pada napamet je Milan Štrljić u filmu Goran koji na večeri jede janjeću glavu. 6 janjećih glava smo uspjeli nabaviti i 6 glava je čovjek pojeo u sceni.
Na Terezi 37 pamtim probu pjevanja karaoke verzije pjesme Felicita cijele ekipe prije snimanja same scene. Vožnja u vojnom heliću iznad Lokvi, vožnja u tenku…
Moj je moto da radim najbolje što mogu u svakoj situaciji
Što bi izdvojila kao najveći uspjeh u dosadašnjem poslu? U kojem momentu si znala da radiš točno ono što želiš i da je to što radiš jako dobro?
Svaki završeni projekt mi je uspjeh. Ali ne razmišljam previše o tome.
Moj je moto da radim najbolje što mogu u svakoj situaciji i onda mirno spavam. Znam da sam napravila najbolje što sam u toj situaciji i uvjetima mogla. Moment da je to to je vjerojatno bio prva realizacija i taj drive koji sam već spomenula. A da radim dobro se još uvijek propitujem.
Svaki put mi se čini da iz jedne točke krećem potpuno ispočetka. Kao kužiš proces, ali sve je iz korijena drugačije. I to me pali.
Da možeš birati, bilo koje filmsko zanimanje, a da nije tvoje – što bi bio? I naravno, zašto?
Hrana, odnosno food styling. Dovoljno je blisko scenografiji, a opet bitno različito. Obožavam hranu, jako mi je zanimljivo i izazovno učiti trikove kojima se food stilisti koriste kako bi hrana izgledala najsexy i beskrajno me veseli taj cijeli proces.
Od ostalih sektora zaista ne znam. Nikad mi to iskreno nije palo na pamet. Scenografija je uvijek bila moj prvi izbor.
