Nekadašnja belgijska prezenterica vremenske prognoze postala je najtraženija glumica u Francuskoj. Potvrda njezine kvalitete i popularnosti stigla je u obliku nagrade César za najbolju glumicu.
Proteklog vikenda u Parizu je održana dodjela nagrada César. Trijumfirao je triler La Nuit du 12 (Noć 12.) redatelja Dominika Molla odnijevši kući čak šest nagrada, među kojim i one najprestižnije za najbolji film i redatelja. No, na glamuroznoj dodjeli u čuvenoj dvorani Olympia najviše je ipak zasjala nova kraljica francuskoga filma – Virginie Efira.
Belgijska glumica, rođena prije 45 godina u gradiću Schaerbeek, osvojila je Césara za najbolju glumicu. Zahvaljujući ulozi u drami Revoir Paris, u kojoj glumi ženu koja se suočava sa psihološkim traumama nakon proživljenog terorističkog napada, Efira se napokon dospjela do vrha francuske kinematografije.
“Prošle sam godine snimila 63 filma, pa sam si tako aritmetički povećala šanse“, našalila se Virginie Efira emotivno preuzimajući nagradu. Naravno, malo je pretjerala, ali prošla godina doista je bila izuzetno uspješna za nju. Uz Revoir Paris, glumila je i u hvaljenoj romantičnoj drami En attendant Bojangles (Čekajući Bojanglesa), ali i drami Les enfants des autres (Djeca drugih ljudi), koja je premijerno prikazana na festivalu u Veneciji.
Sposobna za velike stvari
Danas je Virginie jedna od najtraženijih glumica u Francuskoj. Dovoljno hrabra da prihvati poziv Paula Verhoevena da glumi časnu sestru iz 17. stoljeća u kontroverznom filmu Benedetta. Dovoljno senzibilna da joj Alice Wincour u Revoir Paris na leđa natovari svu tugu i tjeskobu koji su obuhvatili Pariz nakon terorističkog napada na dvoranu Bataclan. Dovoljno pristupačnu da na svojim leđima ponese komercijalni hit Adieu les cons (Doviđenja, idioti), romantičnu dramu o terminalnoj bolesnoj frizerki u potrazi za svojim djetetom koje je dala na posvajanje kada je rodila kao 15-godišnjakinja.
Njezin je uspjeh još zapanjujući kada se zna da se na vrh francuske kinematografije uspjela probiti unatoč brojnim predrasudama. Virginie Efira je, naime, karijeru započela kao – voditeljica dječje emisije na belgijskoj televiziji Club RTL. Simpatična i elokventna, brzo je postala popularna u domovini. No, pravu je slavu stekla kada je prešla na francusku TV postaju M6. Kao prezenterica vremenske prognoze toliko se svidjela gledateljima da je uskoro počela voditi razne talent showove. Odličan put prema slavi, ali nikako prema respektabilnoj glumačkoj karijeri. Pogotovo ne u francuskoj kinematografiji, koja je ionako poznata po brojnim predrasudama.
Tih je godina nitko nije percipirao kao glumicu vrijednu Césara. Ma, vjerojatno se ni ona sama nije vidjela na tom putu. No, počela je dobivati filmske ponude. Prvo da posudi glas u hollywoodskim crtićima, kao što su Garfield i Mačak u čizmama, a zatim i u laganijim komedijama. Kao prava štreberica, i u tim ulogama je briljirala. Ubrzo je postala prvi izbor francuskih redatelja za lagane komične role, pa je gledatelje oduševljavala u hitovima Veličina nije bitna i U krevetu s Victorijom.
Rame uz rame s Isabelle Huppert
Možda bi i do danas nastavila nizati komične uloge, da oko na nju nije bacio stari lisac Paul Verhoeven. Jedino je on bio dovoljno promućuran da iza razoružavajućeg osmijeha vidi dovoljno tenzije za ulogu u psihološkom trileru Elle. Čak i pokraj Isabelle Huppert, koja je zasluženo pobrala sve panegirike za glavnu ulogu, Virginie je malom, ali značajnom ulogom uspjela privući pažnju.
Posebno je to bilo bitno zato što su je redatelji i redateljice odjednom počeli gledati drugačijim očima. Više nije bila „slatkica za komedije“, već glumica sposobna, u isto vrijeme zračeći nevinošću i iskustvom, izvući najviše čak i iz najzahtjevnije uloge.
Revoir Paris nije bio prvi film s kojim je dobila nominaciju za nagradu César. Prije toga je bila nominirana čak pet puta, no „šesta sreća“ nije samo posljedica napokon pravog filma, već i potvrde da ju je francusko filmsko društvo napokon prihvatilo kao ravnopravnu članicu. Ne samo kao „simpatičnu TV voditeljicu“ već kao glumicu koja bi trebala obilježiti francusku kinematografiju u narednom desetljeću.
