“Surovost realnosti je, naprosto, nadvladala moje autorske intencije. Tako je umjesto komedije nastala tragedija koja se bori da bude komedija”, govori sarajevski redatelj Pjer Žalica, čiji se novi film Praznik rada prikazuje u kinima.
Dok se pripremaju kako će uz tradicionalno jelo proslaviti Praznik rada, stanovnici sarajevske četvrti Bjelave saznaju da je njihov susjed uhićen i optužen za ratni zločin. Kratki je to opis priče novog filma koji je režirao Pjer Žalica, a koji se može pogledati u hrvatskim kinima.
Sarajevski redatelj iza sebe ima lokalne hitove Gori vatra i Kod amidže Idriza, a i njegov najnoviji film, koji je ovjenčan Grand Prixom na 38. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Varšavi, izuzetno je gledan u domovini.
Pomaže u tome i sjajna glumačka postava. Film je to u kojem ne postoji glavna i sporedne uloge, a nosi ga glumački iskusna ekipa – Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović i Adnan Goro, a u ulozi Armina nastupa Muhamed Hadžović, sve prominentniji sarajevski glumac i direktor Kamernog teatra 55.
Što vas je potaknulo da snimite film o „ratnom zločincu među nama“?
Pjer Žalica: Prvotni plan nije bio da to bude okosnica filma, mogućnost da je netko koga smo doživljavali kao anđela, u stvari možda đavao, da je ono najčišće među nama možda zaprljano… I pitanje kako i da li uopće mi na to pristajemo, ovo je, vjerojatno i važniji aspekt problema. Nakana je bila napraviti komediju mentaliteta, ali u procesu razvoja scenarija surovost realnosti je, naprosto, nadvladala moje autorske intencije. Izgledalo mi je neodgovorno nastaviti putem kojim sam krenuo, i tada se sve promijenilo. Umjesto komedije nastala je tragedija koja se bori da bude komedija.
Jeste li pri pisanju scenarija istraživali i stvarne slične slučajeve?
Pjer Žalica: Ne. Jedan razlog je bio moje iskustvo, jer ja sam rat proživio u prvom licu, do zadnjeg dana. Drugi razlog je to što, kako sam rekao u prethodnom odgovoru, film ne propituje potencijalni ratni zločin, jer još ništa nije dokazano, nego naš odnos prema mogućnosti da se zločin dogodio i da je netko od „nas“ zločinac. Tako da nije namjera ukazati na neki konkretan, neistražen ili neprocesuiran zločin, nego na problem odnosa zajednice prema potencijalnom zločinu i zločincu.
Zašto ste se odlučili cijelu priču smjestiti u vrijeme 1. maja, a ne neki drugi praznik?
Pjer Žalica: Praznik rada je svjetovni praznik, nema religijsko značenje, što mi je bilo dosta bitno, ali ima određenu ideološku boju, naročito u odnosu na generaciju kojoj pripada velik broj likova u filmu, što mi je također bilo bitno. Nama se, u to vrijeme jugoslavenskog socijalizma predočavalo da su radnička prava kod nas ostvarena, pa dok se „jadni“ radnici u „truloj“ Njemačkoj, SAD ili Velikoj Britaniji i dalje moraju u krvi, na ulicama boriti za svoja prava mi možemo taj dan uživati i okretati janjce u našim prirodnim ljepotama. To je, naravno, bila laž, ali je imala neko logičko utemeljenje u sistemu koji je tu laž fabricirao.
Zbog toga me ne čudi što su ljudi, iako je velik broj bio barem djelomično svjestan realnosti, na tu opsjenu pristajali, ali me strašno čudi što se i danas, kada su do dna pogažena osnovna ljudska, a kamoli radnička prava i dalje vrte janjci i ispijaju gajbe piva, umjesto da se izađe na ulice.
U filmu ste okupili izuzetnu glumačku postavu. Razmišljate li o glumcima za pojedine uloge još dok pišete scenarij?
Pjer Žalica: U većini slučajeva – da. Nekada se to i desi, a nekada ne. Dosta često mi se desilo da glumac koji mi je bio neka vrsta fiktivne vodilje u pisanju lika na koncu i igra taj lik, tako da se može reći da mi to jeste neki princip, ali nije pravilo. U dosta ranoj fazi rada volim poslati glumcima tekst, znajući da to još nije niti snimajuća verzija, da čujem njihovo mišljenje o liku i cjelini, to je znalo bitno utjecati na završetak procesa pisanja. Ovo nije baš pametno, jer možete generirati ozbiljne produkcijske i ljudske probleme, ali ja sam to često radio. Vrlo vjerujem glumačkom osjećaju i analizi lika, tako da sam spreman riskirati, jer mislim da je dobit, doprinos kreativnom razvoju scenarija veća od tog rizika.
Koliko je drugačiji vaš redateljski pristup glumcima s kojima radite već desetljećima, kao što su Emir Hadžihafizbegović ili vaša supruga Jasna Žalica, od onoga prema glumcima s kojima ste prvi put na setu, kao što su, mislim, Branka Katić i Boris Isaković?
Pjer Žalica: Ne znam je li drugačiji, nadam se da nije. Volim raditi s ljudima kojima se divim i ponosan sam na činjenicu da većina njih pristaje i voli raditi sa mnom. Tako da je moj princip uvažavanje, a proces otvoreno uživanje. Glumice i glumce s kojim nisam radio ranije, trudim se upoznati kao osobe, da bi mi bilo onda komotnije, lakše raditi s njima na setu. Ipak, ima i specifičnih slučajeva, naravno. Imao sam strašnu tremu kad je na set došla gospođa Mira Banjac, jer vam je na setu jedna od karijatida kinematografije iz koje ste potekli. Ali, to traje, bukvalno, par minuta, taj period u kom ste bez daha od nevjerice, onda započinje snimanje filma i to sve nestaje. Ako imate sreće, ostaju trenutci hipnotizirajuće fascinacije kreacijama koje se događaju pred vašim očima. Iz ovog filma se sjećam snimanja scene u kojoj su igrali Boris i Emir, tako su to uradili da sam zaboravio reći STOP. Aleksandar Seksan koji je od cijele ekipe dobio aplauz nakon jednog kadra… To su divne stvari, zbog toga snimam filmove.
Koji vam je dio filmskog stvaranja najmanje drag – pretprodukcija, produkcija ili postprodukcija?
Pjer Žalica: Najmanje mi je drag onaj u kom se u tom trenutku nalazim. Jer je redateljski poziv stalni stres, donošenje odluka non-stop, možda se doima lakšim odluke donositi u montaži i obradi zvuka i slike, kada nema mnogo ljudi, ali nije tako, jer ste na snimanje već zaboravili. Svaki segment u produkciji je stresan, ali jednako toliko uzbudljiv i lijep. Nemam odgovor na ovo pitanje, iskoristit ću poziciju što nisam redatelj sada, pa i ne moram imati odgovor.
Tko su bili vaši redateljski uzori kojima ste se divili u mladosti?
Pjer Žalica: Film zbog kog sam poželio postati redatelj je Lovac na jelene. Malo je prozaično, ali je tako. Toliko je silno on utjecao na mene da se i danas jasno sjećam uzbuđenja koje sam osjećao kada se završio. Nakon te projekcije u kinu Igman sam pomislio: ja bih volio da ovo radim. Opet ne bih rekao da je Cimino redatelj kojem sam se divio. Divio sam se Šibi Krvavcu, Kurosawi, Makavejevu… Kada sam nakon projekcije jednog mog filma vidio u publici Makavejeva koji je ustao, plješće i viče: „Bravo!“, pomislio sam – to je to, sada si redatelj. Kasnije me Mak predložio svojom preporukom za članstvo u Europskoj filmskoj akademiji, što je tada nešto zbilja značilo, nije nas bilo puno. Na to sam jako ponosan.
Koliko često gledate svoje stare filmove?
Pjer Žalica: Ako naletim na neki na TV-u, ili ako je neka prigoda, predavanje… Inače ne vidim smisla u tome.
A filmove drugih redatelja?
Pjer Žalica: Gledam. I stare i nove, ranije sam prednost davao novijoj produkciji, sada sve više gledam ponovo starije filmove. Pokušam što više pogledati od filmova koje dobijemo od Europske filmske akademije za godišnju nagradu, tako pratite recentnu europsku produkciju. Na festivale više ne idem previše, to je za mlađe, a i kada odem ne gledam tada puno filmova, više se družim s kolegicama i kolegama.
Je li danas lakše ili teže snimati film u Bosni i Hercegovini nego prije dvadeset godina kada ste snimili Gori vatra?
Pjer Žalica: Vjerojatno je ipak lakše doći do financiranja, imaju neki fondovi, koprodukcijska mreža je razvijenija, pristup europskim fondovima… U vrijeme Vatre toga nije bilo. Ali, s druge strane vrijeme je gore, teže je živjeti, pa je onda valjda i teže raditi filmove.
Danas ste i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Koliko je današnja generacija studenata drugačija od one s kojom ste vi studirali?
Pjer Žalica: Drugi je svijet u kojem oni sazrijevaju, potpuno različit od onog u kojem smo mi studirali. Okrutniji je, ali i potentniji. Sve je mnogo brže i pristupačnije, tehnologija je strašno napredovala, to su prednosti. Ali, ima i mana, naravno. Kao da smo mi jasnije vidjeli što želimo, kao da smo imali više vjere u perspektive budućnosti, nego što je to danas. Ne zato što smo mi bolji, nego što su okolnosti bile bolje, dok se nije sve sunovratilo u ponor, rat. Nadam se da današnju generaciju neće zateći ta sudbina. Ipak, potrebna je ogromna hrabrost mladim ljudima danas da bi se razvili u slobodne i kreativne ljude. Sistem je koncipiran protiv toga, mada se proklamira kao da je suprotno. Nije im lako, ali dobri su, neki su i vrlo hrabri. Sjećam se Jasmile Žbanić kad je bila studentica. Uvijek je pokazivala, pored talenta, strašnu hrabrost. Sada znamo koliko je to u njenom slučaju bilo važno. Među ovim najmlađim ima onih koji pokazuju takvu hrabrost, u njih najviše vjerujem.
U filmu ste pokazali koliko je malo potrebno da Bosna opet proključa. Jeste li optimist ili pesimist kada razmišljate o budućnosti svoje zemlje?
Pjer Žalica: Malo treba da bilo koje društvo proključa. Bosna se stalno „krčka“, pa je zbog toga možda i manje opasna od okruženja koja se doimaju sređeno. Vidjeli ste s pandemijom koliko malo treba da sistem kolabira. Ali, ja sam uvijek optimist. Budućnost treba biti odluka, a ne iščekivanje. Vjerujem u ljude, u sve nas, ovdje u okruženju i šire, i vjerujem da ćemo to na vrijeme shvatiti.
