Vremena se mijenjaju, a s njima i način snimanja filmova koji preslikavaju kulturu i društveno stanje tog vremena. Zato se neki od njih danas ne bi mogli snimiti.
Da bi danas film bio uspješan, osim što mora biti kvalitetan ili popularan kod publike, mora se pridržavati određenih pravila na snimanju (kao i publike) koji su u današnje vrijeme daleko stroži nego su to nekad bili.
Neke od filmova koji su na ovom popisu možda bi se i moglo snimiti danas, ali vjerojatno u kućnoj radinosti bez uključenog velikog studija u cjelokupnu priču jer tko bi želio riskirati s takvim stvarima te vjerojatan gubitak publike uz bombastične naslove u novinama i na portalima? Očit izbor svakako bi bio Mel Brooksov klasik Vruća sedla (Blazing Saddles, 1974.) koji je ispunjen rasističkim i seksističkim šalama što je bio i cilj filma kako bi proključali već ionako uzavreli duhovi, no ovaj put ćemo ga preskočiti. Ovim popisom se ne umanjuje vrijednost snimljenog djela niti njihov kulturološki utjecaj, već samo ukazuje na gotovo sigurnu nemogućnost snimanja istih u današnje vrijeme. Na popisu niže provjerite koji su neki od tih filmova.
Ja, ja i Irena
(Me, Myself & Irene, 2000.)
Režija: Bobby i Peter Farrelly
Žanr: komedija
O filmu: Šizofrenija i disocijativni poremećaj osobnosti, tj. podvojena ličnost su ozbiljne psihičke bolesti koje ne bi u ovakvom svjetlu danas mogle biti snimljene, makar ih odglumio i sam Jim Carrey. Nacionalni savez za mentalne bolesti uputio je pismo studiju zatraživši da objasne publici razliku te dvije bolesti, kao i da Carrey to redovno čini tijekom promocije filma.
Do sredine 2000-ih likovi mentalno bolesnih osoba često su korišteni za neke od najvećih šala u filmu, dok trenutni Hollywood izbjegava takav pristup u širokom luku, a očito je i zašto.
Šesnaest svijeća
(Sixteen Candles, 1984.)
Režija: John Hughes
Žanr: komedija
O filmu: Komedija iz 80-ih koja se smatra klasikom, ima klasičan primjer rasizma i seksizma snimljen u svrhu šale, a koji je prisutan u komedijama tog doba. Ime azijskog učenika na razmjeni je šala sama po sebi – Long Duk Dong, a svaki put kad se on pojavi, čuje se zvuk gonga, te je njegov lik stereotipno prikazan kao prilično glup i naivan. Navodno su 80-ih kad je film bio najpopularniji u SAD-u sve azijske učenike počeli zvati ‘Donger’ ili ‘Long Dong’.
S druge strane glavna junakinja, Samantha, da bi se riješila perverznjaka Teda koji ju opsjeda, daje mu svoje gaćice samo neka ju pusti na miru. Iste te gaćice od njega uzima Jake, koji kao zamjenu Tedu daje svoju pijanu, polusvjesnu djevojku da ju vozi doma i pritom se ‘zabavi’. Što ovaj naravno i učini te ju siluje, i kad se ona probudi iz nesvjesnog stanja, Ted ju upita da li joj se svidjelo na što ona potvrdi. ‘Prodaju’ svoje djevojke Tedu Jake iskoristi kao razlog za prekid uz izgovor da ga je prevarila.
Zameo ih vjetar
(Gone with the Wind, 1939.)
Režija: Victor Fleming
Žanr: romansa, povijesni
O filmu: Zameo ih vjetar je pravi dokaz najpoznatijeg filma iz nekog minulog vremena, te kako se prikaz društva promijenio u posljednjih 80 godina. Najveća kritika filma svakako ide romantiziranju ropstva i prikaza tih istih tamnoputih robova kako su prilično nesposobni za život bez svojih ‘bijelih gazdi’. Gotovo svi filmovi snimljeni u to vrijeme su imali identičan prikaz rasne segregacije uz nostalgičnu notu prema ropstvu, ali nijedan od njih nije osvojio 10 Oscara kao što je to uspjelo filmu Zameo ih vjetar.
Pored toga, Clark Gable na silu odnese Vivien Leigh u spavaću sobu nakon što ju je protiv njene volje pokušao poljubiti, i nakon te scene ona se budi sretna i zadovoljna što provede noć s Gableom. Neki kritiziraju da ta scena veliča prisilni seks i da žene to zapravo žele, dok ju ostali brane jer u knjizi po kojoj je snimljen film, lik Vivien Leigh zapravo ne odbija odlazak u krevet. Ako će se ravnati po knjizi a ne filmu, tada ovo nije bila nikakva prisila, ali onda niti Clark Gable tijekom filma ne ide na politički skup već na okupljanje Ku Klux Klana. Tako da je to dvosjekli mač.
Pred koju godinu, pojedini streaming servisi i kina su povukli film baš zbog prikaza takvih stvari i pritiska javnosti, ali su u konačnici vratili film u opticaj uz naznaku da je ‘proizvod svog vremena’.
Doručak kod Tiffanyja
(Breakfast at Tiffany’s, 1961.)
Režija: Blake Edwards
Žanr: romantična komedija, drama
O filmu: Jedan od najpoznatijih filmova svih vremena ima jednu veoma kontroverznu stvar koja danas nikako ne bi prošla, a to je glumac Mickey Rooney koji glumi Japanca gosp. Yunioshija. Rooneyeva uloga ovdje je vjerojatno bila osnova za sve daljnje stereotipne prikaze Japanaca u američkim filmovima i stvarno je živopisna. Glumac je ovdje pod hrpom šminke i sa ogromnom zubnom protezom, te stvarno izgleda kao nacrtana karikatura Japanca koja je oživjela.
Godinama kasnije, redatelj Blake Edwards duboko žali zbog svoje odluke da bijelog glumca Mickeya Rooneya stavi u takvu ulogu jer u to vrijeme, nije smatrao da će uvrijediti toliko ljudi.
Osveta šmokljana
(Revenge of the Nerds, 1984.)
Režija: Jeff Kanew
Žanr: komedija
O filmu: Kao u Šesnaest svijeća, i Osveta šmokljana igra na kartu prisilnog seksa koji na kraju završava s djevojkom očaranom tim činom, mada je ona mislila da je s njom neki drugi muškarac. Ovdje glavni šmokljan Lewis stavi masku na glavu i uvuče se u krevet svoje simpatije Betty, te ona misli da je u krevetu s njom njen dečko, a ne Lewis. U konačnici, on skida masku ali ona ostane oduševljena njegovim sposobnostima u krevetu, te na kraju završe zajedno.
Isto tako, šmokljani postave kameru u sobe djevojaka pa ih gledaju kako se presvlače, na što je jedan od scenarista izjavio da žali zbog takvih stvari jer mlada publika bi mogla dobiti ideju kako je sve to skupa u redu i fora za učiniti.
Pjesma juga
(Song of the South, 1946.)
Režija: Harve Foster, Wilfred Jackson
Žanr: obiteljski, animirani, mjuzikl
O filmu: Pjesma juga je Disneyev film za koji studio vjerojatno želi da bude zaboravljen. Priča je to o odbjeglom dječaku koji susreće Uncle Remusa, simpatičnog crnca koji priča afroameričke pripovjetke svoje zemlje. Ono što je škakljivo s ovim filmom je to da idealizira odnos robova i njihovih vlasnika kao jedan jako lijepi suživot, mada su u filmu svi navodno slobodni ljudi i radnja se odvija nakon Američkog građanskog rata.
Animacija je za to vrijeme revolucionarna jer je savršeno uspjela kombinirati igrani film s animiranim likovima. Bez obzira na to, ovo je vjerojatno jedini Disneyev film koji neće nikad biti dostupan na streaming servisima i nastojat će se o njemu pričati što manje. Aktrakcija u Disney Worldu inspirirana filmom je zamijenjena onom iz filma Princeza i žabac (2000.) gdje je prva Disneyeva tamnoputa princeza.
Ace Ventura: Šašavi detektiv
(Ace Ventura: Pet Detective, 1994.)
Režija: Tom Shadyac
Žanr: krimi komedija
O filmu: Prvi dio Jim Carreyevog Acea Venture se uvijek ističe kao potpuno politički nekorektan film kad se prozivaju jedni od takvih. Za to je zaslužna scena na kraju filma gdje Carrey nasilno skida detektivku koja je u stvari muški glavni negativac, ali je promijenio spol. Takav pristup je u svrhu razotkrivanja negativca na najteatralniji mogući način kako samo Carrey može. Taj dio bi možda još nekako prošao, da nakon tog razotkrivanja svi prisutni nisu krenuli plaziti jezik i pljuvati okolo jer su se ljubili s negativcem koji se predstavljao kao žena, čak se uključio i dupin koji je bio prisutan.
Jim Carrey odlazi i korak dalje pa povraća, pali si odjeću i plače pod tušem nakon saznanja, što je u to vrijeme bilo neukusno u filmu za LGBTQ zajednicu, no danas je potpuno nezamislivo takvo postupanje s istom temom.
El Topo
(El Topo, 1970.)
Režija: Alejandro Jodorowsky
Žanr: vestern
O filmu: Ovdje je slučaj kratak i jasan: u filmovima danas djeca ne smiju biti potpuno gola, čak ni ako su redateljeva. U ovom najčudnijem i najsurealnijem vesternu snimljenom, Jodorowsky kao jahač u crnom putuje pustinjom s potpuno golim dječakom kojeg glumi njegov sedmogodišnji sin Brontis Jodorowsky.
Njih dvojica zajedno prolaze kroz lokve krvi i preko hrpe leševa, da bi usred sveg tog pokolja dječaku bio dan revolver, te je njime upucao ranjenog čovjeka koji leži u svojoj krvi i moli da ga se ubije. Jodorowsky nije stranac kad je riječ o neuobičajenim listama filmova koje se sastavljaju, ali teško da socijalna služba ne bi reagirala na ovakve scene danas.
Tropska grmljavina
(Tropic Thunder, 2008.)
Režija: Ben Stiller
Žanr: ratni, akcijska komedija
O filmu: Tropska grmljavina je po izlasku podigao prašinu oko svojih likova, koliko god oni bili prikazani u satirične svrhe i ukazivali na apsurd hollywoodskih glumaca te koliko su oni spremni daleko ići da bi bili primjećeni. Robert Downey Jr. je Kirk Lazarus, metodički glumac koji operacijom promijeni boju kože kako bi osvojio par nagrada kao crnac, i u današnje vrijeme nikako ne bi prošlo korištenje tzv. blackfacea u visokobudžetnom filmu ispunjenim zvijezdama kao što je ovaj.
U vrijeme starog Hollywooda, nije bila rijetkost da zvijezde poput Judy Garland ili Freda Astairea koriste blackface, mada se i tada na to gledalo s podignutom obrvom. Da je Downey Jr. genijalan u svojoj ulozi, nominacija za Oscara koju je dobio to je i potvrdila, ali 15 godina nakon izlaska filma tako nešto se ne bi ponovilo.
Blackface nije jedina stvar koja je podijelila ljude, jer Ben Stillerov lik kojeg glumi u jednom dijelu filma ima mentalnu invalidnost, i izazvao je proteste diljem SAD-a o negativnom prikazu ljudi s takvom dijagnozom te stalnim korištenjem riječi ‘retardiran’. Danas nijedan studio ne bi riskirao s ovako riskantnim scenarijem, koliko god to bilo u svrhu sarkazma i ukazivanja na problem.
Nakaze
(Freaks, 1932.)
Režija: Tod Browning
Žanr: drama, horor
O filmu: Kad je izašao 1932., film Nakaze bio je previše za publiku, od prikaza scena nasilja do navodnog iskorištavanja ljudi s fizičkim deformacijama za film što su studio, redatelj i ekipa filma pobijali govoreći da se prema njima nije odnosilo nimalo drukčije nego prema ostalim glumcima. U filmu se lijepa akrobatkinja poželi udati za vođu cirkuskih izvođača, no njegovi prijatelji saznaju da to čini samo zbog njegovog velikog naslijeđa, i kreću se osvetiti njoj i njenom ljubavniku.
Na testnim projekcijama filma, neki članovi publike su navodno trčali van iz dvorane, drugima je bilo zlo, a jedna žena je navodno htjela tužiti studio jer joj je film uzrokovao spontani pobačaj.
Na kraju su izbačene mnoge scene, te je film skraćen za gotovo pola sata kako publika ne bi tako reagirala, ali ništa mu nije pomoglo. Tek je nakon dugo vremena počeo dobivati na vrijednosti i stekao status kultnog filma, ali danas vjerojatno niti jedan studio ne bi krenuo riskirati s ovako eksploatacijskim filmom.
