“Interesiraju me teme koje propitkuju pitanje osobne odgovornosti”, govori srbijanski redatelj Vladimir Perišić, čiji je hvaljeni film Lost Country hrvatsku premijeru imao na Zagreb Film Festivalu.
U svojem novom filmu Lost Country, prikazanom na 21. Zagreb Film Festivalu, srbijanski redatelj Vladimir Perišić vraća se četvrt stoljeća u prošlost, u vrijeme kada su na ulicama Beograda brojni ljudi prosvjedovali protiv Slobodana Miloševića te istražuje kako je to kada osoba koju volite predstavlja sve ono protiv čega se borite.
Nakon studija studija režije u Beogradu te književnosti na francuskom Sveučilištu Paris VII, Perišić je diplomirao je filmsku režiju na prestižnom pariškom fakultetu La Fémis. Njegov prvi igrani film, Ordinary People, premijerno je prikazan u Cannesu u sklopu Tjedna kritike, gdje je donbio izuzetno pozitivne kritike. Jednako tako je dočekan i njegov novi film Lost Country, čiji je koproducent i zagrebačka produkcijska kuća Kinorama.
Nakon uspjeha debitantskog filma Ordinary People, zašto vam je trebalo čak 13 godina da opet stanete iza kamere?
Vladimir Perišić: Ordinary People smo počeli snimati prije nego što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić uhićeni; Karadžić je uhićen tijekom prve nedjelje snimanja, a Mladić tri godine kasnije. Za mene je tada bilo bitno snimiti taj film prije njihovog uhićenja, kao neki svoj osobni etički čin kako bih pronašao umjetnički odgovor na jednu goruću stvarnost i na jednu situaciju u kojoj sam se osjećao kao talac i ta pozicija taoca me, na izvjestan način, činila suučesnikom u jednom ratu u kojem nisam želio sudjelovati. Kao što je Roberto Rossellini – za mene jedan od najznačajnijih redatelja – snimao „Rim, otvoreni grad“ 1945., „Paisu“ 1946., a „Njemačku nulte godine“ 1948. godine.
Trebalo mi je dugo da ponovo osjetim potrebu za novim filmom. Vjerujem da ne biramo teme, već teme u nama sazrijevaju i u jednom trenutku se nametnu kao neka očiglednost, kao neophodnost da izvjesnu priču podijelimo s drugima. U ovom slučaju sam također osjećao potrebu da se taj rat konačno završi, da izađemo iz njegove magle, da zločini dobiju sudske presude, da se povijest napiše. Želio sam sa sljedećim filmom ići prema formi koja bi bila vise narativna, romaneskna, manje hrapava i neugodna za gledatelja i koja lakše komunicira s njim. Ordinary je snimljen iz bijesa prema svijetu kakav ne bi trebao biti, a Lost Country sam htio snimiti kao ljubavno pismo. I nadam se da će publika to pismo prihvatiti.
Koliko je teško bilo ispred kamere rekreirati Beograd od prije četvrt stoljeća?
Vladimir Perišić: Ne volim filmove koji su povijesne rekonstrukcija s kostimima i dekorima: ima u njima nečeg antikvarnog. Htio sam snimiti film koji bi bio kao neki dokumentarni zapis sniman 1996. Lokacije smo birali tražeći stanove, škole, ulice koje se nisu znatno promijenile u odnosu na to doba. Intervencije su se svodile uglavnom na to da uklonimo stvari koje upućuju na 2022. Gotovo cijeli film sniman je u jednom kvartu, Vračaru – želio sam biti neka vrsta topografa ili geografa tog dijela grada. I izabrao sam ga snimati s leđa, iz zadnjih dvorišta, koja su ostala identična kao i devedesetih.
Kako je vaša majka Nada Popović Perišić tih godina bila istaknuti član Socijalističke partije Srbije, a vi ste bili sudionik prosvjeda, koliko u filmu ima autobiografskih elemenata?
Vladimir Perišić: Ono sto je autobiografsko je moja potreba da kroz film promislim jedan osobni sukob koji sam proživio tijekom ne samo tih protesta već i tijekom ostatka devedesetih, određeni sukob dvostruke lojalnosti, odnosno lojalnosti prema roditelju kojeg volim i mojeg unutrašnjeg etičkog imperativa da se pobunim protiv jednog zločinačkog sustava. Interesiraju me teme koje propitkuju pitanje osobne odgovornosti, ali i teškoća u prihvaćanju stvarnosti kada je ona neugodna ili ugrožava neke naše ustaljenje predodžbe o svijetu. Ali sve ostalo je fikcija. Moja majka nije bila glasnogovornica SPS-a, a ja nisam Stefan.
Jeste li već pri pisanju scenarija imali na umu glumicu Jasnu Đuričić za ulogu majke Marklene?
Vladimir Perišić: Da. Ja sam sve svoje filmove radio s Jasnom ili Borisom Isakovićem, za koje mislim da su čarobni glumci. Ali uvijek postoji ta jedna opasnost da uđete u neku vrstu automatizma, sigurne zone u kojoj stalno radite s istim ljudima bez da sebi postavite pitanje jesu li pravi izbor za tu ulogu. Tako da sam od početka znao da će to biti Jasna, ali smo napravili veliki kasting kako bih potvrdio samom sebi da je to jedini i ispravni izbor.
Što ste vidjeli u debitantu Jovanu Giniću, tinejdžeru koji se ranije nije bavio glumom, da upravo njemu date glavnu ulogu?
Vladimir Perišić: Za mene su susreti s naturščicima vrlo posebno ljudsko iskustvo. Odnos koji kroz snimanje izgradim s njima daleko je više od profesionalnog odnosa, to je jedan duboko prijateljski odnos. Što se Jovana tiče, došli smo na kasting u vaterpolo klub Crvena Zvezda, trener je pozvao te mlade ljude kako bi im objasnio o čemu se radi i oni su doplivali do ruba bazena kao neko jato riba. Svidjela mi se ta scena i odlučio sam je fotografirati: dok su svi mladići gledali u trenera i slušali što im priča, Jovan je gledao u mene i u fotoaparat. Na izvjestan način on je vidio mene, prije nego što sam ja vidio njega. Imam dojam da naturščici, na jedan vrlo misteriozan način, pronađu svoje mjesto u filmu. Ne dajem im scenarij na čitanje, ali kao da intuitivno osjete da u sebi nose nešto nesvjesno što će se izraziti u tom filmu, čak iako ne znaju o čemu se u filmu radi. Na početku snimanja ni za mene to nije nešto osviješteno. Uostalom, svaki izbor glumca je neka vrsta oklade. Tek na kraju snimanja shvatim što je to on nosio unutar sebe, što i ja nosim u sebi i što sam tražio izvan sebe da bih mogao snimiti. Zato je taj odnos s naturščikom tako poseban i u ljudskom smislu intenzivan.
Scenarij ste, kao i za debitantski film, napisali s francuskom filmašicom Alice Wincour. Kako izgleda vaša suradnja?
Vladimir Perišić: Alice poznajem još od studija filma na La Femis, a radimo zajedno od mojeg prvog igranog filma Ordinary People. Alice je moja najbliža i najvažnija suradnica, netko tko mi je pomogao naučiti i zavoljeti pričanje priča. Zahvaljujući njoj uspijevam naći taj odmak od jednog osobnog, traumatičnog iskustva i pretočiti ga u naraciju, u priču. Trauma se opire smislu, a bez smisla nema priče.
Zašto ste odlučili da naslov filma u svim zemljama bude engleski Lost Country?
Vladimir Perišić: Razlog je potpuno banalan. Kako živim između Pariza i Beograda, i pišem na francuskom i na srpskom, kada nađem naslov koji mi se dopada na francuskom, njegov prijevod na srpski mi se uopće ne sviđa. I obrnuto. Kako nikad nisam uspio naći naslov koji mi se dopada i na francuskom i na srpskom, odlučio sam da bude samo jedan naslov filma na engleskom i da se on ne prevodi na druge jezike.
Mislite li da je Srbija doista „lost country“?
Vladimir Perišić: Za mene je izgubljena zemlja, ona koju i dalje doživljavam svojom domovinom i za kojom žalim, bila SFRJ. To je također i zemlja mog djetinjstva, tog imaginarnog raja. Srbija, kao i ostale zemlje nastale raspadom SFRJ, prije bi bila ne-nađena zemlja.
