Nosferatu – Simfonija strave, kako glasi puni naziv remek-djela F. W. Murnau, postavio je temelje cijelom jednom žanru, a njegova priča je i dalje aktualna, što se vidi i prema najavljenoj novoj adaptaciji koju će režirati Robert Eggers.
Kažu da dobrog povjesničara krasi vještina da se ubaci u duh i perspektivu vremena koje obrađuje i da kritički analizira te podatke iz tadašnje perspektive. Ne znam jesam li dobar povjesničar, ali mogu zamisliti kako je film o kojem ćemo ovdje pričati prije 100 godina strašio svaku osobu koja ga je u međuratnoj Europi gledala. Film u pitanju je Murnauov klasik Nosferatu, čiji ćemo remake gledati krajem ove godine u kinima te povodom toga putujemo kroz vrijeme kako bismo objasnili zašto se uopće bavimo ovim remek-djelom.
Malo smo lagali kada smo rekli da je film premijerno prikazan prije 100 godina – prošle su 102 godine i nešto sitno mjeseci; film Nosferatu premijerno je prikazan 4. ožujka 1922. godine u Njemačkoj, tadašnjoj Weimarskoj Republici, i već je tada bio hit o kojemu se govorilo i naširoko pisalo. Podatke o zaradi nemamo, ali vjerujemo da se za ondašnje standarde film može opisati kao blockbuster.
No, osim što je film kao film bio uspješan, lansirao je i karijeru Friedricha Waltera Murnaua, kojemu Nosferatu nije bio ni približno prvi film, ali je za njegovu karijeru učinio ono što će Metropolis (1927.) i M (1931.) nekoliko godina kasnije učiniti za karijeru Fritza Langa. Međutim, vratimo se mi Nosferatuu.
Sve je krenulo od Stokerovog Drakule
Ovaj je Murnauov film zapravo slobodna obrada Stokerovog Drakule, kultnog gotskog romana koji je postao predložak za sva kasnija djela koja tematiziraju vampire. Murnau nije napravio doslovnu obradu, ali je u svoj film ubacio dovoljno elemenata da se Nosferatu može promatrati i iz te perspektive; scenarij je, inače, napisao Austrijanac Henrik Galeen, kojemu je ovo bio daleko najvažniji uradak.
Radnja samoga filma u ovom je trenutku manje važna s obzirom da ne pišemo klasičnu filmsku kritiku već govorimo o važnosti ovoga filma i njegovom povijesnom utjecaju, ali ukratko možemo reći da se film fokusira na dobroćudnog i naivnog Thomasa Huttera koji u fiktivni gradić Wisborg dovodi zloglasnog Grofa Orloka, koji je zapravo vampir i počinje ubijati ljude po mjestu.
Iako je nadnaravno tematizirano i u ranijim filmovima, Nosferatu je prvi film koji je na tada inventivan način pristupio ovoj temi te ju doista prikazao kao „simfoniju strave“, kako puni naslov filma otkriva, koristeći nadnaravno i okultno kao antipod pastoralnoj naivnosti glavnoga lika. Tu Murnau kontrastira arkadijsku idilu Wisborga s gotski grotesknom atmosferom Orlokova usamljenog dvorca, koji sam po sebi nije toliko vizualno neobičan – jer Orlok želi ostaviti dojam normalnosti, posebice ako ga usporedimo s namjerno predimenzioniranom, iako potpuno funkcionalnom grotesknošću kule iz Frankensteina (1931.) Jamesa Whalea, a koji je zasigurno bio inspiriran inovacijama njemačkog ekspresionizma, ali o tome nešto niže u tekstu – ali je atmosfera koju Murnau gradi takva da vam je jasno da postoji nešto zloguko na tome mjestu.
Prikladno prezime
Međutim, mi vrlo brzo vidimo i taj vizualni kontrast, a to je sam lik Grofa Orloka, čija je bizarna pojava takva da naprosto plijeni pažnju. Orloka u filmu tumači njemački glumac Max Schreck (čije prezime, prikladno, na njemačkom znači „strah“), koji je za film prošao prilično impresivnu vizualnu transformaciju, ali je zato odradio ulogu koja ga je zauvijek lansirala u povijest filma.
Iako Schreckova karijera nije bila uspješna kao ona Conrada Veidta ili Lona Chaneyja, dvojca koji se također istaknuo po svojim vizualnim transformacijama u filmovima (Chaneyjev nadimak je bio „Čovjek s tisuću lica“!), Grof Orlok ravnopravno stoji uz bilo koju ulogu nijemog filma i s pravom ga smatramo jednim od najvažnijih likova u povijesti filma. Orlok predstavlja sve ono strašno i morbidno – kako u doslovnom smislu (zbog njegove pojave), tako i na simboličkoj razini, jer predstavlja svo zlo koje dolazi iz okultnoga.
Orlok u tom smislu niti ima neku konkretnu motivaciju, niti mu je ona potrebna – on je istovremeno i stvarno, opipljivo utjelovljenje zla, ali i metafizička karika u filmu jer nadilazi same narativne okvire. On je zapravo jedini groteskni lik u film (dobro, tu je i Knock, ali on je više-manje šablonski lik koji utjelovljuje arhetip zlikovčevog grotesknog pomoćnika, međutim njegova je simbolička funkcija zanemariva) i upravo je zato važno da Orlok nije čovjek, već vampir – zlo nije ljudsko, ono dolazi iz nečeg nama stranog, okultnog ili metafizičkog, kako vam drago – pa je u tom kontekstu dehumanizacija kojoj je izložen važan filozofski element u filmu (nije povezano, ali nedavno smo o izvorima zla pisali u našoj kritici Hamaguchijevog filma Zlo ne postoji, u kojem Hamaguchi također smatra kako ljudi, ali i priroda generalno, nisu intrinzično zli) jer pokazuje da je zlo neprirodno, nama strano i upravo je zbog toga zastrašujuće.
Nosferatu je ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj kinematografiji
I tu se vraćamo na kontrast s kojim smo započeli ovu raspravu. Wisborg nije samo vizualni antipod Orlokovoj zastrašujućoj pojavi, već je i na simboličkoj razini utjelovljenje svega onoga što je dobro, lijepo i prirodno, a što trune i umire, živi u strahu i pati pod teretom paranoje, u dodiru s pošasti koju sa sobom nosi Orlokov dolazak u grad. Zato su ti likovi možda i predimenzionirani dobri, idilični i čak pomalo i naivni, baš zato da bi Murnau dodatno naglasio taj važan kontrast, a što je sasvim sukladno tadašnjoj umjetničkoj doktrini koja je prevladavala u njemačkoj kinematografiji.
No, prije komentara na njemački ekspresionizam, htjeli bismo naglasiti kako je Nosferatu film koji je ostavio trag na povijest filma i na žanrovskoj, ali i na tehničkoj razini. U kontekstu prve napomene, treba naglasiti da se Nosferatu danas smatra prvim pravim horor filmom, odnosno filmom koji je jasno definirao temeljne žanrovske odrednice koje će svi kasniji horor filmovi, kako dobri tako i loši (jasno, ovdje ne mislimo na slashere, već na psihološke horore… slasheri su podžanr sam za sebe) jasno kopirati.
Nosferatu je u žanr uveo arhetipove glavnog muškog lika koji se nesvjesno suočava s velikim zlom (npr. cijela serija Carpenterovih protagonista, neki od kojih nisu iz horor filmova), enigmatičnog, ali izrazito moćnog i naizgled nezaustavljivog negativca koji uz to predstavlja i nadnaravni element (npr. Stvor i Princ tame iz istoimenih filmova Johna Carpentera, ali čak i popularni slasher negativci poput Michaela Myersa ili Freddyja Kruegera), njegovog nakaradnog pomoćnika (najbolji primjer je lik Igora iz filmova o Frankensteinovom čudovištu) te nevine djeve koja je uglavnom izrazito važna za razvoj priče (npr. Rosemary u Rosemaryjinoj bebi, Laurie Strode u Noći vještica, iako potonja nadilazi ovaj arhetip na briljantan način), što govori o njegovom povijesnom značaju.
Uz to, definirao je temeljne stilske elemente žanra, pri čemu mislimo na scenografiju (scenografija kao simbolična refleksija ambijenta i atmosfere), šminku i kostime (Orlok je svjesno pretvoren u neljudsko čudovište) te rad kamere, koji je maestralno isticao sve ono što film – s obzirom da se radi o nijemom filmu – nije mogao naglasiti zvukom.
Sjajni snimatelji
Tu posebne pohvale idu snimateljima Fritzu Arnu Wagneru i Güntheru Krampfu (potonji je nepotpisan), koji su za ondašnje uvjete izvanredno koristili mogućnosti koje je kamera pružala i ostavili nam u nasljedstvo velik broj scena koje ćemo zauvijek pamtiti i koje su postale dio filmske kulture, pri čemu posebno mislimo na kadrove Grofa Orloka, koji su svjesno oblikovani tako da izazovu još veći strah kod gledatelja, ali i kultnu scenu Orlokovog uspinjanja stepenicama gdje se vidi samo njegova sjena, koja se danas smatra jednom od najpoznatijih i najvažnijih scena u povijesti filma.
Snimateljski rad dovodi nas i do komentara o tehničkim posebnostima filma, koje su također prilično impresivne kada u obzir uzmete činjenicu da je film sniman 1920-ih godina. Jasno, film je imao izraženu eksperimentalnu komponentu pa je u tom smislu takva razina odvažnosti bila očekivana, međutim montaža određenih scena – posebice kadrovi nestajanja ili stapanja scena prilikom prelazaka – pokazuje koliko je truda i vještine uloženo u konačnu verziju filma.
I sve nas ovo, zapravo, dovodi do priče o njemačkom ekspresionizmu. Da se razumijemo, ima tu još mnogo detalja koje bismo mogli analizirati – posebice ukoliko bismo detaljnije ulazili u samu priču – ali ionako smo odužili pa ćemo nešto ostaviti i vama. Prije samog zaključka, još bismo samo htjeli dodati nekoliko redaka o jednom od najvažnijih pokreta u povijesti filma, koji je na toliko načina utjecao na razvoj suvremene kinematografije da cijela knjiga ne bi bila dovoljna za nabrojati ih.
Ekspresionizam kao krik umjetnosti
Ekspresionizam je avangardni umjetnički pravac koji je nastao u književnosti i likovnoj umjetnosti kao reakcija na horor Prvog svjetskog rata te se isticao „krikom“ kao umjetničkim sredstvom, ali i izrazito grotesknim te često eksplicitnim prikazima stvarnosti koja je bila depresivna i korumpirana stravičnim iskustvima svjetskoga sukoba.
I dok se umjetnički pravci nisu nužno prebacivali i na filmske stilove, njemački je ekspresionizam bio jedna od najvažnijih filmskih struja u povijesti, a svoj je vrhunac doživio tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih godina. I dok su F.W. Murnau i Fritz Lang svakako najznačajnija imena ove struje, ne smijemo zaboraviti ni Kabinet dr. Cagliarija (1920.) Roberta Wienea, Praškog studenta (1913.) i Golema (1920.) Paula Wegenera (potonji u suradnji s Carlom Boeseom) te Sjene (1923.) Arthura Robisona.
Njemački je ekspresionizam prenio taj umjetnički „krik“ na filmsko platno te je, koristeći moćne vizualne prikaze i tehničke inovacije, oblikovao jedan od najvažnijih i najutjecajnijih pravaca u povijesti. Teme su često bile mračne i filozofske, a autori su odbacivali realizam, preferirajući fantastiku i/ili znanstvenu fantastiku. Sukus pravca bile su emocije; autori su smatrali da film nije tu čisto da ispriča priču i zabavi publiku, već da se platno treba iskoristiti kako bi se prikazale ljudske emocije te, općenito, unutarnje stanje samih likova.
Nije teško zaključiti kako se i zašto Nosferatu idealno uklopio u umjetničku doktrinu njemačkog ekspresionizma, ali i zašto je – kada pogledamo nabrojena remek-djela ovog pravca – njemački ekspresionizam i dalje jedan od najvažnijih filmskih pravaca u povijesti.
Ovaj nas je vremeplov, tako, vratio natrag u 2024. godinu. Za Božić ove godine, Robert Eggers predstavit će nam svog Nosferatua, u kojem će glavne uloge tumačiti Bill Skarsgård (Grof Orlok), Nicholas Hoult (Thomas Hutter) i Lily-Rose Depp (Ellen Hutter). Poznavajući Eggersov opus i pristup, ovaj film obećava, tim više što je Eggers najavio da neće raditi potpuni remake već će u manjoj mjeri adaptirati i prilagoditi priču.
Stoljeće nakon originala, Nosferatu je i dalje enormna inspiracija za filmaše diljem svijeta i u tom smo mu pogledu željeli odati počast kakvu zaslužuje.
