Čak i ako niste fan anime serija, velika je vjerojatnost da ste čuli za Studio Ghibli. Ta je globalno popularna animacijska kompanija sinonim za dugometražne (nefranšizne) anime filmove, a njezin osnivač i legendarni animator, Hayao Miyazaki, jedno je od najvažnijih imena u povijesti filma. Unatoč svim promjenama, Ghibli je i danas najvažnija animacijska kuća u Japanu, međutim jedan mladi i ambiciozni studio ima ambicije postati ozbiljna konkurencija Ghibliju. Ovo je priča o studiju Ponoc.
Iako se možda čini da je Hayao Miyazaki tu od postanka svemira, Studio Ghibli osnovan je „tek“ 1985. godine i 15. lipnja sljedeće godine proslavit će svoj 40. rođendan.
Studio su kroz dobar dio njegove povijesti vodili Miyazaki i Isao Takahata, koji su zaslužni za neke od najvažnijih animiranih filmova u povijesti. Čak su i casual anime gledatelji čuli za Princezu Mononoke, Howlov pokretni dvorac, Porca Rossa, Mog susjeda Totora, Groblja krijesnica ili Avanture male Chihiro. Ovo je, dakako, samo dio ponude studija Ghibli, ali radi se o klasicima koje smo izdvojili uz značajne poteškoće, jer je teško opravdati zašto su, primjerice, Ponyo, Arrietty ili Uspomena na Marnie, ako je to uopće i moguće, lošiji od ostalih filmova s popisa.
Mnogi od ovih filmova nominirani su ili su dobili brojne nagrade, a svakako su najvažniji u tom pogledu Avanture male Chihiro, prvi anime film koji je dobio Oscara za animirani film (2001.) te recentno remek-djelo Dječak i čaplja, koji je također dobio zlatni kipić (2023.).
Sve o studiju Ghibli je – premalo
Pisati o Ghibliju prilično je nezahvalno, posebice kada tema članka uopće nije Studio Ghibli, jer koliko god da napišete, napisali ste premalo. No, kako je ovo tekst o jednom drugom studiju, smatramo da je vrijeme da napravimo prijelaz, ali ćemo se Ghibliju vratiti na još nekoliko mjesta.
Kako smo rekli, Ghibli se proslavio dugometražnim anime filmovima, međutim nakon Miyazakijevog i Takahatinog umirovljenja (samo jednog u nizu, Miyazaki se valjda vraćao više puta nego Tom Cruise u filmu Na rubu budućnosti), studio je odlučio promijeniti poslovni fokus i odmaknuti se od dugometražnih uradaka, što je dovelo do određenih promjena u kadrovskoj strukturi studija.
Tadašnji Ghiblijev producent Yoshiaki Nishimura i redatelj Hiromasa Yonebayashi odlučili su se, 2015. godine, odvojiti od Ghiblija zbog promjene politike i osnovati vlastiti animacijski studio. Tako je nastao Studio Ponoc.
Ime studija na japanskome se piše ポノック (čita se ponokku), a iako se možda tako ne čini, ime zapravo potječe od riječi „ponoć“, što u ovom kontekstu simbolično predstavlja „početak novoga dana“. Zanimljivo je primijetiti da su japanski animatori odabrali baš našu riječ za ime svog studija, ali ideja koja stoji iza nastanka Ponoca zapravo pokazuje kako je naslov i više nego prikladan.
Odlazak da bi se nastavila čarolija
Naime, Yonebayashi i Nishimura nisu se odvojili od Ghiblija iz egoističnih ili financijskih razloga. Nisu htjeli nikakvu slavu za sebe, pogotovo jer je Yonebayashi radio kao animator na nizu velikih projekata, a osobno je režirao uspješnice Arrietty i Uspomene na Marnie; uzgred, Yonebayashi će anime fanovima biti poznat i kao jedan od animatora na kultnim anime serijama serial experiments lain te Monster. Pa čekajte… ako nisu slava i novac, što je onda bio razlog odvajanja?
Rekli smo kako su se Yonebayashi i Nihsimura odvojili jer se nisu slagali s politikom Ghiblija po odlasku Miyazakija i Takahate. Smatrali su da Ghibli treba zadržati fokus na dugometražnim projektima i da i dalje treba stvarati animiranu čaroliju koja ga je i proslavila. Ne želeći raditi u novim uvjetima, iz čisto idealističkih razloga – jer oni su i dalje htjeli stvarati tu čaroliju – osnivaju vlastiti animacijski studio Ponoc 15. travnja 2015. godine… and the rest is history!
Ovo je, zapravo, rijedak primjer u suvremenoj filmskoj industriji, čak i kada uzmemo u obzir da je Japan daleko od Hollywooda. Poznata je činjenica da japanski animatori i djelatnici u anime industriji rade u prilično teškim (na trenutke i nehumanim uvjetima) i da plaće nisu prevelike ukoliko niste na važnom mjesto u produkciji.
I dok ovo uglavnom vrijedi za anime serije i franšize, vjerujemo da ni filmski studiji ne nude naročito bolje uvjete, tako da činjenica da su se Yonebayashi i Nishimura odlučili odvojiti i postati konkurencija gigantu poput Ghiblija iz čisto idealističkih razloga svakako zaslužuje pohvalu. Oni su htjeli nastaviti raditi dugometražne anime filmove i stvarati priče poput onih koje su proslavile Ghibli i dovele do toga da je taj studio postao sinonim za filmsku čaroliju.
Filmovi za samu pohvalu
Ponoc je na tržištu devet godina i iako su počeli od nule, uspjeli su realizirati nekoliko većih projekata. Što se tiče te ponude o kojoj govorimo, radi se o tri dugometražna anime filma o kojima ćemo nešto kratko reći.
Prvi dugometražni anime film koji je objavio Studio Ponoc bio je Mary i vještičin cvijet iz 2017. godine, čiju režiju potpisuje Yonebayashi. Iako nije postao mainstream hit, film je polučio izrazito dobre reakcije kritičara, koji su ga uspoređivali s ranim Ghibli filmovima u kontekstu animirane čarolije i estetike filma.
Uslijedio je omnibus film Skromni junaci iz 2018. godine, koji je zapravo antologija triju kratkometražnih anime filmova koje su režirali Hiromasa Yonebayashi, Yoshiyuki Momose i Akihiko Yamashita. Još jedan kratkometražni animirani film, Lišće sutrašnjice, produciran je 2021. godine po narudžbi organizatora Olimpijskih igara u Tokiju, koje su zbog pandemije održane 2021. godine, a ovaj je doista prekrasan film komemorirao taj veliki događaj.
Mogu li dosegnuti Ghibli?
Najrecentniji projekt je Rudger na tavanu, a koji je preveden i kao Imaginarno, iz 2023. godine, koji je u Japanu prikazan krajem te godine, a u zapadnim zemljama dolazi 5. srpnja kada će biti dostupan na Netflixu. Film je u Japanu dobio izrazito pozitivne kritike, a hvaljen je kao napredak u odnosu na ranije filmove Studija Ponoc te kao vizualno impresivno djelo koje će se svidjeti svim uzrastima.
„Malo nas je, al’ nas ima“, tako glasi refren pjesme Dina Dvornika i Borisa Novkovića, koja je obrada Joelove kultne „We Didn’t Start the Fire“ iz 1989. godine, i tim riječima bismo – a u jeku činjenice da je Euro još uvijek aktualan – mogli opisati Studio Ponoc.
Hvalevrijedan je to projekt, bez imalo sumnje, i drago nam je da smo imali priliku pisati o tom pothvatu. Svakako, ekipi iz Ponoca želimo sve najbolje u budućem radu i nadamo se kako ćemo u doglednom vremenu moći prezentirati još njihovih uradaka. Ghibli vjerojatno neće prestići, ali ovo je jedan zanimljiv oblik konkurencije od kojeg bi obje strane mogle imati višestruku korist.
