Mefisto, književni klasik pisca Klausa Manna, pripada u red onih književnih djela koja svakako treba pročitati. U središtu priče je glumac s opsesivnom željom za slavom, koji čini sve da si priskrbi što viši položaj u nacističkoj Njemačkoj. Oscarom nagrađenu filmsku adaptaciju režirao je slavni mađarski redatelj Istvan Szabo 1981. godine.
Mefisto (Mephisto) je najznačajniji roman njemačkoga pisca Klausa Manna, tragične figure njemačke, europske i svjetske književnosti. Prvi puta je objavljen 1936. godine u Amsterdamu, dok je autor bio u samonametnutom egzilu, strane izdavačke kuće Querido.
U Njemačkoj je objavljen 1956. godine, u izdanju istočnoberlinskog nakladnika Aufbau-Verlag. Zanimljivo je da je cjelokupna naklada romana odmah povučena. Ovo iznimno Mannovo djelo nedavno je objavljeno u svom novom izdanju na našem tržištu, od strane nakladnika Petrine knjige i u prijevodu Vere Čičin Šain.
Mannov osobni osvetnički čin
Glavni lik romana je karakterni glumac Hendrik Höfgen, koji vođen opsesivnom željom za moći i slavom čini sve da si priskrbi što viši društveni položaj u nacističkoj Njemačkoj. To mu na koncu i uspijeva zahvaljujući briljantnoj ulozi Mefista u Faustu. Autor vješto plete faustovski motiv, portretirajući glavnog junaka kao čovjeka koji zanemaruje glas savjesti, što nužno dovodi do duhovnog urušavanja kada se suoči s ispraznošću vlastitoga života.
Svog glavnog junaka Mann bazira na svom šogoru Gustafu Gründgensu, koji je bio gorljivi zastupnik nacionalsocijalizma. Bio je i jedan od najprihvaćenijih glumaca od strane režima a 1934. godine postao je i ravnatelj Pruskog državnog kazališta( Preußischen Staatstheaters). Spomenimo i to da je na filmu počeo nastupati od 1930. a godine 1931. pružio je vrlo upečatljivu izvedbu u slavnom klasiku redatelja Fritza Langa M (M – Eine Stadt sucht einen Mörder).
Možemo reći da je je roman Mefisto svojevrsni Mannov osobni osvetnički čin Gründgensu, bez obzira na to što je kasnije napisao da on nije bio usmjeren ni na jednu osobu, već “protiv njemačkog intelektualca koji je prodao i izdao njemački um i duh“.
U svojoj autobiografskoj knjizi Prekretnica (The Turning Point, 1942. englesko izdanje a 1952. njemačko izdanje) objašnjava razlog zašto mu je Gründgensa poslužio kao inspiracija za glavnog protagonista u romanu:”Vizualiziram svog bivšeg šurjaka kao izdajicu par excellence, jezivo utjelovljenje korupcije i cinizma. Tako je intenzivna bila fascinacija njegovom sramotnom slavom da sam odlučio prikazati Mephisto-Gründgensa u satiričnom romanu. Mislio sam da je relevantno, doista, nužno za razotkrivanje i analizu bijednog tipa podmuklog intelektualca koji prostituira svoj talent radi neke bljutave slave i prolaznog bogatstva.”
Kakav je Gründgens bio kao osoba najbolje ilustrira Mannov opis koji je napisao nakon prvog susreta s njim:”Njega [Gründgensa] je progonila taština i manija proganjanja te bjesomučna želja ugoditi. Bilo je nešto vrlo veliko i jako patetično u njemu. Bio je unakažen kompleksima manje vrijednosti. Njegovo lice, bez maske od šminke, bilo je čudno blijedo, kao da je prekriveno pepelom. Blistao je i patio i zavodio. On je želio biti voljen, ali nitko nije volio njega. Oči su mu bile ledene i meke poput očiju rijetke i kraljevske ribe koja umjesto njih ima dragulje.“
Snažna životna priča koja je privukla Istvana Szaboa
Mannova priča o karijeri njemačkog glumca u doba uspona nacističkog režima, nudi i pomalo vrlo neobičan pogled na Treći Reich. On je čovjek koji istinski ne vjeruje ni u što osim u svoju želju za uspjehom. Svojim laskanjem i ulogom dvorske lude dolazi do najviših pozicija u njemačkom kazalištu. Iako tvrdi da ima na umu svoje prognane prijatelje, s lakoćom prekida sve veze i potpisuje ugovor sa samim vragom.
Ova Mannova priča će vas istočasno privući, prepuna je dijaloga koji će vas natjerati da se naježite. Ovo je iznimno snažno djelo od samog početka pa do kraja. Tako je privukla i slavnog mađarskog redatelja Istvana Szaboa, koji je 1981. godine snimio istoimeni film. Za to je najzaslužniji zapadnoberlinski producent Manfred Durniok, koji mu je i poslao primjerak Mannovog romana. On je u njemu odmah prepoznao veliki potencijal za filmsku adaptaciju.
U razgovoru za filmski časopis Film Quarterly o tome je rekao:”Odmah nakon čitanja to, osjećao sam da bi to bila izvrsna tema za a film. Ne zbog toga da knjiga ima izvanrednu književnu vrijednost ili se radi o vrlo dobrom romanu. Zapravo, struktura je prilično slabašna a likovi djeluju pomalo pojednostavljeno.No, uvidio sam životnu priču središnjeg lika koja je uzbudljiva i snažna. Periferna figura, glumac, biva zaveden i dolazi vrlo blizu živčanog središta ogromne mreže nacističke moći. Istovremeno on ostaje vrlo ambivalentan prema tome što radi. Osjećao sam da roman ocrtava univerzalni problem koji se tiče intelektualaca dvadesetog stoljeća: odnos između povijesti i pojedinca. Pa sam rekao gospodinu Durnioku da sam siguran da se može snimiti snažan film na temelju ovog romana.”
Pripremajući film Szabo je istražio i pozadinsku priču kako je nastao, odnosno, odnos Mann-Gründgens. No, za svoj napravio je malu razliku u pristupu u odnosu na roman:”Naš zadatak [Manfreda Durnioka i njega] prikazati jednostavne likove, na crno-bijeli način, već ponovno stvoriti ljudske nijanse stvarne životne priče.“
Uspjeh za glumca ima poseban sjaj
Szabov glavni protagonist, kao i Mannov, nije “običan glumac”. Za njega je najbitnija tvar na svijetu biti uspješan uspjeha čitavo vrijeme, ma kakvu god cijenu za to trebao platiti. On je svojevrsni genij u prilagođavanju sebi nepredvidivim situacijama. Iako takvih ljudi ima oko nas mnogo, nisu svi glumci. Szabo je objasnio tu “posebnost” svog i Mannovog protagonista:” Naravno, za glumca uspjeh ima poseban sjaj.Ali moral je gotovo bolno univerzalan: ne biste trebali težiti uspjehu pod svaku cijenu.“
Na to možemo nadodati i njegov odgovor na pitanje da li je Mefisto zamišljen kao ideja koja upozorava na opasnosti karijerizma, koji dao u razgovoru za filmski časopis Cineaste:”To je ljudska priča o vrsti karaktera koji postoji posvuda – bilo da su liječnici, profesori, novinari ili filmaši- osoba koja želi biti u središtu pažnje, koja žudi za svjetlima reflektora, nadarena osoba s a osjećaj manje vrijednosti koja žudi za osjećajem sigurnosti i ljubavi, podrške sa svih strana. Ako ih prepoznaš i zaplješćeš im,učinit će sve za vas.“
Sjajni Klaus Maria Brandauer
Svemu je dodao:”Žene to dobro razumiju – uvijek znaju što reći muškarcu: “Veliki si ili snažan ili zgodan”, i muškarac će se zaljubiti u nju/njih. Političari govore na ovaj način cijeloj populaciji ili odabranim dijelovi svoje nacije, bilo generalima ili znanstvenicima. Daroviti ljudi mogu biti opasni jer mogu biti zavedeni. Mogu i netalentirani, naravno, ali što može redatelj s osrednjim glumcem, ili što može general. Ali inventivni znanstvenik ili veliki glumac, to je čovjek kojeg pokušavate kupiti!“
Szabov film oduševio je kritičare i publiku te zasluženo odnio Oscara za najbolji film. No, film se pamti i po nastupu glumca Klausa Marie Brandauera, koji je briljantno odigrao glavnog junaka filma. Ta uloga bila je i njegova ključna za njegovu daljnju filmsku karijeru. U razgovoru za Canal+ Brandauer o tome je rekao:”Od početka sam bio spremniji za kazalište, to sam oduvijek želio. No s filmom sam imao doticaj rano, u Düsseldorfu, Beču i Berlinu, ali kazalište me tada toliko ispunilo da nisam ni razmišljao o snimanju filmova. Kad me Istvan Szabo nazvao da nastupim Mefiistu, odmah sam znao da to želim učiniti.“
U tom razgovoru otkrio je i malu zanimljivost:”Mefisto je isprva planiran kao televizijska produkcija.” Za redatelj Szaboa ima samo riječi hvale:”Snimanje je bilo odlično jer je ekipa bila savršena, a Szabo je bio nevjerojatan redatelj i sjajna osoba. Kao moralist, to je bilo vrlo pozitivno. Čak i kod savršeno pripremljenog snimanja, uvijek postoji neka neizvjesnost. Nikada ne možete biti potpuno sigurni; čak i uz najprecizniju pripremu, slučajnost donosi mnoge odluke. Kao, primjerice, to što film nije završio kao TV film, nego je dobio pozivnicu za festival u Cannesu. Mefisto je bio blago, fantastična poslastica za glumca. Igram glumca koji smije pokazati sve što je u njemu.“
Inače, Klaus Maria Brandauer i redatelj Istvan Szabo zajedno su snimili još dva filma – Pukovnik Redl (Oberst Redl/engleski naslov: Colonel Redl, 1985.) te Hanussen (1988.). Oba naslova bila su nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.
Roman Mefisto pripada u red onih književnih djela koja svakako treba pročitati jer nude puno više “od samog čitanja”. Za ovim romanom “dekadencije i zla” posezat ćete više puta i svaki put ćete biti jednako oduševljeni.
O Klausu Mannu
Klaus Mann (1906. – 1949.) autor je opsežna književnog opusa koji uključuje dnevničke zapise, novele, romane i političke eseje. Za života u sjeni poznatoga oca Thomasa Manna, aktivno politički angažiran kao kritičar fašizma i zagovaratelj liberalnih ideja, prisiljen je emigrirati iz Njemačke 1933., nakon čega nastaju sva njegova značajnija djela, romani Bijeg na sjever (Flucht in den Norden, 1934.), Mefisto (Mephisto, 1936.), Vulkan: roman o emigrantima (Der Vulkan: Roman unter Emigranten, 1939.) te autobiografski zapis Prekretnica (The Turning Point, 1942.). Život je tragično okončao u Cannesu.
