Volja sinovljeva je znanstveno-fantastični film dvojca Nemanje Ćeranića (režija) i Strahinje Madžarevića (scenarij) koji je s pravom opisan kao “srpski Mad Max“. Iako film ima svojih nedostataka, radi se o doista impresivnom produkcijskom pothvatu koji svojom kvalitetom nadilazi gotovo sve što je domaća produkcija ponudila posljednjih godina.
Iskreno, kada sam prvi put – a bilo je to nedavno – vidio trailer za Volju sinovljevu, mislio sam da se radi o nekakvoj šali, međutim „srpski Mad Max“, kako je ovaj film opisan, djelovao je dovoljno zanimljivo i dovoljno zabavno da nije bilo dileme da će se taj film pogledati, makar bio i najgori mogući šund u povijesti. Srećom, film ne samo da nije bio šund, već je unatoč svim nedostacima koje ima istinski impresivan uradak.
Priča o ovome filmu započela je još davne 2017. godine. I ne, nije film sniman sedam godina (to, valjda, još radi samo Linklater), već je u jednom trenutku ponestalo novca pa je nakon pandemije, točnije 2022., stigao novi sponzor i film je konačno dovršen. Režiju potpisuje Nemanja Ćeranić, čija filmografija uključuje seriju Grupa te filmove Ključ i Nedjelja, dok je scenarij napisao Strahinja Madžarević, koji je s Ćeranićem surađivao na Grupi, ali i filmu Lihvar.
Ovaj je relativno anonimni dvojac uspio snimiti i predstaviti jedan izniman film. Nesavršen, ali neupitno izniman film koji bi, ukoliko se itko odluči slijediti ovu formuli, mogao označiti početak značajnih promjena u domaćoj (regionalnoj) kinematografiji.
Impresivna produkcija i zanimljiva priča
Iako biste pomislili da film koji se snimao sedam godina i imao značajan prekid u produkciji neće izgledati dobro, odnosno da će konačni proizvod djelovati sklepano, Volja sinovljeva film je koji se bez problema može pohvaliti svojom produkcijskom kvalitetom. Točan budžet ovoga filma nije nam poznat, ali ni po čemu ne zaostaje za svjetskim produkcijama te se ekipa iza ekrana doista potrudila.
Scenografija je impresivno dobra, a u kostime je uloženo toliko truda da je gotovo svaki lik vizualno bio prilično unikatan. Tomu treba pridodati i sjajne specijalne efekte, koji su svemirski za domaću produkciju, te izvrsnu glazbu koju potpisuje Aleksandar Ranđelović, a koji je uspješno uhvatio duh Balkana s distopijskom budućnošću koja podsjeća na Millerovu trilogiju s Melom Gibsonom.
Međutim, da se ovdje radilo samo o kvalitetnoj produkciji, vjerojatno ne bismo toliko nahvalili film, što hoće reći da je i priča bila izrazito zanimljiva. I dok Volja sinovljeva ne donosi ništa pretjerano novo za distopijski žanr, ostaje činjenica da je Madžarevićev scenarij jako dobro osmišljen te da prezentira jednu zanimljivu, ali i simboličnu akcijsku priču koja figurira kao jedna šira alegorija našeg propadajućeg društva. Radnja je koherentna, likovi su zanimljivi i sve to na kraju figurira kao skladna cjelina koja ima glavu i rep, što moramo pohvaliti.
Glumački aspekt također je izrazito dobar, pri čemu braća Benčina i Sergej Trifunović iznose film, uz jake izvedbe Isidore Simijonović i Marte Bjelice. Potpomognuti atmosferom i kostimima, glumci su si dali slobodu u interpretaciji likova, čime je postignuta dodatna autentičnost svih likova te njihova konzistentnost s generalnom idejom i strukturom samoga filma.
Glavni problem – manjak originalnosti
I dok je Volja sinovljeva stvarno izvela čudo u gabaritima domaće kinematografije, ne radi se o filmu bez mana, međutim samo je jedna od njih tolika da doista upada u oči, a to je manjak originalnosti. I dok je generalna ideja snimanja ovakvog filma na ovom području itekako originalna, sama priča obiluje pastišima i posvetama u tolikoj mjeri da je uopće upitno koliko je dvojac Ćeranić-Madžarević osmislio sam, a koliko su toga „ukrali“ iz drugih radova.
Gotovo svaka scena podsjeća na nešto što ste već vidjeli, bilo da je Mad Max, bilo da je Star Wars, Indiana Jones, Matrix, Kill Bill, Peti element, Ritchiejev Sherlock Holmes, bilo koji Kurosawin jidaigeki film, Batman: Arkham video igre… i tako dalje. I dok sigurno nisu pokupili stvari iz svih ovih filmova, činjenica da u filmu vidite i ono što autori nisu htjeli referencirati govori dovoljno o problemu koji film ima u tom smislu.
Naravno, reference na Mad Maxa imaju smisla i one same po sebi nisu problematične, ali kada se film toliko oslanja na već viđeno, bude vam apsolutno žao što autori nisu bili još odvažniji da malo ispremiješaju poznate formule i donesu nešto novo i autohtono. Zašto? Jer je to za posljedicu imalo i statičnost likova u onom metanarativnom smislu, odnosno likovi su zatvoreni unutar vlastitih šablona jer se u gotovo svim slučajevima radi o tipskim likovima koji nisu sposobni pobjeći izvan kalupa koji im je unaprijed određen; Marija i Anđelija jedini su likovi koji donekle imaju slobode i izvanredno je što su autori tu slobodu dali upravo ženskim likovima.
Ima tu još sitnih zamjerki, od ponekad pretjerano svečanih dijaloga (kojih je, srećom, malo) koji podsjećaju na onaj neprirodni horor koji smo slušali u domaćim sapunicama prije 20-ak godina (da, onih u kojima su nogometaši rezervne momčadi NK Vukojebine govorili kao profesori komparativne lingvistike) pa do nekoliko Deus ex machina trenutaka u razradi priče (to su oni And suddenly trenutci koji se samo dogode, bez da išta što se dogodilo neposredno prije ne upućuje na to da bis e oni trebali dogoditi), ali to su doista sitnice koje ni na koji način ne remete uživanje u samom filmu.
Volja sinovljeva kao uzor budućim filmovima
Sve u svemu, unatoč navedenim nedostacima, Volja sinovljeva je doista impresivan projekt koji zaslužuje svaku pohvalu. To nije najbolji domaći film u zadnjih n godina, ali je svakako najhrabriji i najprogresivniji film jer domaća produkcija ovako ambiciozan projekt još nije vidjela. Vinko Brešan i Dragan Bjelogrlić, primjerice, također rade izvanredne filmove, filmove koji su progresivni i koji se mogu mjeriti sa svjetskim produkcijama, međutim Volja sinovljeva pogurala je cijelu domaću produkciju još dalje.
Radi se o filmu kojemu se nije pristupilo kukavički (možda malo ziheraški, ali dobro) i o filmu koji se po svojim produkcijskim vrijednostima može mjeriti s bilo kojom solidnom svjetskom produkcijom. Ako uzmete činjenicu da je cijela serija visokobudžetnih studijskih produkcija sličnog ili istog žanra, dakle filmovi s enormnim budžetima i tehničkim ekipama veličine manjeg grada, podbacila posljednjih godina (primjerice Mortal Engines, skoro cijeli SSU, i tako dalje…), ovo što je napravljeno s Voljom sinovljevom doista zaslužuje svaku pohvalu!
Film je intrigantan, zabavan, smiješan kada treba biti, ozbiljan kada treba biti, ali nadasve jedno vrlo kvalitetno filmsko iskustvo koje bismo gledali više puta, zbog čega ga toplo preporučujemo!
