Preminuo je Michael Madsen, glumac koji je ostavio neizbrisiv trag u nezavisnoj i žanrovskoj kinematografiji. Bio je oličenje “tough guy” arhetipa, ali s dubinom i ranjivošću koje su ga činile nezaboravnim. Iza filmskih uloga, bio je i pjesnik – tih, sirov i stvaran.
Michael Madsen, legendarni američki glumac poznat po ulogama u filmovima Quentina Tarantina i neizbrisivom tragom koji je ostavio u nezavisnoj i žanrovskoj kinematografiji, preminuo je jučer, 3. srpnja 2025., u 67. godini života od posljedica srčanog zastoja. Glumac je pronađen u svom domu u Malibuu, a vijest je potvrdio njegov dugogodišnji menadžer Ron Smith.
Tough guy ali i strastveni pjesnik
Madsen je bio oličenje “tough guy” arhetipa – ali s dubinom, ranjivošću i poetskom nijansom koju su prepoznavali i publika i redatelji. Njegova karijera trajala je više od četiri desetljeća, a uključivala je više od 300 filmskih i televizijskih naslova. Ipak, najviše će ostati upamćen po ulogama u Tarantinovim filmovima: kao sadistični Mr. Blonde u kultnom klasiku Reservoir Dogs (1992), kao Budd u Kill Bill: Vol. 1 (2003) i Vol. 2 (2004), te kao Joe Gage u Mrska osmorka (The Hateful Eight, 2015.). Pojavio se i u filmovima Thelma & Louise (1991), Moj prijatelj Willy (Free Willy, 1993.), Wyatt Earp (1994.), Vrsta (Species, 1995.), Donnie Brasco (1997), James Bond 007: Umri drugi dan (Die Another Day, 2002.), Sin City (2005) i Bilo jednom… u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019.).
Njegova sposobnost da u lik unese tihu prijetnju, ali i emocionalnu slojevitost, učinila ga je omiljenim među redateljima. Quentin Tarantino ga je smatrao svojim “filmskim bratom“, a Robert Rodriguez mu je dopustio improvizaciju u Sin Cityju, nazvavši ga “većim od života“. Harvey Keitel ga je nazvao “američkim pjesnikom“, dok su kolege poput Vivice A. Fox, Jamesa Woodsa i Billyja Baldwina istaknuli njegovu karizmu, toplinu i autentičnost. Madsen je tijekom karijere osvojio niz nagrada, uključujući Best Actor na Boston Film Festivalu (2007.) i New York International Independent Film Festivalu (2008.) za izvedbu u filmu Strength and Honour (2007.), te Ensemble of the Year na Hollywood Film Awards za Mrsku osmorku.
No, ono što mnogi ne znaju jest da je Michael Madsen bio i strastveni pjesnik. Pisao je gdje god je stigao – na hotelskim papirićima, šibicama, salvetama – između snimanja, putovanja i osobnih lomova. Njegov stil bio je sirov, introspektivan i često uspoređivan s Charlesom Bukowskim i Jackom Kerouacom. Neposredno prije smrti radio je na knjizi Tears for My Father: Outlaw Thoughts and Poems, koja je trebala objediniti poeziju i memoare, s predgovorom Quentina Tarantina.
Njegove pjesme često govore o izgubljenim očevima i sinovima, hotelskim sobama koje mirišu na kraj, ženama koje su otišle, ali ostale u stihu te glumi kao bijegu i pisanju kao jedinom istinskom glasu. Sve one našle su svoje mjesto u nekoliko zbirki njegove poezije – Beer, Blood and Ashes (1995.), Eat the Worm (1995.), Burning in Paradise (1998.) – dobitnica nagrade Firecracker Alternative Book Award, A Blessing of the Hounds (2002.), 46 Down: A Book of Dreams and Other Ramblings (2004.), When Pets Kill (2005.), American Badass (2009.), Expecting Rain (2012.) i The Complete Poetic Works: 1995–2005 (2005.), antologija šest zbirki u jednoj knjizi.
Michael Madsen nije pisao da bi ostavio dojam, već da bi ostavio trag – tih, ali neizbrisiv. Njegova poezija ne traži aplauz, već tišinu nakon čitanja, onu u kojoj čitatelj osjeti da je upravo dotaknuo nešto stvarno. Jedna od njegovih na najcitiranijih pjesama, Clint Eastwood, završava stihom: “I never wanted to be him / I just wanted to be the silence between his words.” (Nikad nisam želio biti on / Samo sam želio biti tišina između njegovih riječi).
Nažalost, nijedna od njegovih zbirki nije službeno objavljena u Hrvatskoj, niti prevedena u obliku knjige. No regionalno, njegov pjesnički glas ipak je pronašao put do čitatelja. Portal Žurnal.info iz Bosne i Hercegovine objavio je izbor iz zbirke The Complete Poetic Works: 1995–2005, u nekoliko nastavaka. Prijevod potpisuje Elma Mujagić, a pjesme su predstavljene u sirovom, ogoljenom tonu koji vjerno prenosi Madsenovu poetiku, onu koja ne traži savršenstvo, već istinu. Iako bez originala uz prijevod, objavljeni tekstovi pružaju rijedak uvid u njegovu drugu stranu – onu tišu, ranjiviju, ali jednako snažnu kao i njegovi filmski likovi.
Sirov, tih, stvaran
Njegova sestra, glumica Virginia Madsen, oprostila se od njega riječima koje su više od izjave: “Moj brat Michael napustio je pozornicu. Bio je grom i baršun. Pjesnik prerušeni u odmetnika. Pola legenda, pola uspavanka.” U tim rečenicama stala je cijela njegova dualnost – sirova snaga i nježna tišina, glumac koji je znao šutjeti snažnije od monologa i pjesnik koji je znao kako se bol pretvara u stih. Njezine riječi nisu samo oproštaj s bratom, već i s jednim od posljednjih istinskih lica američkog filma. I ne samo lica, već i njegove duše.
U jednoj od svojih izjava je rekao:
“I don’t act, I react. I write because I can’t scream.” (Ne glumim, reagiram. Pišem jer ne mogu vrištati)
U toj rečenici stao je cijeli on – sirov, tih, stvaran. To nije bila poza ili replika, to je bila njegova istina…. A možda i epitaf… Počivaj u miru, Michael.
