“Moji prijatelji su pronašli tijelo na granici – golo, smrznuto do smrti”, govori poljska redateljica Agnieszka Holland što ju je ponukalo da snimi film Zelena granica, koji 31. listopada dolazi u hrvatska kina.
Iako iza sebe ima više od 50 godina filmske karijere i niz istaknutih naslova, poljska redateljica Agnieszka Holland nimalo ne posustaje u ritmu snimanja filmova. I, što je možda još i važnije, ne posustaje u namjeri da s filmovima nudi bolne, ali potrebne priče.
Upravo takva je situacija s filmom Zelena granica, dramom premijerno prikazanom na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji. RIječ je o filmu snimljenom u crno-bijeloj tehnici koji prati obitelj izbjeglica iz Sirije, učiteljicu engleskog iz Afganistana i graničara koji se tijekom najnovije izbjegličke krize u Bjelorusiji susreću na ničijoj zemlji na granici Poljske i Bjelorusije.
U Veneciji je film osvojio Posebnu nagradu žirija, a zatim je krenuo u službenu kinodistribuciju u Poljskoj gdje je naišao na otpor – poljske vlasti. Naime, prema vladinoj odluci nezavisna kina koja se nalaze u javnom vlasništvu, a koja su izrazila zainteresiranost za prikazivanjem Zelene granice morala su prije projekcije prikazati kratak video koji predstavlja viđenje teme kojom se film bavi – pograničnom krizom – iz vladine perspektive. Situacija je otišla toliko daleko da su određena kina micala film sa svog programa pod raznim izlikama kao što su multifunkcionalnost dvorana, ograničen broj projekcija i slično, no u javnosti su došle informacije da se više radilo o politički motiviranoj cenzuri.
No, intervencija poljske vlade bije uspjela. Naprotiv, samo je privukla pažnju gledatelja, koji su od Zelene granice napravili pomalo i iznenadni hit.
U hrvatska kina film, pak, dolazi 31. listopada. Bez vladinog upozorenja, ali s jednako kvalitetnom pričom i režijom iza koje stoji Agnieszka Holland.
Odakle vam motivacija za film Zelena granica?
Agnieszka Holland: Moja generacija filmaša uvijek se osjećala odgovornom prikazivati probleme u svijetu, razgovarati o teškim temama i postavljati teška pitanja – ne samo egzistencijalne, već i etičke, društvene i političke prirode. Kritičari su taj pokret nazvali “kinematografijom moralne anksioznosti”. Danas, iako o poljskoj kinematografiji imam visoko mišljenje, primjećujem da se ona dijelom udaljila od tih pitanja.
Je li to zato što se svijet danas kreće prebrzo? Ili je postao toliko složen da je teško prepoznati što je uistinu važno? Možda umjetnici osjećaju preopterećenost kaosom i ne mogu se uhvatiti za nešto što bi smirilo situaciju. Možda je razlog i financijska nesigurnost – jasan stav ili kontroverzna tema predstavljaju veliki rizik u potrazi za sredstvima.
Oduvijek sam vjerovala da nema smisla baviti se umjetnošću ako ne istražujete važne, bolne i ponekad nerješive probleme koji zahtijevaju teške odluke.
Što vas je nadahnulo da snimite ovaj film?
Agnieszka Holland: Moji prijatelji su pronašli tijelo na granici – golo, smrznuto do smrti. To nije bio prvi leš koji su vidjeli, ali tada sam saznala da ljudi koji pate od hipotermije osjećaju ekstremnu vrućinu, pa počinju skidati odjeću, iako je vani hladno. Ta slika smrznutog mladića, u mom susjedstvu, u šumi gdje ljudi šeću pse i traže gljive, bila je zastrašujuća. U ovoj krizi, za koju su odgovorni političari, svi moramo zauzeti stav – kao umjetnici, građani i društvo.
Bojite li se baviti ovako izazovnim temama?
Agnieszka Holland: Svjesna sam da mogu izazvati neugodne reakcije i nerazumijevanje, ali nisam uplašena. Nikada se nisam bojala, a sada imam još manje razloga za strah. Sve više osjećam odgovornost za ono što ostavljam iza sebe.
Kako je nastao scenarij filma?
Agnieszka Holland: Scenarij za Zelenu granicu razvijen je na moju inicijativu. Svaki događaj u filmu temelji se na stvarnim zbivanjima. Zajedno s Gabrielom Lazarkiewicz-Sieczkko i Maciejem Pisukom, pomno smo istražili i provjerili sve izvore, razgovarajući s ljudima koji su sudjelovali u događajima prikazanim u filmu. Iako se bavim fikcijom, koristim se generalizacijama, metaforama i drugim umjetničkim sredstvima koja stvarnost prikazuju sintetički, a ne doslovno.
Nekoliko važnih poljskih filmova suočilo se s osudama bez da su ih ljudi pogledali. Kako ste pristupili ovom filmu?
Agnieszka Holland: Teško mi je reći je li istina da sam uspjela predstaviti sve strane. Kao umjetnica, nikad nisam imala ulogu suca ili tužitelja. Pričam priče u kojima prikazujem različite opcije i izbore, a ono što mi je najvažnije jest naglasiti da smo svi još uvijek dio iste zajednice.
Na koju zajednicu mislite? Zajednicu migranata?
Agnieszka Holland: Prva predstava koju sam režirala bila je Emigranti Sławomira Mrożeka, a ubrzo sam i sama postala emigrantica u Parizu. No, svjesna sam da sam bila privilegirana jer sam, kao bijela umjetnica, živjela u Europi. Sudbina današnjih migranata iz Sirije, Afganistana, Jemena i Somalije mnogo je teža. Slično je bilo i s poljskim Židovima u Zbožinju 1938. godine ili s ukrajinskom glađu, za koju je odgovorna Rusija, što sam obradila u svom filmu Gospodin Jones.
Pokušavate li filmom pokazati da svijet nije crno-bijel?
Agnieszka Holland: Vjerujem da binarno prikazivanje svijeta vodi u nečasnost, a možda čak i kriminal. Možda moramo proći kroz nešto uistinu strašno kako bismo shvatili da je solidarnost jedini put do ljudskosti.
Kako ste okupili ekipu za Zelenu granicu?
Agnieszka Holland: Behi Djanati Atai, koja igra Afganistanku Lejlu, bila je ključna – osim što je glumica, voditeljica je castinga u Francuskoj. Ona je pronašla Mohameda Al Rashija, Jalala Altawila i Daliju, koja glumi Bashirovu suprugu. Bilo nam je važno da arapski jezik u filmu bude konzistentan, jer se radi o jeziku s mnogo dijalekata. U filmu glume i poljski glumci, poput Maje Ostaszewske, koja je i sama bila na granici pomažući žrtvama.
Što će gledatelji vidjeti na ekranu?
Agnieszka Holland: Vidjet će dio svijeta u kojem svi živimo. Filmovi služe tome da ljudi dijele iskustva i razviju empatiju prema nepoznatim ili zastrašujućim svjetovima, razbijajući iracionalne strahove.
Jeste li idealistica? Je li vaš cilj podsjetiti ljude na njihovu ljudskost?
Agnieszka Holland: Ne smatram se idealisticom. Zlo se može probuditi u svakom čovjeku, a oni koji to kontroliraju imaju veliku odgovornost. Ne vjerujem da mogu promijeniti svijet, ali smatram svojom dužnošću pokušati. U posljednje vrijeme mislim na riječi Wyspiańskog: “Moramo preuzeti kontrolu gdje god možemo, jer mnogi je se odriču.” Možda ne znam kako promijeniti svijet, ali znam pričati priče o tome.
