“Kad se netko bavi maskom, onda mora voljeti glumce. Oni su ti koji svemu što mi činimo daju život, oni to nose na licu, glavi, tijelu”, govori Ana Bulajić Črček, majstorica maske koja se sa 71. Pulskog filmskog festivala vratila s petom Zlatnom Arenom.
Na 71. Pulskom filmskom festivalu Ana Bulajić Črček imala je čak tri filma. Nimalo čudno jer je riječ o jednoj od naših najcjenjenijih majstorica maske. Baš kao što nikome nije bilo čudno što se iz Pule vratila sa Zlatnom Arenom za masku, koju je zaslužila za film Božji gnjev redatelja Kristijana Milića.
“Majstorica maske Ana Bulajić Črček odmjereno i realistično, gotovo dokumentarno oslikava cijeli glumački ansambl muškaraca u ratu, suptilno izdvajajući temperapente svakog lika”, stoji u obrazloženju Ocjenjivačkog suda Hrvatskog programa 71. Pulskog festivala koji je radio u sastavu Nina Violić, Nina Velnić, Mirta Puhlovski, Goran Marković i Nebojša Slijepčević.
Majstorica maske Ana Bulajić Črček dugogodišnja je članica Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Uz Članstvo u HDFD, članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) te Europske Filmske akademije, a nedavno je pozvana u članstvo Američke akademije za film, umjetnost i znanost AMPAS – Academy of Motion Pictures Arts and Science. Među našim je najnagrađivanijm Make Up & Hair designerima.
Peta Zlatna Arena
Otvorena, spokojnog, blago nasmiješenog lica, pristupačna. Osoba koja ispuni prostoriju kad se pojavi ali i ona s kojom se lako povezati. Moj je dojam.
Ali kad ti na setu gdje si statist u nastavku tv serije Dnevnik velikog Perice bez riječi uputi mrki pogled jer si samovoljno, nakon 15-ak sati što ti to “čudo” stoji na glavi, skinuo periku – smrzneš se. I shvatiš da je posao radi ozbiljno i s poštovanjem. Pa makar se tebi činilo da je to tek tamo neka vlasulja.
“Moramo ih paziti”, kaže Ana blagim tonom, a tebi više nikad neće pasti napamet učiniti istu grešku.
I sve ti bude jasno. Da uspjeh nije slučajnosti već se sastoji od poštivanja i najmanjih sitnica koje sklopljene u cjelinu s talentom i predanim radom Anu izdvajaju i čine ju izvrsnom majstoricom maske. A nagrade to dokazuju.
Čestitam na osvojenoj Zlatnoj Areni za masku u filmu Božji gnjev. Peta Arena! Neki bi pomislili da ste se navikli. Je li to baš tako?
Ana Bulajić Črček: Hvala na čestitkama, ne naravno da se nisam navikla, svaka nagrada je posebno iščekivanje i uzbuđenje, svi se mi rado nadamo da je baš naš autorski rad te godine zaslužio biti nagrađen. Prvu sam osvojila 2006. za Libertas, režisera Veljka Bulajića.
Zatim, 2011. za film Lea i Darija, režisera Branka Ivande. Treća je 2014. za Broj 55, režisera Kristijana Milića. Četvrta je 2022. za Illyricvm, režisera Simona Bogojevića Naratha. Peta 2024. za Božji gnjev, režisera Kristijana Milića.
Na ovoj ste Puli s maskom u 3 filma. Toliko su različiti. Je li bilo preklapanja u snimanju? Koliko je teško prebacivanje iz priče u priču?
Ana Bulajić Črček: Da, ove godine se tako poklopilo da sam na Puli s tri filma, ali oni su zapravo nastali kroz tri godine. Dva su premijerna (Svemu dođe kraj i Božji gnjev), dok je jedan već odradio distribuciju i razne festivale po svijetu (Bosanski lonac). Shodno tome nije bilo preklapanja u snimanju, a i inače je to, barem meni, strašno naporno i maksimalno izbjegavam takve situacije.
Vraćamo se u prošlost… Nominacija za Oscara za maskerski rad na filmu Titus redateljice Julie Taymor s Anthonyjem Hopkinsom i Jessicom Lange. 1999. godine. Prisjetite se osjećaja?
Ana Bulajić Črček: Tu nominaciju dijelim s dragim kolegama s projekta, a kako je načelno samo dio tog projekta sniman u Hrvatskoj, iskreno sam se iznenadila nominaciji. Očito su prepoznali zajednički angažman i autorski doprinos projektu.
Ima li neki film ili serija na čemu ste radili da vam je zadalo posebnu glavobolju? Što je bilo posebno zahtjevno?
Ana Bulajić Črček: Rado ističem njemačko/nizozemsko/norvešku TV seriju Heirs of the Night, velik i zahtjevan projekt, 10 mjeseci rada, a priča je o vampirskim klanovima, njihovoj borbi za prevlast, silno puno posla, poseban dizajn zuba za svaki lik, izrada istih uz pomoć zubarskog laboratorija jer sve treba “sjesti“ perfektno precizno. Leće u boji, perike, promijene kroz priču i godišnja doba… jako zanimljivo, vizualno impresivno i fizički iscrpljujuće.
Također recentno film Ilirycvm na koji sam baš ponosna, još nikada nije na ovim prostorima snimana takva priča. Stotine tetovaža, puno patinaže, krvi, prljavštine, perika, perja, ožiljaka…. Divno nam je bilo na vrhu Bjelašnice, to je poseban prostor, inspirativan i istovremeno zastrašujući, a ekipa okupljena oko tog projekta je s takvim entuzijazmom svladavala sve prepreke da nije bilo šanse da se ne stvori sjajan projekt.
Film Broj 55, još jedna divna suradnja s Krisom Milićem, mnogi kažu da je to naš najbolji ratni film.
I upravo završeno snimanje druge sezone TV serije Dnevnik velikog Perice, period kasnih 60-ih prošlog stoljeća, divna priča, divna ekipa. Malo smo se pomakli u periodu, malo začinili i napravili vizualno vrlo atraktivnu seriju.
Osim rada na ‘našim prostorima’ surađivali ste i s Francisom Fordom Coppolom na Kumu III, Ridleyjem Scottom na Gladijatoru i još s mnogim poznatim redateljima. Kakva su iskustva iz ‘tvornice snova’?
Ana Bulajić Črček: Tvornica snova nudi lakše spavanje. (smijeh) Svi veliki projekti su načelno i projekti s velikim budžetom, a to znači da je mnogo jednostavnije realizirati ideje, angažirati suradnike, radi se u komfornijim uvjetima, respektira se radno vrijeme, pravila ponašanja ili rada su vrlo jasna, a također i zaštita i briga o svima u ekipi.
Istovremeno, nema mjesta ni najmanjim pogreškama, tempo zna biti jako brz, naprosto, tamo se radi i radi i radi. U našim ekipama zna biti i malo praznog hoda, a opet to ponekad onda ponudi mjesto za prijateljske razgovore, stvaranje dubljih odnosa s kolegama, nije svaka minuta isključivo radna.
S kojim redateljem je bilo lako a s kojim možda teško surađivati?
Ana Bulajić Črček: Nemam ja problema s režiserima, znam što znači godinama pripremati projekt i kako je životno važno snimati.
Ja skoro 30 godina radim s Krisom Milićem, više od 20 godina s Vinkom Brešanom, više puta s Rajkom Grlićem i Pavom Marinkovićem, ponosna sam na sve ponovljene suradnje i na pripadnost autorskom timu. Svaki puta je sve ljepše, lakše, svako prepoznavanje ulijeva samopouzdanje i osjećaj sigurnosti.
A glumci?
Ana Bulajić Črček: Kad se netko bavi maskom, onda mora voljeti glumce. Oni su ti koji svemu što mi činimo daju život, oni to nose na licu, glavi, tijelu. Koliko moj posao njima daje odmak od njihovog privatnog “ja” i volim vjerovati daje šire mogućnosti za igru sa zadanim likom, toliko sam ja zahvalna kad oni uzvrate ljubav kroz vjerodostojno ulijevanje života mojim intervencijama.
Nedavno je izašla informacija da ste pozvani u članstvo prestižne Američke akademije filmske umjetnosti i znanosti. Što to i koliko vama znači?
Ana Bulajić Črček: Jako sam ponosna na članstvo u AMPAS-u (Academy of Motion Pictures Arts and Science), to je rijetka čast i svakako velika potvrda mojem dugogodišnjem radu.
Posebno je fantastično biti u društvu takvih majstora maske, a s čije strane je i došao poziv. Velik je to poticaj i na neki način odgovornost. Mislim da sam uz Vukotića i Šerbedžiju jedina s ovih prostora.
Kći ste cijenjenog redatelja Veljka Bulajića. Kako je bilo odrastati uz takvog velikana svog zanata?
Ana Bulajić Črček: Veljko je meni prije svega – tata. Naravno da uz odrastanje ide i spoznaja popularnosti, ide i spoznaja zavisti, ide i spoznaja poštovanja.
Tata je uvijek puno radio i rado pričao o tome, o suradnicima, glumcima, pričama koje ga zanimaju. Čitao je i pisao do kad je mogao. Nikada nije nekako sjedio besposlen, volio je planirati i valjda maštati.
Ulio nam je osjećaj odgovornosti za sve čega se prihvatimo u životu.
Neki doživljaj iz djetinjstva kojega se rado sjećate?
Ana Bulajić Črček: Obožavala sam naše odlaske u ribarenje, s manje ili više uspjeha, voljela sam šetnje Trstom, neke sladolede, velike lubenice koje je donosio kad bi dolazio na more. Pamtim puno priča od “kad je bio mali” često je mojoj sestri Maši i meni pričao o svojem djetinjstvu. Sjećam se igranja mini golfa u Brezovici, sjećam se šetnji po Sljemenu, sjećam se dana i tjedana provedenih na snimanjima – tu sam se ja upecala na udicu i ozbiljno zakvačila za filmsku struku.
Koliko je odabir filmskoga zanimanja imao veze s vašim ocem? Je li ga izbor iznenadio?
Ana Bulajić Črček: Kao što sam rekla, ja sam voljela odlaziti na snimanja. Uobičajeno je bilo otići na set, odnijeti tati sendvič, malo se zadržati…. Ja sam ostajala duže, čak cijelo jedne ljetne ferije sam provela na snimanju, meni je to bilo fantastično. Nikad dosadno. Bez obzira na kišu, ogromne rojeve komaraca, zapravo čergarski način života. A toliko posvećenosti, strasti, radosti na jednom mjestu.
Ne sjećam se je li tatu iznenadio moj izbor, mislim da je nekako predosjećao da bih ja mogla u „te vode“, samo se sjećam da je rekao- e kad si odabrala masku, znaj da ćeš baš uvijek prva dolaziti i zadnja odlaziti sa posla. I bio je u pravu!
Koji je najbolji savjet koji vam je dao? Vezano za posao. I vezano za život.
Ana Bulajić Črček: Biti odgovorna, predana, posvećena, profesionalna. I voljeti to što radim.
Za život me učio da budem poštena, vrijedna, da gledam širom otvorenih očiju, da ne dijeli, ocjenjujem ili kategoriziram ljude ni po kojoj osnovi. Tata je svakom prosjaku davao novac, pričao sa svima na isti način, vozio autostopere, pomagao nesvrstanim studentima, često su mu se sasvim nepoznati obraćali za pomoć ili savjet. Imao je širinu duše i zagrljaja. Volim vjerovati da sam to naslijedila.
A vaša obitelj, kako se sada usklađujete da biste zajedno stvarali uspomene?
Ana Bulajić Črček: Iskreno, tatin odlazak je još jako svjež. Snalazimo se, malo tugujemo, malo se smijemo, imamo malu bebu u obitelji, druga je na putu, život se nastavlja i sigurno je tata s nama na neki svoj način.
Je li teško biti freelancer?
Ana Bulajić Črček: Nije jednostavno.
Kako je uopće došlo da krenete putem ‘maske’? Koliko dugo ste slikarica maske? Što vas je privuklo?
Ana Bulajić Črček: Direktna infekcija putem filmskog seta! Radim od 1989. godine, znači punih 35 godina.
Osim talenta, što je još potrebno za uspjeh poput vašega?
Ana Bulajić Črček: Edukacija, rad, disciplina, stalna nadogradnja znanja, više stranih jezika, uživanje u gledanju filmova, serija, posjete izložbama, praćenje trendova u filmskoj i modnoj industriji, druženje s dragim i inspirativnim ljudima.
Koliko je teško kroz masku ispričati priču lika koji ju nosi?
Ana Bulajić Črček: Pričanje priče je pitanje priče. Nije svaka jednaka i ne nudi svaka na isti način. Uz puno razgovora s režiserom, glumcima, s kostimografom kao najbližim autorom, dolazi se do idejnih rješenja, a na maskeru je da osmisli kako to sprovesti u djelo.
Postoji li mjesto na kome možete svoje veliko umijeće prenijeti na nove generacije?
Ana Bulajić Črček: Nadam se vrlo uskoro imati odgovor na ovo pitanje, neke se velike i zanimljive ideje u nastajanju.
Kako se postavljate prema uspjehu?
Ana Bulajić Črček: Sreća prati hrabre, uspjeh je posljedica ozbiljnog rada, a istovremeno nije baš nikakva garancija za budućnost, ne treba uzimati stvari zdravo za gotovo.
A prema neuspjehu? Premda se čini da on kod vas nije opcija…
Ana Bulajić Črček: Nije lako ni jednostavno prihvatiti neuspjeh, ali i to je dio života. Treba ga osvijestiti, raščlaniti, ne ponoviti grešku….
Jeste li zadovoljni sobom? Kako biste se opisali?
Ana Bulajić Črček: Vrlo sam samokritična, ja sam zapravo perfekcionist i nikad nisam baš sasvim zadovoljna, ide to uz umjetničku profesiju. Svako jutro treba sam sebi opaliti nogu u d…i krenuti bolji nego jučer, ….ali trudim se biti i objektivna pa kao takva mogu reći da sam zadovoljna sobom!
Ja sam ponosna mama divnog Nikole i ponosna teta Veljku i Tamari. Možda sam u tom segmentu najzadovoljnija i najsretnija.
