“Pula je bila kreativna oaza, u takvoj sredini najgora vremena imaju tendenciju da stvaraju najbolje stvari”, govori redatelj Andrej Korovljev, čiji se film Hotel Pula prikazuje u hrvatskim kinima.
Teško je biti prorok u svojem selu, ali kada to uspijete osjećaj je nevjerojatan. Odlično je to upoznao redatelj Andrej Korovljev. Svojim debitantskim dugometražnim igranim filmom Hotel Pula ovoga je ljeta u rodnoj Puli otvorio 70. Pulski filmski festival te u krcatoj Areni doživio dugački pljesak.
Uspio je to s emotivnom pričom, nastalom prema romanu Pula Vladimira Stojsavljevića, o nemogućoj ljubavi bosanskog izbjeglice Mahira (Ermin Bravo) i mlade Puležanke Une (Nika Grbelja) koja se događa u tjeskobnim danima 1995. godine. A uz dvoje odličnih glumaca, jednako važan junak filma je i grad Pula, kojega redatelj prikazuje s puno ljubavi, ali i kritičnosti.
Nakon zapaženih festivalskih projekcija u Puli, Sarajevo i Motovunu, Hotel Pula, nastao u produkciji pulskoga Kinematogaraf i producentice Dijane Cetina Mlađenović, došao je i u domaća kina.
Čime vas je privukao roman „Pula“ da ga odlučite ekranizirati?
Andrej Korovljev: Roman tematizira traumatično i bolno razdoblje, nemoguću utopijsku ljubav u kontekstu 90-tih godina koji je nametnuo svima nama da živimo u velikim i nepremostivim kontrastima. U takvom jednom gradu kao što je Pula, turističkom, industrijskom, u kojem su živjele sve nacije i nacionalnosti bivše države, a nije direktno zahvaćen vojnim sukobom, događa se rat na svim ostalim razinama osim fizičkog. U sredini i atmosferi netrpeljivosti koja je pritisnula grad oduvijek poznat po multikulturalnosti smještene su i izbjeglice iz bosanskohercegovačkog sukoba.
Pula, kao mikro lokacija, poveže naizgled nepovezivo, srednjoškolku i dosta starijeg izbjeglicu. Ta veza koja se gradi na krhkim temeljima opstojnosti postaje utopija za jedan potpuno drugačiji svijet i po temeljima etnosa i temeljima kulture i po temeljima generacije i po temeljima cijelog kulturološkog backgrounda. Upravo taj motiv pokušaja da zbog ljubavi promijenimo cijeli svijet i sebe same bio je okidač za ekranizaciju.
Koliko je priča iz 1995. aktualna u 2023.?
Andrej Korovljev: Itekako aktualna, moj interes je baviti se temama koje su lokalne, ali progovaraju univerzalno, na način da ih može razumjeti i s njima se poistovjetiti netko tko s našim prostorima, povijesti i kulturom nema dodirnih točaka. Kada na taj način promišljate svoje filmove to nužno vodi i činjenici da ih ne pojede vrijeme. Problemi s kojima se protagonisti mojih filmova susreću – poput netolerancije, eksploatacije, izopćenosti itd. – nažalost, konstantno su prisutni. Nekada su ispod tepiha, a nekada isplivaju na površinu i tu se razotkrije zbilja od koje olako okrećemo glavu. Pogledajmo samo što se danas događa oko nas, ciklus ratova I mržnje je sveprisutan, nećete naći niti jednu udarnu vijest koja ne započinje tragedijom I traumom. Ne učimo na greškama i to će nas skupo koštati.
Kako ste pronašli glavne glumce – iskusnog Ermina Brava i debitanticu Niku Grbelju?
Andrej Korovljev: Krucijalan zadatak, za ovakvu vrstu filma čiju priču nose likovi, bio je pronaći glumce, glumački snažne utjeloviti heterogenost likova na papiru. Za Ermina Brava smo znali da je vrstan glumac i od početka je bio prvi izbor. No, moram priznati da nas je iznenadio i opčinio koliko je duboko ušao u lik Mahira, koliko ga je nadogradio i oplemenio.
Pronaći Unu bio je, malo je reći pothvat, već nemoguća misija. Odradili smo audicije od Osijeka do Pule, probali stotine glumica i nikako nismo mogli pronaći Unu onakvu kakvu smo je na papiru karakterizirali. Tada sam osvijestio problem; mlade glumice nemaju iskustva i nisu dorasle ulozi, a starije koje su to mogle glumački savladati ne mogu intuitivno proizvesti tu kemiju djevojke koja odrasta u ženu. Jednostavno to je biološki iz njih, a kad glumite snagu i krhkost u isto vrijeme, što definira odrastanje, to se jednostavno osjeti da je interpretacija i da ne dolazi iz nutrine.
Na jednoj od zadnjih audicija u Rijeci, na odsjeku glume pojavila se Nika Grbelja koja je tada bila brucošica. Sjela je i učila tekst, a ja sam se zagledao u njeno lice i kriomice upalio kameru. Lice koje govori tisuće jezika hipnotiziralo me, ono što je naučila o glumi nije me više interesiralo, pitao sam je da zaboravi tekst i odglumi scenu kako bi to uradila kao ona, ne kao glumica nego Nika. Napokon, ispred mene je stajala Una kakvu smo je gradili godinama na papiru. Nika Grbelja pokazat će se kasnije, na probama i snimanju, kao prirodan talent, rođena s glumačkim darom, predviđam joj blistavu karijeru.
Kakav je osjećaj bio prikazati film u rodnom gradu pred više od 5000 ljudi u prepunoj Areni?
Andrej Korovljev: Projekcija filma na otvaranju Pulskog filmskog festivala bila je rasprodana nekoliko dana ranije pa su iz festivala morali puštati dodatne karte u prodaju sve dok se maksimalni dozvoljeni kapacitet Arene nije popunio. Iskreno, ne sjećam se dugo, dugo vremena unazad kad je Arena bila krcata, sjedilo se po travi, ljudi koji nisu ušli izvan arene su gledali film, natiskani na ogradi. To me podsjetilo na vremena kad sam bio klinac, kad smo preskakali ogradu da bi ušli u taj čudesni svijet festivala u kojem su tisuće ljudi svaku noć živjele za film.
Naravno da sam imao tremu, cijela ekipa je imala tremu jer nije to bila obična premijera, prvi put u povijesti Pule pokazali smo film koji je u potpunosti smješten u njoj, u kojem nema niti jednog kadra koji je snimljen izvan njega, pulska priča u kojoj je sudjelovala gomila Puležana ispred i iza kamere. Dakle prvi put na filmu Pula nije bila kulisa nego tema i okosnica priče koja nije baš lako filmsko štivo.
Najteže je pred svojom publikom, domaći teren je ultimativni test. Puležani su vrlo kritični, inteligentni i emotivni, takvu publiku ne možeš prevariti, ili jesi ili nisi, gladijatorskim rječnikom – ili palac gore ili dolje. Gromoglasni aplauz koji je dugo dugo trajao i ovacije ekipi bio je trenutak koji mi je donio olakšanje, osjetio sam da je publika ušla u filmsku priču I emotivno ga proživjela, a to je cilj svakog filmaša jer filmovi se na koncu rade za gledatelja.
Koja su vaša sjećanja na odrastanje u Puli tih godina?
Andrej Korovljev: Kako sam već spomenuo u više navrata to vrijeme devedesetih pamtim po fenomenalnim improviziranim koncertima (npr. Uljanik u podne u režiji Franci Blaškovića i KUD Idijota koji su stajali na prvim linijama obrane zdravog razuma), prvim techno partyjima, ratnom ozračju i neizvjesnosti, ali i mladalačkoj neobuzdanoj slobodi u isto vrijeme, po gomili dobre muzike i bandova, po iskrenim druženjima i ljubavima… Pula je bila kreativna oaza, u takvoj sredini najgora vremena imaju tendenciju da stvaraju najbolje stvari.
Živjeli smo identičan život kakav živi Una u filmu, imali smo svoj paralelni život koji nas je sačuvao od ratnog I poratnog ludila, sami smo sebe oblikovali u individualce, nismo dozvolili da nas kontaminiraju mržnjom I tako smo gradili svoj specifičan svjetonazor. Mogu slobodno reći da, zahvaljujući toj našoj specifičnoj pulskoj oazi, ostali smo ispravni I nadogradili onu širinu koje smo dobili u osamdesetima.
Kako ste se odrastajući u Puli zaljubili u film?
Andrej Korovljev: Naravno, preko Pulskog filmskog festivala, tadašnjeg Festivala jugoslavenskog igranog filma. Taj festival je bio creme de la creme tadašnje kinematografije, on je i filmašima i publici predstavljao sve, nagrade su bile sveti gral filmskih postignuća, glamur i zbivanja oko festivala zasjenjivala su festivale poput Cannesa i Venecije.
Grad je živio 0-24 u doba festivala, a mi klinci smo od roditelja dobivali potpunu i neograničenu slobodu noćnih izlazaka i naravno, svi smo išli u Arenu. Preskakali smo ogradu da bi ušli, nerijetko dobivali pedagoške zaušnjake od snaga reda kad bi nas ulovili, ali ništa nas nije moglo spriječiti da budemo tamo, u toj nestvarnoj bajci koja se odigravala u našem gradu.
Pamtim jednu situaciju u kojoj nas je spasio čuveni glumac Pavle Vuisić koji se zatekao u blizini mjesta za preskakanje, postrojio je organe reda i održao im bukvicu kao neprikosnoveni autoritet. Od tog trenutka te godine bez straha smo ulazili u Arenu. Dok je mojim vršnjacima izlazak u Arenu služio za zezanciju, prve poljupce u mraku i prve poroke, ja sam upijao filmove. Bio sam im malo čudan, ali sam ih spašavao kad su roditelji pitali kakvi su im bili filmovi, na povratku kućama svake večeri prepričavao sam im radnju kako se ne bi našli u nezgodnim situacijama.
Koji su bili autori koji su vam tih godina bili uzori?
Andrej Korovljev: Obožavao sam pomaknute komedije, a i dan danas znam svaku repliku napamet filmova u koje sam se na prvi pogled zaljubio. Od malena sam volio taj iščašen humor, odrastao sam na Monty Pythonu pa kad sam vidio da u domaćem filmu postoje takvi autori bila je to trenutačna ljubav. Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun, Kako je propao R’n’r, uglavnom komedije na koje se nije gromoglasno skandiralo kao na Tesnu kožu, Hajde da se volimo i slične filmove za raju.
U Areni sam se upoznao s ozbiljnim filmovima jedne nevjerojatne generacije autora: Grlića, Paskaljevića, Zafranovića, Markovića, Karanovića, prvim filmovima Kusturice itd. Njihovi radovi ostavili su ogroman dojam na mene u formativnim godinama. Nisam bio ni tada fan dogmatskih i populističkih filmova, jednostavno nisu korespondirali s našim stvarnim životima niti su progovarali o temama koje sam smatrao bitnima i životnima.
Koja vam je najdraža filmska scena?
Andrej Korovljev: Uh imam ih fakat previše pa ću se prepustiti toku misli, odnosno što mi dođe prvo na pamet:
BALKANSKI ŠPIJUN:
Danica Čvorović (Mira Banjac) – “Znači bio si stvarno u pozorištu?”
Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) – “Da”
Đuro Čvorović (Zvonko Lepetić) – “E šta čovek mora da trpi zbog razbojnika.”
APOKALIPSA SADA:
Lt.Col.Kilgore (Robert Duvall): “I love the smell of napalm in the morning. You know, one time we had a hill bombed for 12 hours. When it was all over, I walked up. We didn’t find one of ’em, not one stinkin’ . . . body. The smell, you know that gasoline smell, the whole hill. Smelled like victory.”
VELIKI LEBOWSKI:
Jesus Quintana (John Torturro): You pull any of your crazy shit with us, you flash a piece out on the lanes, I’ll take it away from you, and stick it up your ass and pull the fucking trigger ’til it goes “click.”
The Dude (Jeff Bridges): Jesus.
Jesus Quintana : You said it, man. Nobody fucks with the Jesus.
Ovo vam je debitantski dugometražni igrani film, ali u filmografiji već imate niz hvaljenih dokumentarnih filmova. Što vas je toliko više privlačilo dokumentarcima?
Andrej Korovljev: Neispričane priče o onome što najbolje poznajem i tu se opet vraćam na Pulu. Krenuo sam 1998. s filmom Una storia Polesana koji je jedna začudna razglednica iz tog grada i bavi se ilegalnim getom koji je smješten iznad Arene, u kojemu žive uglavnom socijalni slučajevi i društveni otpadnici. Riječ je o komuni koja se nalazi iza slavnog amfiteatra, a koja je potpuno nevidljiva Puležanima. Taj film smo radili u sklopu tadašnje Imaginarne akademije u Grožnjanu, koju su vodili naši profesori Nenad Puhovski, Rajko Grlić, Vjeran Zuppa, Branko Ivanda i drugi.
Tih 1990-ih, kad se u Hrvatskoj kreativno nisu mogli raditi filmovi – Akademija je radila nešto malo, televizija je bila potpuno režimska – priča o hrvatskom filmu nije ni postojala. Nakon toga uslijedio je Godine hrđe, posvećen radnicima Uljanika. Nenad Puhovski prepoznao je ovu priču i osjetio da u meni čuči dokumentarist i borac bez kompromisa i on me zaista pogurao u tom smjeru. Nenad je fenomenalan autor i pedagog s istančanim osjećajem za bitne priče. Njemu mogu zahvaliti što me više puta potaknuo i gurnuo u realizaciju svojih ideja. Za taj smo film dobili dosta priznanja, proputovao je svijet.
Onda je nastao Tusta. Ideju za film vrtio sam godinama u glavi i promišljao kako ga napraviti. Kada je Nenad Puhovski pročitao to što sam imao napisano, neki kostur priče, napravio je research i shvatio da tu ima puno više od same glazbe, kao šezdesetosmaš odnosno pripadnik hippie generacije ušao je u punk filozofiju i otvorio mi dramaturške puteve kojim bi film trebao ići. Uglavnom, Imaginarna Akademija i Nenadov Factum usadili su mi ljubav prema dokumentarcima.
Koliko je bilo teško prebaciti se s dokumentarnog na igrani film?
Andrej Korovljev: Dokumentarni film koristi posve druge alate nego igrana forma. U dokumentarnom filmu scenarij piše sam život, iz njega preuzimamo i oblikujemo filmsku priču. Stvarni ljudi i događaji su gradivni elementi i osnova, a zadatak dobrog dokumentarista je prepoznati ih, otkriti dramski potencijal koji nose. Stvaranje dokumentarnog filma kompleksno je na posve drugi način, budući da ne znate na što ćete putem naići; kakvi će vam biti sugovornici, koja vrata i koje dimenzije priče će se otvoriti, a koje zatvoriti. Dok ste u procesu rada na dokumentarnom filmu, konstantno ste suočeni s oblikovanjem dramske strukture čije rezultate, kao cjelinu, vidite tek na montažnom stolu.
Nepredvidljivost dokumentarca najveći je izazov za autora kako i sam sudjeluje u stvaranju priče pa tako u neku ruku i života. Igrani i dokumentarni film dva su različita filmska roda, u oba podjednako uživam upravo zato što niti jedan alat, osim stilskih, ne mogu upotrijebiti u drugome
O čemu će se raditi TV serija koju trenutno pripremate?
Andrej Korovljev: Serija na kojoj radim, naslova Mrtvi kut, počiva na bizarnim ubojstvima koji su počinjeni po glazbenim temama, motivima tekstova pjesama i atmosferi pop i rock hitova iz vremena Jugoslavije. Žrtve ovih zločina su blisko vezane za ljude koji imaju bitne funkcije u instrumentima moći današnjih država regije, a slučajeve rješava trojac inspektora u ne baš najboljim životnim fazama.
Slučajevi morbidnih i ritualnih ubojstava povezani su kompliciranom logikom i nejasnim motivima, no evidentno je da je netko otpočeo svoj privatni mini rat koji se, poznavajući mentalitet ovih prostora, lako može prometnuti u nešto mnogo ozbiljnije.
