U konačnici, čini se da serija Batman: Caped Crusader doista ima jako malo dobrih stvari i to je istina. Epizode nisu negledljivo loše, ali su samo (osim jedne izvrsne i još jedne ili dvije pristojne) gledljive, a to naprosto nije i ne bi smjelo ni biti dovoljno.
Na Amazonu je konačno stigla dugo očekivana desetopizodna animirana serija Batman: Caped Crusader, iza koje stoji Bruce Timm, legendarni producent koji nam je prije 30-ak godina dao vjerojatno najbolju animiranu seriju svih vremena – Batman: The Animated Series. U ovom tekstu ćemo analizirati cijelu seriju u cjelini i vidjeti kako je pokušaj stvaranja „duhovnog nasljednika“ originalne i voljene serije uopće uspio.
Na samom početku treba reći da je produkcija ove serije bila prilično turbulentna. Prvo je Warner od Timma tražio nastavak TAS-a, što je Timm odbio, ali je nakon promišljanja shvatio da tu ima prostora za razvoj određenih ideja koje 90-ih nisu mogli iskoristiti zbog cenzorskih zahtjeva i činjenice da je Batman: The Animated Series (TAS) za ciljanu skupinu imao djecu.
Tko stoji iza serije Batman: Caped Crusader
Ubrzo su se seriji pridružili i J.J. Abrams te Matt Reeves kao izvršni producenti, dok se kao glavni scenarist pridružio legendarni strip autor Ed Brubaker (autor kultnog stripa Batman: The Man Who Laughs, ali i dugo vremena glavni pisac za serijale Batman i Detective Comics); među epizodnim piscima bit će i Greg Rucka, također slavno ime u svijetu stripa, najpoznatiji po daru na serijalima Batman: No Man’s Land i Gotham Central. I to je, u suštini, bilo to – Batman: Caped Crusader bio je spreman. Međutim, to je bio početak problema.
Serija je izvorno trebala izaći na Maxu, koji ima prava na DC-jeve likove, ali zbog rezova unutar Warnera i HBO-a, HBO je u potpunosti odustao od animirane serije i u jednom se trenutku činilo da će ona biti potpuno otpisana, ali onda je uskočio Amazon, koji je otkupio prava na seriju i deset epizoda prve sezone premijerno predstavio 1. kolovoza 2024. godine.
Iako Batman: Caped Crusader nije nikakav službeni nastavak TAS-a, niti je uopće smješten u istom fiktivnom svemiru (vidi niže), nema nikakve sumnje da se radi o gotovo istoj ideji koja stoji u pozadini ovog projekta. Zato smo na početku i rekli da je u pitanju spiritual successor originalne serije, jer se ovdje radi o uratku koji je na sve moguće i nemoguće načine trebao podsjetiti na TAS, ali je istovremeno trebao biti nešto sasvim novo i originalno. I u tome je uspio. Ako je Timmova intencija bila da stvori seriju koja će imati svoj vlastiti glas, a opet svakog od gledatelja podsjetiti na kultnu seriju iz 90-ih, onda je u tome uspio. Međutim, problem je što je to gotovo pa jedina stvar u kojoj ova serija uspijeva.
Kakva je animacija u seriji Batman: Caped Crusader
Naime, ako malo bolje pogledate seriju u cjelini i još je brzinski usporedite s TAS-om, shvatit ćete da imate posla s onim što je slavni francuski postmodernistički filozof Jean Baudrillard nazvao simulakrumom. Simulakrum kao koncept, kaže Baudrillard, „nikada nije ono što skriva istinu – to je istina koja skriva činjenicu da istine nema. Simulakrum je istina.“ Odnosno, simulakrum je simulacija koja je postala stvarna do te mjere da ona više ne simulira ili imitira nešto, već postaje samo isprazna slika koncepta koji utjelovljuje. I to je, možda, najbolji opis ove serije – kako u tehničkom, tako i narativnom smislu.
Što se tehničkog aspekta tiče, moramo istaknuti da je animacija prilično razočaravajuća. Dobro, istina, scenografija je efektna, ali taj art deco Gotham, koji je ovdje (ne)vješto kombiniran s noir estetikom 50-ih godina već smo vidjeli i prije 30-ak godina djelovao je puno efektnije nego što djeluje sada. Bilo je par impresivnih kadrova, daleko od toga, ali ništa što bi nas izbacilo iz cipela ili uopće i na koji način zadovoljilo. Sve je tu bilo bez neke jasne svrhe i inspiracije, samo da svojim bivanjem tu stvori dojam nečeg čega nema i evocira osjećaje koje bez tog zadiranja u nešto što nije nikada ne bi izazvao.
Uz to, animacija je za XXI. stoljeće prilično poražavajuća. Likovi djeluju robotski i mehanički, dinamika je vrlo upitna (ta fluidnija je bila u TAS-u i popratnim filmovima nego ovdje, da ne govorimo o seriji Batman Beyond), a bilo je nekoliko kadrova koji su kršili cijelu seriju kompozicijskih pravila u tolikoj mjeri da je djelovalo smiješno i nedostojno serije koja je zasigurno imala visok budžet. Uz to, dizajn većine likova bio je prejednostavan i neinventivan do te mjere da su Clayface i Two-Face (nadamo se ne zato što obojica imaju riječ „face“ u imenu) izgledali gotovo identično, što je bilo porazno ako ćemo biti iskreni.
Jedini tehnički aspekt koji je bio dobar bila je uvodna špica, koja je stvarno odlično animirana i koja je najavljivala nešto što, nažalost, sama serija nikada nije pokazala. Glazba je također bila za zaborav, a glasovne interpretacije varirale su od zaboravljivih do pristojnih, čak i ako ni na koji način ne krenete u usporedbu s TAS-om; u slučaju da to ipak činite, Caped Crusader je gotovo pa potpuna katastrofa u tehničkom smislu.
O čemju se radi u seriji Batman: Caped Crusader
Što se tiče narativnog aspekta, priča je bila potpuno nekoherentna cjelina. Prvo što serija nije znala jest želi li biti antologijskog formata, kao što je TAS u većini slučajeva bio, ili pak neka povezana narativna cjelina. Većina epizoda (osim posljednjeg „dvobroja“ koji to službeno nije, jer epizode nisu naslovljene Part I i II, ali faktički jest) trudi se biti prezentirana kao samostalna priča, međutim svako toliko se pojavi ili neki lik ili neki detalj koji povezuje nešto s nečim i onda imate dojam da je to ipak povezana priča.
Međutim, ta narativna kohezija na kraju ne postoji jer uopće nije jasno što serija želi ispričati. Ni kada pogledate svih deset epizoda vama nije jasno koja je to narativna linija koja povezuje sve te priče osim te da je Gotham vrlo ružno i korumpirano mjesto, a to – naravno – znate i bez da pogledate ijednu epizodu serije. Tako da, u tom segmentu serija se jednostavno nije uspjela pronaći i nije nam jasno zašto se pisci, kada je već bilo jasno da rade nešto što će evocirati TAS, nisu više držali vrlo uspješne formule originalne serije; to im nitko ne bi zamjerio ili ih prozvao za manjak originalnosti.
I dok strukturalna originalnost jednostavno nije uspjela – nije to bila loša ideja per se, ali je loše izvedena – originalnost po pitanju likova bila je potpuno promašaj. Prvo bismo htjeli naglasiti da nam promjene koje su uvedene po pitanju likova i dobro nam poznatog kanona same po sebi nisu sporne – Gordon i njegova kći su Afroamerikanci, Harley Quinn je samostalna zlikovka neovisna o Jokeru, veza između Harley i Renee Montoye, Barbara Gordon je javna braniteljica, četiri Robina su svi redom siročadi mahom iste životne dobi (Dick Grayson, Stephanie Brown, Carrie Kelley, Jason Todd) i sl. – jer ovdje se očito radi o alternativnom svemiru koji bi potpao pod Elseworlds serijal, tako da su sve varijante dopuštene. Promjene su uvijek dobrodošle, dapače, a ni sam TAS ne bi bio toliko uspješan i kultan da nije vršio određene promjene i predstavljao inovacije.
Likovi u seriji Batman: Caped Crusader
No, za razliku od inovacija iz TAS-a, inovacije iz serije Batman: Caped Crusader naprosto su loše. Penguin je odjednom žena, što je isto okej na načelnoj razini, ali kada toj ženi date ime Oswalda (stvarno?! Od svih imena, sjetili su se najgore i najmanje originalne varijante… to je kao kad ženskom djetetu date ime Zdeslava…) i nacrtate ju na način da izgleda kao loš pokušaj grotesknog i debelog muškarca koji se voli odijevati kao žena, onda je to uvreda i za Penguina kao lika i za žene, odnosno ženske likove.
TAS je u svijet priča o Batmanu uveo jednog od najboljih ženskih likova iz tog svijeta – Harley Quinn (da, ona se nije pojavila u stripovima, nju su osmislili Timm i scenarist Paul Dini, a tek je kasnije postala neizostavan dio stripovskog kanona!); Harley je bila originalna, obožavana i dovoljno samostalna kao lik da je odmah oduševila sve. Jesu li pisci ove serije bili toliko neoriginalni ili prestrašeni da nisu mogli osmisliti jednog takvog lika, već su od svih Batmanovih negativaca u ženu pretvorili lika koji kao muškarac izgleda kao nagrižena bačva s kljunom pingvina i glasom poput brus-papira?!
Flashpoint serijal dao im je izvanrednu osnovu za ženskog Jokera, Batman: Earth One za ženskog Two-Facea… a oni su se od svih tih likova (mogli smo dobiti, ako su već htjeli biti potpuno originalni, ženske verzije Scarecrowa ili Mr. Freezea) odabrali onoga koji je i kao muškarac groteskna figura.
Malo smo se puno zadržali na jednom liku, ali za to su dva razloga. Prvi je taj da vas ovo bombardira odmah u prvoj epizodi serije Batman: Caped Crusader , a drugi je taj da je upravo ovo izvanredna ilustracija kako većina ostalih likova funkcionira. Priča Harveyja Denta – koja je, mind you, trebala biti nekakva kruna naracije prve sezone – toliko je pojednostavljena i nezgrapna da vam uopće nije jasno što su htjeli s time i zašto je ta origin story, koja je toliko dobro poznata, uopće bila toliki problem.
Ostale geneze zlikovaca, ako su i prikazane, ni po čemu nisu posebne – Gentleman Ghost je naprosto dosadan, Onomatopoeia je lik kojeg uopće nećete prepoznati osim ako ste die hard fan stripova (jer se nitko ne sjeti spomenuti to u stripu), Harley Quinn je idejno zanimljiva, ali toliko joj kronično nedostaje razrade da je to jezivo. Ona se samo odjednom pojavi kao negativka, bez nekog jasnog objašnjenja, tek tako… jer mora biti, naravno.
Ovom popisu treba pridodati i likove koji su potpuno potrošeni. Među njih spada i Two-Face, čiji je kraj u samoj seriji nedostojan tog lika i njegovog značaja za serijal o Batmanu, ali i izvjesni Firebug, koji je trebao biti nekakav prototip Fireflyja koji to nikada nije postao (iako, istina, postoji Firebug i u stripovima, ali taj je lik toliko marginalan da ne zavrjeđuje neku posebnu pažnju). Ima tu i jako puno cameo nastupa – četiri Robina, Killer Croc (cirkuska nakaza po imenu Waylon), nešto za što smo mislili da će biti King Tut, ali nije bio, i još neki – ali oni su svi redom potrošeni i nisu postigli željeni efekt.
Što je dobro u seriji Batman: Caped Crusader
Je li nešto uopće bilo dobro u seriji Batman: Caped Crusader ? Pa… lik Catwoman bio je pristojan. To je jedan novi pristup liku koji, iskreno, odgovara vremenu i mjestu radnje pa je to izvedeno koliko toliko efektno. Pozitivci su također dobri – naročito Barbara Gordon – ali stvar je u tome što je serija nastojala baciti fokus na ženske likove pa je Jim Gordon malo propatio (bio je dosta šablonski lik), dok Renee Montoya, koju je serija konstantno gurala, nikada nije uspjela postati išta više od sporednog lika, što je prilična šteta.
Alfred je isto bio pristojan, mada je i to neki novi Alfred, dok je sam Batman… okej, valjda? Hamish Linklater jako je dobro odradio glasovni dio, ali cijela karakterizacija bila je prilično traljava, kao i sam razvoj lika, toliko da je na momente bilo nejasno je li ovo uopće serija o Batmanu ili o sporednim likovima. Ipak, jedan lik je doista imao izvanrednu priču, a to je Basil Karlo, odnosno Clayface, čija je priča doista izvanredna i imala je onu tragičnu emocionalnu komponentu zbog koje generalno obožavamo Batmanove negativce. Uz to, epizoda s Clayfaceom jedina je istinski dobro napisana i odrađena epizoda, koja bi bez problema mogla ići i u TAS.
Kronični problem je i Gothamska policija (GCPD), koja je prikazana kao leglo kriminala i korupcije, ali ne na način na koji smo navikli, nego u tolikoj mjeri da su policajci – konkretno Bullock i njegov veliki prijatelj – zapravo negativci jednako kao i mafijaš Rupert Thorne, kojega je proslavila upravo TAS; ovdje je zanimljivo primijetiti kako se pisci nisu ustručavali iskoristiti Thornea, što je očita sličnost s TAS-om, čak i pod cijenu da ispadnu neoriginalni, dok su neke druge stvari nepotrebno mijenjali da bi ispali originalni.
Svakako, Bullock i većina drugih policajaca zapravo su zlikovci, ali serija toj problematici pristupa površno i šablonski, bez nekih objašnjenja, bez razrade i na taj način ne samo da ne odaje počast tim likovima – jer nisu svi gothamski policajci osim Gordona šljam – već i kvari vlastitu naraciju.
Konačna ocjena serije Batman: Caped Crusader
U konačnici, čini se da serija Batman: Caped Crusader doista ima jako malo dobrih stvari i to je istina. Epizode nisu negledljivo loše, ali su samo (osim jedne izvrsne i još jedne ili dvije pristojne) gledljive, a to naprosto nije i ne bi smjelo ni biti dovoljno.
Na samom početku bilo nam je jako teško detektirati što točno ne valja s ovom serijom. Iako ona jest woke u jednoj mjeri, to nije bio nikakav problem. Promjene same po sebi, kako smo rekli, nisu bile toliko kriminalno loše (osim Penguina) da bi toliko pokvarile dojam, a što se tiče animacije – pa vidjeli smo i gorih stvari u puno skupljim projektima. Možda je bila činjenica da se sve to zbrojilo u jedno, što svakako nije daleko od istine, ali onda – na samom kraju – sinulo nam je što nedostaje.
Ako se sjećate, a to je spomenuto i ovdje, originalnu Batman: The Animated Series radio je Bruce Timm, koji je bio zaslužan za vizualni identitet i produkciju, a što je sve donio i ovdje, ali bio je tu još netko. Taj netko bio je, zapravo, srca i duše te serije, njezin scenarist – Paul Dini. Dini je bio taj koji je pisao Batman: The Animated Series, koji je bio odgovoran i za priču i za likove.
On je taj koji nam je donio one briljantno razrađene likove koje smo tako zavoljeli, koji nam je prezentirao njihove tragične priče i koji se pobrinuo za to da TAS bude savršen; bez Paula Dinija ne bismo imali Harley Quinn ni Terryja McGinnisa, ne bismo imali najbolju genezu, zapravo osobnu tragediju Mr. Freezea (koja je od campy lika iz stripova i serije s Adamom Westom učinila jednog od najboljih Batmanovih zlikovaca), ali ni mnoge druge legendarne priče, da sada ne nabrajamo.
Ne znamo je li Paul Dini i u kojem trenutku pozvan da surađuje na seriji Batman: Caped Crusader ili nije – nismo uspjeli pronaći taj podatak – ali kada sagledamo sve u cjelini (jer okvir je tu, samo mu nedostaje slika), upravo je on taj koji ovoj seriji kronično nedostaje, a to se u konačnici i vidi. Ne znamo hoće li serija biti nastavljena ili ne, ali ako bude, svakako joj je potrebna cijela serija korekcija kako bi bila dostojan spiritual successor, ali i samostalno kvalitetan uradak.
P.S. Posljednja epizoda najavljuje nam i Jokera, referenca na Batman: Year One i Batman: The Man Who Laughs stripove, ali u svjetlu svega rečeno… strah nas je zamisliti kako bi taj Joker mogao izgledati.
