Iako je mnogima sinonim za humor, Mario Lipovšek Battifiaca, kad su filmovi u pitanju, uvijek će prije izabrati dramu ili SF nego komediju. Ipak, film Borat! teško će zaboraviti jer je, gledajući ga u kinu, posve izgubio (samo)kontrolu.
Reklo bi se da nema osobe koja ne zna za Marija Lipovšeka, ili jednostavno Battifiacu. Pjevač, glumac, televizijski i radijski voditelj, komičar, imitator, mentor i član žirija u HRT-ovom TV showu Zvijezde pjevaju, vođa tima u kvizu Godina za pamćenje… Uskoro ćemo ga, u tandemu s kolegom i prijateljem Robertom Ferlinom, gledati i na Dori. Bit će to njegovo treće sudjelovanje na hrvatskom nacionalnom izboru za pjesmu Eurovizije od kojega, kako sam kaže, ne očekuje “ništa pametno”.
“Na sudjelovanje sam se na kraju odlučio na nagovor drugih. Pjesma ima lijepu poruku, iako bi se po naslovu (‘Vodu piti, trizan biti’, op.a.) reklo da je namijenjena Vitasoviću ili Grdoviću. Ferlin samo repa jer mu pjevanje ide kao meni streljaštvo”, prokomentirao je Battifiaca u svom stilu sudjelovanje na ovogodišnjoj Dori.
A nakon Dore, uz stalne radijske i televizijske angažmane, posvetit će se “daskama koje život znače”. Osim popularne komedije “CasaBianca” koju je napisao i koju izvodi s Irenom Grdinić, a koja i u četvrtoj godini izvođenja izaziva veliko zanimanje publike, planira i neke druge projekte. Jedan je već započeo s riječkom glumicom Oliverom Baljak te se nada da će im obveze koje imaju, dopustiti da ga i uskoro i završe te predstave publici.
No, dok čekamo nove pjesme, predstave, televizijske emisije i šale, Battifiaca nam je otkrio svoju filmsku “stranu osobnosti”…
Prvi film u kinu… Mislim da je bio animirani, Disneyjev, Snjeguljica i sedam patuljaka, u Lovranu. Poslije se gledalo Emmanuelle…
Najviše sam puta pogledao… Ako ne računamo “prisilno” gledanje filmova u sklopu novogodišnjeg televizijskog programa, dakle, Sam u kući (Home Alone) svi dijelovi, bio bi to Život je lijep (La vita è bella, 1997.).
Uvijek se nasmijem kad gledam… Smisao života Montyja Pythona (Monty Python’s The Meaning of Life, 1983.).
Kao glumac bio bih… Definitivno neki dramski lik,više gledam drame, nego komedije… Ne mogu se sjetiti koji me je glumac “kupio” u zadnje vrijeme, zato bih izdvojio nekoga iz starih filmskih izdanja, primjerice, Cary Grant.
Zadnji put sam plakao gledajući… Hachiko: Priča o psu (Hachi: A Dog’s Tale, 2009.). Neću ga više nikad gledati!
Najdraža filmska pjesma… Bilo koja iza koje stoji Ennio Morricone. Ili “Barcarolle” Jacquesa Offenbacha u filmu Život je lijep.
/
Bira politički nekorektne crtiće
Nikada neću zaboraviti kad sam prvi put gledao… Borat! (2006.). Gledao sam ga u kinu i umirao od smijeha, nisam se mogao suzdržati, a to obično ne radim kad nisam sam ili u nekom “svom” okruženju.
Najdraži animirani film… Volim South Park, dakle politički nekorektne crtiće.
Filmski citat(i) koji najčešće koristim… Ima ih više, no recimo onaj iz Zameo ih vjetar (Gone with the Wind, 1939.) – “Sutra je novi dan”.
Najdraža scena… Ona s kraja filma Umjetna inteligencija (A.I. Artificial Intelligence, 2001.), kad klinac ostane bez mame… Zapravo, općenito, sve emotivne scene.
Filmove za gledanje biram… Obično po preporuci, ako me zaintrigira neki trailer, a često provjerim i Rotten Tomatoes, odnosno što o filmu kaže kritika, a što publika.
Drama i SF draži od komedije
Najdraži žanr mi je… Drama i SF. Draži su mi od komedije jer je teško pogoditi humor. Rekao bih da živimo u svijetu u kojem je ljude lakše rasplakati, nego nasmijati.
Glumica u koju sam bio zaljubljen… Klasika, Monica Bellucci iz filma Malèna. Bilo je to više od ljubavi, no ona to ne zna.
Naslov filma o mom životu bio bi… Hahaha… Rekao bi Robert Ferlin da za mene treba izmisliti novi žanr – ako postoji stand-up, ja bih se uklopio u stand-up tragedy. A što se naziva tiče, svakako bi trebao sadržavati boju, naravno, bijelu.
U filmu najviše volim uživati… Volim kino, ono doživljaju daje puninu, no s puno ljudi oko sebe teško iskazujem emocije. Primjerice, ne volim druge ometati svojim smijehom. Volim zato filmove gledati i doma, na kauču, tu si dopustim i “mačo suzu”.
Lovransko kino sa “sentimentom”
U animiranom filmu glas bih posudio… Ove sam se godine prvi put okušao u tom poslu i rado bih se opet upustio u sinkronizaciju. Riječ je o Psićima u ophodnji: Moćan film (Paw Patrol) u kojoj sam glas posudio, logično, afroameričkom TV voditelju.
Film koji me je poučio… Filmovi su kao knjige– upijamo misli koje nas “dotaknu”, ponešto iz njih implementiramo i u svoje živote. To su tuđa iskustva na kojima učimo ili koja nas motiviraju na naše akcije. Ne pada mi sada napamet niti jedan posebno jer ih je puno koji su ostavili traga u mom životu.
Trebao bi me glumiti… Denzel Washington, svi kažu da smo isti!
Film koji s nestrpljenjem očekujem… U zadnje vrijeme nekako više iščekujem serije. Volim one kostimirane poput Downton Abbey ili Pozlaćeno doba (The Gilded Age).
Najljepše kino u kojem sam bio… “Moje”, u Lovranu, jer imamo povijest, sentiment. I ono se, doduše, izmijenilo, nema više starih drvenih stolica, no ima uspomena. Što se udobnosti tiče, meni su sva ta moderna kina – ista.
