Osim ozbiljne, ali u oba slučaja razmjerno površno tretirane problematike psihičke bolesti Carstvu svjetlosti i Sinu zajednička je ocjena, i to samo prolazna.
Carstvo svjetlosti (Empire of Light, r. Sam Mendes, 2022)
„Find where light in darkness lies“, Shakespeareov citat prigodan je, premda s obzirom na kvalitativne dosege filma Carstvo svjetlosti poprilično preuzetan izbor za uvod u light priču o šačici zaposlenika starinskog kina s crvenim plišanim stolcima i art déco štukaturama. Intencija Sama Mendesa zgodna je pa ćemo se lako dati uvući u idiličnu sliku obiteljske povezanosti i radne svakodnevice petero običnih ljudi u kojoj su dirljivo predani detaljima, procedurama i ritualima, pod motom da se oko svakog posla treba potruditi kao da je najvažniji na svijetu.
A sva ta zavodljiva svakodnevnost zbiva se u bezličnom i skoro pa bezimenom obalnom gradiću u južnoj Engleskoj osamdesetih godina dok s one strane staklenih vrata tutnje rasistički marševi na valu tačerizma. Nešto što u prvoj četvrtini filma miriše na romantičnu šećerlemu, prepunit će se do isteka tih 120 minuta općedruštvenim mrakom, uskraćenim egzistencijalnim prilikama i nepovoljnim emocionalnim ishodima za likove koji baš nikako nemaju sreće, momentima po kojima je britanska kinematografija (bar njen kitchen sink odvojak) čuvena, no u ovom slučaju teško da išta od navedenog registriramo kao bitno ili pamtljivo jer scenarij je naprosto pretanak.
Gomila na promenadi uz more urla da im crnci otimaju radna mjesta, a neki od njih provalit će u zaključano kino i gotovo usmrtiti mladog biljetera. Ako se oni koji ne vole kostimirane inscenacije historijskih događaja svako malo zapitaju čemu sve više filmova okrenutih prošlosti, pa evo, možda zato da pomoću fikcije osvijestimo kako nam se besmisleno ponavljaju pogreške prethodnih generacija, da 40 godina poslije imamo identične scene, migrantsku krizu i bujanje fašizma. Ovaj film, međutim, usprkos ozbiljnoj tematici doživljavamo prije kao neobaveznu zabavu za dokona popodneva nego vrijedan podsjetnik, odnosno sadržaj koji bi nas mogao angažiranije zaokupiti.
Svjetlo u tami
Shakespeareovo svjetlo u tami u Mendesovoj interpretaciji ponajprije su filmovi, za ostarjelog kino-operatera, posvećenika zaljubljenog u svoj projektor i platno, ali i za one kojima ih prikazuje. To svjetlo za ekipu iz Empire kina su i prijateljstva i platonske ljubavi, pa onda mala veselja kao novogodišnji vatromet koji se uz jeftini pjenušac u papirnatoj čaši gleda na krovu kina s novopridošlim kolegom i potencijalnim dečkom, liječenje goluba slomljenog krila u napuštenom kino-restoranu navrh zgrade, piknik u dvoje na pješčanoj plaži van sezone.
U prvom planu je Hilary, vladarica raskošnog pulta s kokicama i slatkišima u predvorju kina, singlica na litiju koji joj liječnik lakoruko propisuje kao ‘marvelous stuff’ (nije za usporedbu, ali u Korzetu je kronično izdosađenoj i zbog toga očajnoj Sisi obiteljski doktor samouvjereno nudio heroin, kao nešto novo, a posve bezopasno). Uvijek odlična Olivia Colman u Hilarynim će cipelama proživjeti lijepu, ali neodrživu ljubavnu priču sa znatno mlađim tipom, prije toga i povređujuću aferu s oženjenim bezveznjakom na stanovitoj poziciji moći, na kraju i svoju prvu i katarzičnu projekciju koji će kolega organizirati specijalno za nju, jer dotad se nije usudila sjesti u dvoranu.
Iako na početku posumnjamo da je starinski lijek za stabiliziranje raspoloženja u Hilarynu slučaju pogrešna ili suvišna terapija, jer žena je funkcionalna, vedra i srdačna, a radnom etikom, entuzijazmom i brigom za druge maltene drži to kino, shvatit ćemo da su dobri dani i pozitivna iskustva kod nje nasumični bljeskovi u kontinuumu psihotičnih epizoda i slomova koji zahtijevaju jake lijekove i hospitalizaciju. Kao što tečaj plesa, kule od pijeska na izletu i koturaljkanje ne mogu riješiti poremećenu kemiju u njenom mozgu, ni taj maleni kino svijet, prašnjav i topao, ne može ostati zaštićen od svega što bukti i prijeti iz realnosti.
I to je otprilike sve, dalje od ove poante scenarist i redatelj Mendes neće stići, ali ni barem donekle razraditi niz tema koje ambiciozno otvara, od shizofrenije do bijelog nacionalizma. Likove je autor zamislio kao plejadu živopisnih pojedinaca, svakog sa svojim problemom ili tajnom, koji se do te mjere međusobno razlikuju da se izvan kina nikad ne bi sreli. Nažalost, dobacili su ti likovi tek do papirnate lepeze stereotipnih različitosti, pa propale potencijale scenarija i plošnu karakterizaciju izvlače vizualnost, kamera, interijeri, ali ponajprije glumci, posebno Colman kao neosporni zicer. No i ona kao da je prilično rutinerski prišla plošnoj figuri usamljene žene čija se hipersenzibilnost promeće u bolest.
Sin (The Son, r. Florian Zeller, 2022)
Srodnom tematikom bavi se i Florian Zeller u nastavku hvaljene drame Otac, a to je dosta slabiji Sin, poput Oca originalno pisan za kazalište pa kasnije prilagođen za filmski medij. Dok je otac (Anthony Hopkins) koji se ovdje epizodno pojavljuje još bistar i u snazi, u prethodnom filmu bolovao od teškog oblika demencije, njegov unuk u ovoj komornoj drami pokazuje ozbiljne znakove kliničke depresije, s tim da to nitko ne prepoznaje, ni obitelj, a isprva ni stručnjaci. Otac mu je u novom braku s puno mlađom ženom upravo dobio bebu, majka još nije preboljela razvod, to što je mali odštekan, neprilagodljiv autsajder bez ijednog prijatelja pa i želje da ih stekne, što mjesecima ne odlazi u školu, nego besciljno luta gradom, objašnjavaju nježnijom, romantičarskom prirodom, pubertetskim kapriciranjem, razmaženošću.
Otac ne razumije kako mu se sin ne može pomiriti s tim da je on otišao s drugom ženom, pa zaboga, zaljubio se, nikome ništa ne duguje. Roditelji su zbog dječakova problematičnog ponašanja s vremenom sve zabrinutiji, majku, popustljivu kreativku njegove reakcije plaše, oca, pragmatičnog odvjetnika, zbunjuju i ljute, ali oboje do eskalacije radije sve negiraju ili potiskuju, a ozbiljnost situacije ne prepoznaje ni psiholog kojeg dječak posjećuje.
Samo prolazna ocjena
Svi će zaključiti da je najbolje da on neko vrijeme živi s očevom obitelji, krene u drugu školu, pokuša ispočetka. Najprije skeptična, aktualna supruga dječaka će dobro prihvatiti, ujedno jedina kao da jasno vidi stvari, no njena upozorenja tumače se kao latentno neprijateljstvo. Dječak, predvidljivo, ubrzo upada u epizodu i završava na psihijatriji. Film se vrti oko bazičnog nerazumijevanja problema suicidalnosti kod adolescenata; roditelji, destabilizirani vlastitim neuspjesima i nesigurnostima, trude se, ali ne uspijevaju postupati ispravno, pogotovo što se ne mogu otresti sumnje da je dječak samo kompliciran, preosjetljiv, dokon, previše pod utjecajem literarnih idealizacija i da će se sve već nekako srediti.
Osim ozbiljne, ali u oba slučaja razmjerno površno tretirane problematike psihičke bolesti Carstvu svjetlosti i Sinu zajednička je ocjena, i to samo prolazna. Naime, iako se od svakog tog filma dosta očekivalo, brzo će ishlapjeti iz sjećanja kao djelca za dvosatnu razbibrigu, doduše ugodnu (unatoč duljini nijedan nećete ostaviti na pola) i s iznadprosječnom glumačkom postavom – uz spominjanu Colman Carstvo svjetlosti spašavaju Colin Firth, Michael Ward i Toby Jones, dok Sina izvlače Laura Dern i Vanessa Kirby, ipak više nego Hugh Jackman.
