Škotska redateljica, autorica hit drame Poslije sunca, ponajveće je iznenađenje filmske 2022. Od premijere u Cannesu do brojnih nagrada kojima je ovih dana obasipaju, svojim je intimističkim debijem o odnosu oca i kćeri rasplakala gledatelje diljem svijeta.
Tata i kći na odmoru u Turskoj. Radnju filma Poslije sunca lagano je opisati u jednoj rečenici. No, iza nje skrivaju se brojne emocije, pronicljivi uvidi u ljudske odnose i niz autobiografskih elemenata koje je škotska redateljica Charlotte Wells utkala u svoj debitantski dugometražni igrani film. Poslije sunca, drama u kojoj glavne uloge igraju Paul Mescal i Frankie Corio, u hrvatska kina dolazi 9. veljače.
Gdje ste našli inspiraciju za ovu priču?
Kada sam se rodila moji roditelji bili su još uvijek dosta mladi ljudi, a tijekom odrastanja mog su oca učestalo zvali mojim bratom premda mi se činilo da njemu to nikada nije smetalo. To mi se oduvijek činilo kao zanimljivim odnosom za istraživanje na filmu, a jednoga dana pred kraj filmske škole koju sam pohađala, dok sam pregledavala stari obiteljski album s fotografijama – dakle, vrijeme u kojem su se već počele rađati filmske ideje u mojoj glavi – na određeni način posijano je sjeme ove priče. To što sam toliko dugo radila na materijalu znači da sam se učestalo prisjećala vlastite adolescencije, svojih roditelja, a pogotovo mog oca. Upravo je to prisjećanje iznimno pridonijelo pisanju scenarija, a ono što je započelo kao uobičajena fikcija s vremenom je preraslo u nešto jako osobno, emotivno i pomalo autobiografsko.
Kako ste odabrali 12-godišnju glumicu Frankie Corio za glavnu ulogu?
Bio je to jako dugačak proces, vjerujem da smo šest mjeseci tražili glumicu kao što je Frankie Corio. Radili smo s Lucy Pardee, uistinu nevjerojatnom voditeljicom za casting, koja je posebno talentirana za otkrića novih, mladih glumačkih zvijezda, da se tako izrazim, “s ulice”. U konačnici smo se osobno našli sa šesnaestero djece od preko osam stotina prijava koje smo zaprimili za ulogu.
Kada smo upoznali Frankie, ona nam je bila najveće iznenađenje. Moja je želja bila pronaći nekoga tko već odiše esencijom tog lika iz scenarija i koga ću moći na određeni način voditi kroz eventualne kasnije izmjene i scenarističke prilagodbe. Nisam očekivala da ću pronaći dijete koje će zbilja znati glumiti. A Frankie Corio je zbilja znala glumiti. Radili smo određene vježbe, a ona se vrlo brzo uspijevala “prešaltati” kroz različita raspoloženja kao da si pritisnuo prekidač. Sve je to bilo toliko impresivno, a s druge strane ona uopće nije bila svjesna talenta kojeg posjeduje. U taj je lik unijela i mnogo sebe, kao što odrasli glumci znaju raditi. To je bilo vrlo uzbudljivo za promatrati.
Jeste li odmah znali da je Paul Mescal idealan za ulogu?
U vrijeme snimanja filma Paul je imao 25 godina, dakle bio je nešto mlađi nego što smo zamišljali za taj lik. No, istovremeno, njegov je lik u scenariju i bio napisan kao da izgleda mlađi od 30, 31 godine koliko ima, pa se Paul vrlo dobro uklopio. Tijekom našeg prvog razgovora njegove reakcije na scenarij bile su vrlo uviđavne, a njegova predanost liku bila je nešto što sam iznimno cijenila.
Rad s Paulom bila je suradnja kakvu sam priželjkivala. On je na setu postao na određeni način partner, a to je bilo jako važno za Frankie koja prije toga nikad nije glumila. Za jačinu njezine uloge uvelike je zaslužan upravo Paul. Kada su njih dvoje pristali glumiti u filmu, najveći izazov bio je dati im određeno vrijeme da se upoznaju. Dva tjedna prije početka snimanja uspjela sam prvih nekoliko sati svakoga radnog dana provesti s njima dvoje, ali ostatak vremena njih dvoje su provodili skupa sami: na plaži, igrajući se u bazenu, uživajući u sladoledu… Formirali su pravu povezanost, a njihovu bliskost bilo je predivno za promatrati. Vrijeme koje su proveli zajedno tijekom čitave produkcije filma postalo je ključno za stvaranje obiteljske intimnosti koja je bila nužna samoj priči.
U filmu puno toga ostavljate gledatelju na vlastitu interpretaciju. Jeste li s dvoje glavnih glumaca podijelili možda više informacija o samim likovima nego što je pisalo u scenariju?
S Paulom sam bila poprilično jasna u vezi svoje vizije njegovog lika. Ne mislim da ga je to na bilo koji način sputalo, ali činilo mu se važnim da zna odakle sve to dolazi iz moje glave. Frankie nikada nije pročitala kompletan scenarij. Tijekom priprema zajedno smo čitali njezine scene s Paulom, ali kako bi održali osjećaj spontanosti išli smo dan po dan, scenu po scenu, kako su napisane u redoslijedu scenarija. Sofijino poznavanje Caluma konstruirano je isključivo kroz njezina sjećanja poduprijetih i s kasnijim životnim iskustvom iz kojeg je ona mogla razaznati određene stvari u vezi njega, ali ultimativno Calumov unutarnji život za nju će zauvijek ostati tajna. Sophie se bavi interpretacijom svog oca i na neki ga način ostavlja na određenoj distanci što ujedno radi i gledatelj filma.
Zašto ste željeli snimiti film u Turskoj?
Kad mi je bilo otprilike deset godina, dva sam tjedna provela u Turskoj sa svojim ocem. Dok sam radila na scenariju, konstantno sam se vraćala upravo u taj period, na taj specifičan praznik. Prvi put kad sam zaronila, prvi put kad sam vidjela drevne povijesne ruševine, kupanje u blatu, odlazak u tursku kupelj, beskrajno razbacani paraglajderi na nebu… Bilo je to vrlo sretno putovanje. Poslužilo mi je poput inspiracije za priču poduprijetu srećom i divljenjem koje sam smatrala esencijalnim za vrijeme koje Calum i Sophie provode zajedno.
Kako ste s direktorom fotografije zamislili specifični vizualni izgled filma?
Za mene su slike uvijek polazišna točka, a snimatelj Greg Oke i ja puno smo vremena potrošili raspravljajući kako ćemo snimiti film. To je dio procesa koji smatram najkreativnijim, izazovnim i vrlo zanimljivim, a koji dopušta akumuliranje najsuptilnijih vizualnih izbora i zapažanja. Kao početnu točku skupili smo naše obiteljske fotografije s odmora, s posebnim naglaskom na one koje sadržavaju more, sunce ili nebo. Te su nas fotografije vodile kroz stupnjevanje boja gdje smo pokušali replicirati njihov visoki kontrast i bogat izgled. Bogatstvo boja bilo je vrlo prisutno na fotografijama što nam se iznimno svidjelo kao kontrapunkt ideji da se film radnjom smjesti u prošlost.
U scenama odrasle Sophie koje se odvijaju u današnjem vremenu, naša koloristica Kath Raisch predložila je puno suvremeniji izgled filma. Bilo je vrlo zabavno otkriti tu vrstu različitih nijansi. Sve te fotografije koje smo gledali snimljene su kamerama od 35 milimetara što je bio jedan od ključnih faktora za našu odluku da na sličan način snimimo i film. Također, upotreba digitalne kamere kojom mala Sophie snima svog oca također je vrlo evokativna i nostalgična za ljude naše generacije. Nudila je neku vrstu činjeničnog pogleda na ono što se dogodilo tijekom praznika i svidjela mi se ideja da su sve te scene poprilično banalne, kao što snimke s odmora učestalo i jesu.
Poput fotografije, i glazba u filmu također je efektivna u smislu određivanja vremena i prostora. Kako ste ste odabrali pjesme te što nam one govore o tom vremenskom razdoblju?
Nikada mi nije bila namjera da to razdoblje na sebe privuče preveliku pozornost, pogotovo stoga što su devedesete na neki način još uvijek aktualne, ali se to desetljeće kroz film provlači putem kostima, rekvizita, čak i slenga. Glazba je vjerojatno najočitiji primjer i samo još jedna od onih stvari o kojima je bilo jako zabavno razmišljati. U godinama koje sam provela pišući film, imala sam listu pjesama koje sam slušala i stalno bih nove stvari dodavala u priču. Neke od njih u konačnici su i ostale u filmu, druge su bili neočekivani dodaci koji su mi se činili prikladnima za prostor u kojem se likovi nalaze ili za određeni trenutak. Pokušala sam pomiješati različite glazbene žanrove te uključiti i neka starija vraćanja u osamdesete ili čak i ranije.
Premda je ponekad bilo primamljivo učiniti cijelu situaciju pomalo “hladnom”, željela sam ipak zadržati autentičnost mjesta i likova pa mislim da mi je taj instinkt pomogao stvoriti osjećaj kohezije čak i kroz glazbeni odabir premda se žanrovi pjesama koje se u filmu pojavljuju zbilja razlikuju. U konačnici se osjećam neopisivo sretnom što sam uspjela ubaciti toliko glazbe u film, a sve to zahvaljujući Lucy Bright, našoj supervizorici za glazbu. Isto tako, glazba je bila vrlo koristan alat da se glavni glumci Paul i Frankie smjeste u to razdoblje. Svakome od njih tijekom priprema za snimanje dala sam popis pjesama nazvan jednostavno “Calum” i “Sophie”, a iskreno mislim da su Frankie njezini roditelji “mučili” glazbom iz devedesetih koja je njima po automatici iznimno bliska. Ona baš i nije bila obožavateljica takve glazbe.
Koliko je bilo izazovno režirati tako mladu djevojku?
Četiri sata dnevno Frankie smo imali pred kamerom, što zapravo i nije puno vremena. To naravno ne znači da smo četiri sata snimali neprekidno; u tom su razdoblju pauze striktno određene i to nam je zapravo bio najveći izazov; puno veći od onoga što film snimamo na 35 milimetarskim kamerama ili uz dnevno svjetlo koje brzo gubimo (zbog toga što snimamo pred kraj dana). Bilo je izazovno, ali je također bila i prava radost raditi s Frankie. Vrhunci svakog dana bili su gledati ju kako izvodi nešto uistinu posebno. Kao dijete i kao osoba, ona se bavi pretjeranim razmišljanjem o stvarima, a to zna dovesti do vrlo divnih, spontanih trenutaka ispred kamere.
U filmu nakratko vidimo i letimičan pogled na Sophie dvadeset godina kasnije. Zbog čega ste se odlučili te kratke scene ubaciti u film?
Scena u kojoj se Sophie budi i ustaje usred noći dok njezin partner ostaje u krevetu bila je vrlo instinktivna. Mislim da ju nisam bila napisala u prvoj verziji priče kad sam ju stavljala na papir, ali takve scene u konačnici budu one kojima najviše vjerujem. Eksperimentirajući s različitim završecima, dodala sam još jednu. Naša produkcijska 35 milimetarska kamera snima odraslu Sophie koja gleda stare Calumove snimke koje je snimila dok je bila mala djevojčica. Za mene, postavljanjem odrasle Sophie nasuprot televizijskog ekrana na kraju filma dobiva se sveobuhvatna točka gledišta filma.
