Hrvatska premijera filma Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića održana je na Festivalu mediteranskog filma Split, gdje su se gledatelji mogi vidjeti zašto je taj kratkometražni biser nagrađen Zlatnom palmom.
Ljubiteljima filma koji ne prate dokumentarističku scenu ime Nebojše Slijepčevića, iako se radi o autoru koji ima Nazora za filmsku umjetnosti (2018.), vjerojatno nije bili poznato do samog kraja svibnja ove godine. Tada je objavljeno kako je upravo naš autor nagrađen Zlatnom palmom za kratkometražni film (fra. Palme d’Or du court métrage), postavši tako prvi hrvatski film koji je nagrađen Zlatnom palmom (imali smo mi i ranijih dobitnika u Cannesu, sjetimo se samo Murine, ali ovo je prvi puta da je film nagrađen prestižnom statuom).
To je, naravno, izazvalo enorman interes javnosti i film Čovjek koji nije mogao šutjeti odjednom je postao najvažnija filmska tema kod nas. Iako je svoju svjetsku premijeru imao u Cannesu, film je sinoć – 18. lipnja 2024. godine – premijerno prikazan i u Hrvatskoj, u sklopu 17. Festivala mediteranskog filma u Splitu, gdje je prikazan prije filma Jedina zemlja (eng. No Other Land), dokumentarca koji je dobio čak dvije nagrade na ovogodišnjem Berlinaleu, što potvrđuje status popularnog FMFS-a kao jednog od najvažnijih filmskih eventova u Hrvatskoj. No, posvetimo se sada filmu.
Film Čovjek koji nije mogao šutjeti (naslov prvo asocira na Hitchcockove klasike, ali to je samo jezična opservacija) bavi se dramatizacijom stvarnih događaja iz 1993., a izvorno je bio naslovljen 671, po broju vlaka u kojem su se nemili događaji dogodili. Priča koju film prikazuje mahom je bila nepoznata u hrvatskoj javnosti do 2014. godine, kada ju je u Slobodnoj Dalmaciji predstavio novinar Boris Dežulović u tekstu koji je ne samo dokumentaristički predstavio povijest kako se ona dogodila, već je i na svoj britak način poentirao s tragičnim lekcijama koje (ni)smo naučili iz ovih nemilih događaja.
Maestralni Goran Bogdan
Godina je 1993. i “voz 671” ide iz Beograda za Bar. Iako tamo inače ne staje, vlak iznenada staje u selu Štrpci u Bosni i Hercegovini; ranije, kondukter je svim putnicima popisao imena, navodno – kaže se – zbog šverca. Ispostavit će se da nije bilo tako. Odjednom u vlak dolazi vojska, Beli orlovi, koji počinju izvoditi muslimane iz vlaka, dok ostale zastrašuju i prijete im da ostanu u kupeima. Tu u filmu uskače Goran Bogdan sa svojim i inače maestralnim ekspresijama (malo koji glumac na domaćoj sceni – iskreno – može tako uvjerljivo prenijeti poruku i emociju čistom ekspresijom, bez da progovori ijednu riječ) i tek nešto sitno dijaloga. On je neimenovani lik na početku i cijela je priča prezentirana kroz njegovu perspektivu; nasuprot njega je mladi muškarac, musliman, koji laže da nema dokumente, svjestan da ako otkrije svoj pravi identitet – čeka ga sigurna smrt.
Do njihovog kupea u tom trenutku dolazi jedan oficir, kojeg inače tumači Alexis Manenti (prvo smo ga zamijetili u sjajnom debiju Ladyja Lyja Jadnici, a nedavno smo ga gledali u glavnoj ulozi, onoj doktora Mathéa, u Bjelogrlićevim Čuvarima formule), koji pregledava dokumente i želi izvući mladića iz kupea.
I dok kamera konstantno prikazuje Gorana Bogdana, dok se mladić opire, odjednom se sa samog kraja kupea javlja čovjek koji ovom oficiru govori da prestane maltretirati mladića. Taj čin individualne hrabrosti pripada Tomi Buzovu (kojeg u filmu tumači Dragan Mićanović), oficiru JNA iz Kaštela, koji je živio u Beogradu i išao je posjetiti sina u Podgorici. Buzov zahtjeva od oficira da priča s njegovim nadređenim, jer ovo što oni rade nije dozvoljeno, i nakon toga ga Manenti izvodi iz vlaka. Muslimanski mladić ostaje u kupeu, a film završava.
I dok vam se ovo može činiti kao spoiler, napominjemo da je ova povijesna priča poznata i da ove suhoparne činjenice, kako su prezentirane u ova dva paragrafa, ne govore ništa o filmu što već zasigurno niste znali. Čemu onda ovo, pitate se?
Teški zadatak kratkoga filma
Pa… Čovjek koji nije mogao šutjeti nije film koji će vas obuhvatiti svojom radnjom; traje tek 13 minuta (s najavom i odjavnom špicom), tako da tu i nema prostora za neku dramsku razradu i neku veličanstvenu ekspoziciju, što je i logično, s obzirom na to da se radi o kratkometražnom filmu.
Iako nisu razvikani kao dugometražni, kratkometražni filmovi izrazito su važni u povijesti filma (sjetimo se, prvi su filmovi bili kratkometražni, a i danas slavimo klasike poput Mélièsovog Puta na Mjesec ili Buñuelovog Andaluzijskog psa), a uz to su i jako teški za napraviti. Narativno možda i ne toliko, jer priča je komprimirana, sažeta, ali imate 10-15 minuta (uglavnom, iako neki festivali dopuštaju i do 30 minuta) da jasno prenesete svoju poantu, nešto za što filmaši inače imaju barem 100, a nekad i preko 180 minuta. To je umijeće, svakako, a u tom se pogledu mora poklopiti izvrsna priča s redateljskom vještinom iznošenja te priče.
I upravo je to sve postignuto u ovom filmu. Slijepčević ne samo da je ispričao dobru, potresnu priču, nego je na najelegantniji i najmoćniji način poentirao s porukom ove priče. Dosta toga je simbolično u svemu ovome, od naslova, koji govori o čovjeku koji glasno viče dok svi ostali šute, dok film zapravo osim tog jednog kratkog „krika“, onako ekspresionističkog, ali ne motiviranog vlastitim egom, već humanizmom na najvišoj razini, buntom koji nadilazi samoga sebe i postaje bunt protiv tiranije i zločina. Tomo Buzov u tom svom buntu podnosi ultimativnu žrtvu, ali istovremeno spašava jedan život, čime tragedija postaje još veća.
Heroji nisu gorostasi
Međutim, Slijepčević nas „vara“ kroz cijeli film. On uvodi Gorana Bogdana, veliko ime, poznato ime, i cijelo je vrijeme kamera na njemu ili „dolazi od njega“, ali Bogdanov je lik u fokusu. On sjedi, šuti i vi cijelo vrijeme čekate da se on javi, da on bude taj koji će, pokazujući neko nominalno suosjećanje s mladićem (iako je on Srbin, kao i oficiri, on ne podržava to što se događa u vlaku, ali on nije heroj), kriknuti, ali ne. Kamera prikazuje i druge putnike u kupeu… dvije cure i jednog starca, ali u kupeu je još jedan putnik, međutim kamera prelazi preko njega kao da je kakva torba u ćošku, nevažan.
I onda krik. Ta „torba u ćošku“ postaje neočekivani heroj ove priče koji se usprotivi tiraniji. Slijepčević je na taj način maestralno izveo obrat i uveo u film heroja koji to nije trebao biti, sudeći po svemu što je film dotad prikazao. Međutim, taj je čin isto visoko simboličan, jer Tomo Buzov je bio „nitko i ništa“, neki tamo random lik iz kupea, međutim koji je postao neočekivani heroj. Slijepčević je ovime htio pokazati upravo to – heroji nisu gorostasi koji plijene pažnju svojom pojavom, heroji su random likovi koji u trenutku hrabre ludosti ili lude hrabrosti odluče učiniti ono što su svi drugi trebali učiniti. I dok bismo sada mogli otvoriti i temu ljudske psihologije i straha, nešto ćemo ostaviti i vama za analizu.
Ono što bismo svakako voljeli dodati jest da je Slijepčević ovakvim narativnim prikazom – gdje je taj čin herojstva zapravo prikazan vrlo paušalno, kratko, tek jedan trenutak u filmu (kad usporedite, Bogdanove ekspresije zauzimaju 90% filma) – poentirao na najefektniji mogući način, jer upravo ovakav odabir dovodi, u konačnici, do šoka i katarze koju film želi proizvesti. Ovaj film nije poput Schindlerove liste, gdje vi plačete zajedno s Oskarom Schindlerom na kraju filma, ali pogađa na jednak način. Samo vas ostavi nijemima. Kao i većina likova, ovaj film „šuti“ i jedino što ostaje je, doista, taj „čovjek koji nije mogao šutjeti“, čiji krik nestaje zajedno s njim, ali čije posljedice ostaju s vama još dugo. I na tome Slijepčeviću svaka čast.
Čin hrabrosti
Zločin nema opravdanja. To je tragedija koja pokazuje koliko smo kao vrsta i dalje duboko iskvareni i koliko – kao kolektiv – podliježemo najnižim strastima. Svi mi. Nema tu ni boje, ni nacije, ni imena, ni prezimena. Dapače, sve je to nevažno, jer tragedija ostaje. Međutim, ono što također ostaje su heroji koji su se istaknuli u tim tragedijama.
Slijepčević je je u Nu2 rekao da je želio istaknuti hrabrost individualca, da je ovaj film istovremeno bio i počast Tomi Buzovu, ali i svakom drugom malom čovjeku – poznatom i nepoznatom – koji je svojim činom hrabrosti umanji tragediju. Svatko od nas to može biti, a kamo sreće da nas je i više, jer da se cijeli vlak u tom trenutku usprotivio oficirima – razmjeri pokolja u Štrpcima svakako bi bili manji. Međutim, ljudi se boje – nije to netrpeljivost ili slaganje, nego čisti strah. I baš zato moramo odati počast tim hrabrim pojedincima i njihovim djelima, da bi svojim primjerima mogli inspirirati i druge.
Tomo Buzov je godinama bio zaboravljen. Povijest ga nije ni pamtila ni imenovala sve dok Dežulović nije iskopao svoju priču. Kako je maestralno napisao, „Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku.
Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta.
Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničijem.“
I baš zato hvala i Borisu i Nebojiši što su nam dali ovu priču, ali prije svega hvala Tomi na tome što je bio točno ono što je trebao biti – čovjek!
