Film Daddio redateljski je prvijenac Christy Hall. Mjesto radnje filma je taksi a glavni protagonisti su Dakota Johnson i Seann Penn. Oboje su pružili izvanredne glumačke izvedbe u ovom nenametljivom i emotivnom filmu koji je ugodno iznenađenje kino repertoara.
Scenarij i režiju drame Daddio (2024.) potpisuje Christy Hall. Ovaj film njezin je prvi redateljski prvijenac. U njezinoj filmskoj biografiji stoji da se bavi produkcijom i pisanjem scenarija. Do sada iza sebe ima hvaljenu TV seriju I Am Not Okay With This (2020.), kojoj je kreator, scenarista i izvršni producent. Početkom kolovoza ove godine u svjetskim kinima zaigrat će romantična drama It Ends with Us, čiji scenarij Hall potpisuje. Tome treba dodati da radi kao koscenaristica i na akcijskoj krimi drami The Husband’s Secret, čiji se datum premijere još ne zna.
O Christi Hall nema baš puno dostupnih podataka. No, čuveni Variety navodi da je bila dramaturginja koja je živjela u New Yorku, “što znači da je imala nekoliko poslova sa strane, uključujući šetanje pasa i barmena”. Posebno su izdvojili i njezinu izjavu: “Postoji sjajan citat koji kaže: ‘Možete ubiti u kazalištu, ali ne možete zaraditi za život.” Također, dodaju da je oduvijek je maštala o radu na filmu i televiziji, ali nikad joj se to nije činilo potpuno realnim. Kao što vidimo, svoj san pretvorila je u realnost.
Njezin film Daddio počinje na aerodromu. Djevojka zvana Girlie (Dakota Johnson) vratila se iz Oklahome u New York te uzima taksi kako bi se što prije vratila u stan u kojem živi. Vozač taksija je prilično otvoreni Clark (Sean Penn), koji započinje razgovor. Ona prihvaća razgovor s njim i to vrlo otvoreno. No, oči i pažnja joj ponekad prilično odlutaju prema mobitelu. Na njega prima prilično provokativne poruke od osobe ‘L’ s kojom se dopisuje. Na njih čak u jednom trenutku također provokativno odgovori.
Razgovor kao temelj filma
Njezin razgovor s Clarkom isprva je jednostavan ali sve više prerasta u osobni a ponekad poprima i obrise flerta. Njih dvoje počinju se otkrivati jedan drugome a teme postaju sve osobnije. Sve se pretvara u jednu igru u kojoj, čini se, ništa nije zabranjeno. Tako otkrivamo da je Clark bio dva puta oženjen a da je misteriozni ‘L’ Girliein ljubavnik koji je oženjen. Bujica životnih mudrosti i toplih ljudskih riječi uskoro rezultira lavinom emocija koje eksplodiraju poput vulkana….
Već po samoj činjenici da je mjesto radnje ovog filma taksi te da ima samo dva glumca, lako je zaključiti da Daddio ulazi u kategoriju low budget filmova. No, po svojoj kvaliteti je sam vrh.
Ako se dublje ‘zagledamo’ ovaj njezin film zapravo i nema neku konkretnu radnju. Njegov temelj je samo razgovor između dvoje ljudi (koji su u potpunosti ‘stranci’ jedan drugome) kroz koji se oni jedan drugome otvaraju (rekli bi – ‘otvaraju dušu jedan drugome’). Taj njihov razgovor je u svakom trenutku interesantan.
Christy Hall se treba pokloniti do poda jer pred sobom je imala vrlo izazovan i zahtjevan filmski zadatak kojeg je u potpunosti uspješno odradila. Taj zadatak bio je kako film učiniti zanimljivim i privlačnim s obzirom na to što mu je ‘osnovni temelj’. Pohvalu joj treba uputiti i na jedan sitan scenaristički detalj. Naime, ona je vrlo inteligentno krenula sa svojom pričom. Tako gledatelj na početku filma ne zna ama baš ništa o glavnim protagonistima filma ali njihovim ‘otvaranjem’ tijekom filma gledatelj doznaje ‘gotovo sve’ (prije svega, njihove ljudske karakteristike i emocije).
Izvanredne glumačke izvedbe
No, sve ovo palo bi u vodu da ispred kamere nije imala Dakotu Johnson i dvostrukog oskarovca Seanna Penna (Milk, 2008., Mistična rijeka/Mystic River, 2003.), koji su pružili izvanredne glumačke izvedbe. Njihovi likovi su slojeviti i uvjerljivi. Penn je tako vrlo vjeran u prikazu čovjeka koji preko dvadeset godina vozi taksi. Njegov lik možda je pomalo nekorektan, verbalno izražavanje mu je prilično ‘grubo’ ali isto tako je i vrlo emocionalna osoba ranjena događajima koje je proživio.
Za Dakotu Johnson (filmska trilogija Pedeset nijansi sive/ Fifty Shades of Grey) možemo reći da je priredila i iznenađenje u svom nastupu. Njezin glumačka izvedba je uvjerljiva i pokazala da je njezin glumački potencijal prilično velik. Njezin nastup je uvjerljiv, portretira vrlo slojevit lik, osobu koja ne može pobjeći od vlastite prošlosti a i sadašnjost joj je prilično ‘mutna’ (prije svega to se referira na odnos s ‘L’). Ono što je kod njezine izvedbe najvažnije je to da u scenama kada ne govori njezino lice ‘govori’.
Kao redateljica Christy Hall odradila je vrhunski svoj posao. Razgovore svojih likova odradila iznimno realno. Oni ih vode spontano, ne žure nigdje, često promišljaju pa i ‘tišina’ (prije nastavka razgovora) igra veliku ulogu (kao što je to već naveeno kod Dakote Johnson). Ta ‘tišina’ koristi se i kao svojevrsna pauza i za gledatelje, da se njemu (kao i glavnim protagonistima filma) da vremena da sabere svoje misli.
Film krasi i nekolicina izvanrednih kadrova unutar taksija, kada se Penn i Johnson pogledavaju u retrovizoru. Tu su i opojni prikazi svjetala velegrada koji odražavaju emocije ‘iz taksija’ te krupni kadrovi lica protagonista koji ‘sve govore’. Za taj dio filma pohvalu treba uputiti iskusnom Phedona Papamichaelu, koji je bio dva puta nominiran za nagradu Oscar za svoj rad (Nebraska, 2013. i Čikaška sedmorka/ The Trial of the Chicago 7, 2020.). Također, treba pohvaliti i odličnu glazbenu podlogu Dickona Hinchliffea, koja dodatno krasi ovaj film.
Nenametljiv i emotivan film
Na kraju recimo da se naslovna, engleska riječ filma ‘daddio’ ovdje može tumačiti na dva, jednako ispravna načina. U slangu je to izraz za ‘tatu’ (eng.: dad) ili ‘taticu'(eng.: daddy) a ti izrazi imaju bitno mjestu u jednom od razgovora koje vode glavni protagonisti. Drugo značenje je izraz koji se govori iz ljubavi/divljenja prema nekome, označavao je “cool”/”kul” osobu, pristojnu, izvrsnu, informiranu osobu.
Ovaj izraz upotrebljavao se tijekom tzv. Beat ere, odnosno, Beat pokreta koji je počeo 1950-ih u umjetničkim krugovima San Francisca i u Greenwich Village u New Yorku. I to drugo značenje, iz tih davnih vremena, savršeno odgovara onome što vidimo u filmu.
O filmu Daddio može se reći sve najbolje. On je jedno pravo ugodno iznenađenje na kino repertoaru. To je nenametljiv, emotivan film o ljudima i njihovim sudbinama u kojem se uživa… I kojeg nećete brzo zaboraviti.
