Regionalni hitmejker, redatelj i glumac Dragan Bjelogrlić, u svojem novom filmu Čuvari formule otkriva detalje priče o kojoj se u bivšoj Jugoslaviji samo šaputalo – nuklearnom incidentu u Institutu Vinča, koji je doveo do pobjede ljudskosti u Parizu.
Nakon svjetske premijere na prestižnom Festivalu u Locarnu, novi film Dragana Bjelogrlića Čuvari formule prikazan je i u službenom programu Sarajevo Film Festivala. U drami snimljenoj prema istinitom događaju iz 1957., kada su znanstvenici iz jugoslavenskog Instituta Vinča ozračeni tijekom pokušaja da stvore atomsku bombu pa su spas pokušali pronaći kod vrhunskih liječnika u Francuskoj, redatelj, producent, koscenarist i glumac Bjelogrlić prikazao je trijumf ljudskosti, koji je dirnuo i sarajevsku publiku.
Kada ste prvi put čuli za priču o Institutu Vinča?
Dragan Bjelogrlić: Kao i svi drugi, znao sam nešto o tome, ali ne i cijelu priču. Znao sam da se nešto dogodilo, da su neki ljudi ozračeni i da nakon toga u Vinči više nikada nije bilo sve isto. Detalje nisam znao jer se o detaljima nije govorilo. Tek kada sam prije sedam godina pročitao knjigu „Slučaj Vinča“ Gorana Milašinovića doznao sam što se doista dogodilo. Sve me to zaintrigiralo, pa sam sa scenaristom Vukom Ršumovićem počeo istraživati i razgovarati s ljudima koji su o Vinči znali puno više od mene.
Jeste li uspjeli pronaći i pričati s ljudima koji su bili svjedoci tih događaja?
Dragan Bjelogrlić: Od neposrednih sudionika događaja tada je bio još živ samo Radojko Maksić, djelatnik iz Vinče kojemu su transplantirali koštanu srž u Parizu. Rado je pričao o svemu što se dogodilo u Parizu, ali o samome incidentu u Vinči – ne. I inače o onome što se radilo u Vinči puno češće smo nailazili na zid šutnje. Pogotovo kada smo razgovarali sa zaposlenicima Vinče. Malo otvoreniji su bili bivši djelatnici, koji su bili spremniji detaljnije razgovarati.
Što vam je u tome bilo zanimljivije – eksperiment u Vinči ili medicinski postupak u Francuskoj?
Dragan Bjelogrlić: Najzanimljivija je kombinacija ta dva događaja. Kako se iz jedne katastrofe može se roditi prekrasna stvar. Ili, kako to u predstavljanju filma znam reći, kako formula smrti prerasta u formulu života.
Mislite li da bi se danas mogli pronaći ljudi koji bi nesebično riskirali svoj život kako bi pomogli neznancima, kao što su tada to učinili Francuzi koji su pristali na transplantaciju svoje koštane srži kako bi pomogli ozračenim Jugoslavenima?
Dragan Bjelogrlić: O tome se i radi film. Vjerojatno bi, ali vrlo teško. Mislim da je danas i zakonski nemoguće napraviti što su tada učinili – svjesno riskirali svoj život kako bi pomogli nepoznatima. Danas se rade marketinške akcije kako bi se kod ljudi probudila empatija, a nekada je to bilo sasvim normalno. Je li u pitanju bila bliskost rata, ipak se sve događa 1958. kada je sjećanje na II. svjetski rat bilo još vrlo svježe? Je li cijeli svijet bio drugačiji? Ne znam i teško mi je dati konkretan odgovor, ali svi znamo da danas to ne bi išlo tako lagano.
Kako mislite da će francuska publika reagirati?
Dragan Bjelogrlić: Francuska je već pokazala veliki interes. U razgovorima smo s francuskim distributerima i vjerujem da će francuski gledatelji moći pogledati film. Premijeru smo imali u Locarnu na središnjem gradskom trgu Piazza Grande, gdje su švicarski gledatelji odlično reagirali na film uz veliki aplauz.
Od „Montevideo, Bog te video“ i „Senki nad Balkanom“ do „Tome“ i „Čuvara formule“, što vas vuče da kao redatelj inspiraciju uglavnom crpite iz povijesti ovih prostora?
Dragan Bjelogrlić: Tragam za pričama koje imaju romantičnu notu. Pričama koje otkrivaju ono nešto dobro u ljudima. U današnjem svijetu sve ih teže pronalazim.
Jeste li perfekcionist koji u svim tim rekonstrukcijama povijesti izuzetno pazi da svaki detalj doista odgovara razdoblju koje prikazujete ili vam je važnije samo uloviti duh vremena?
Dragan Bjelogrlić: Uvijek je najbitnije uhvatiti duh vremena, što ne znači da mi nije bitno biti povijesno točan. Naprotiv, izuzetno se trudim da sve bude bez pogreške, pa sam se zato i okružio najboljim mogućim suradnicima iz svih dijelova bivše Jugoslavije.
Koliko vam u režiji pomaže golemo glumačko iskustvo?
Dragan Bjelogrlić: Pomaže, naravno. Pogotovo u radu s glumcima. Naravno da ih puno bolje razumijem od nekoga redatelja koji nikada nije glumio. A mislim da je i važno to što kad pripremamo scenu uvijek stanem s glumcima ispred kamere i s njima prođem sve detalje. Gluma mi je ipak osnovni posao, s njom sam krenuo i uvijek ću biti u njoj, ali moram priznati da me danas ipak više veseli režija filmova.
Intervju je prvo objavljen u dnevnom časopisu Festival Daily Sarajevo Film festivala.
