Nakon tri hvaljena kratkometražna filma, zagrebačka redateljica Dubravka Turić snimila je dugometražni debi Tragovi. U razgovoru za Kinofilm otkriva što ju je potaknulo na intimnu, emotivnu priču o antropologinji koja se suočava sa svojom prošlošću.
Do svojeg prvog dugometražnog igranog filma Dubravka Turić došla je – polagano. Prvo se na filmskoj sceni etablirala kao cijenjena montažerka. Zatim je režirala tri izuzetno hvaljena kratkometražna igrana filma, koje je prikazala na najvećim svjetskim festivalima. Tek na kraju se odlučila na najveću moguću stepenicu.
Kao što je izgradila karijeru, Turić je snimila i dramu Tragovi. Studiozno i promišljeno, ali ipak vrlo osobno.
U priču o antropologinji Ani Mlikoti, koju glumi sjajna Marija Škaričić, i njezinoj potrazi za odgovorima iz svoje prošlosti, utkala je niz detalja koi gledatelja potiču da se osvrne i na svoju prošlost.
Gdje je bio začetak ideje za film „Tragovi“?
Jake emocije vezane uz moje osobno iskustvo gubitka bile su mi inicijalni pokretač za ovu priču. Pritom sam je htjela ispričati sa što manjom upotrebom dijaloga, kroz atmosfere i stanja glavne junakinje, Ane. Iz vlastitog sam iskustva uzela par trenutaka i mjesta koja su na mene ostavili duboki trag i oko njih sam gradila Aninu dramu. Rad na scenariju je trajao dugo i postupno su se stvari mijenjale i formirale u ono što je na kraju postao film, ali pokretačka sila je uvijek bila ista.
Kao redateljica, scenaristica i montažerka filma jeste li odmah imali jasnu ideju što i kako želite snimiti ili je konačna verzija ipak trebala neko vrijeme za „sazrijevanje“?
Na Tragovima sam imala vrlo jasnu ideju svega što želim snimiti. Ja sam jako vizualan tip i tek iz slika koje sam vidjela u glavi sam izgradila priču i scenarij. Slike su mi bile prvi impuls. Cijeli daljnji proces, od scenarija nadalje, koristila sam da bi što vjernije mogla te slike pretočiti u ono što je na kraju ispao film.
Kakvu je ulogu u nastajanju priče imao koscenarist Danijel Žeželj?
Danijel mi je bio od ogromne pomoći, pogotovo u dijelu pisanja u kojem se vizualno, atmosferično trebalo pretvoriti u riječi. I da pritom postane zanimljiv i dinamičan tekst. On je izuzetno talentirani umjetnik vrlo profinjenog senzibiliteta. Osim što je radio i na svim vizualima u filmu, njegova pomoć bila mi je izuzetno važna, kao i svi njegovi savjeti i sav njegov rad, u svim fazama proizvodnje ovog filma.
U filmu ostavljate niz tragova kroz koje gledatelj mora „pohvatati“ što se ranije događalo u životu glavnoga lika, antropologinje Ane Mlikote. Koliko vam je bilo važno da ti znakovi ne budu preočiti?
Na filmu volim kompleksne emocije koje su skrivene i s vremenom izlaze na površinu. Na taj se način gledatelj drži aktivnim i drugačije doživljava film, nego kada pasivno upija sve servirano. U Tragovima sam htjela komunicirati priče, stanja i emocije bez upotrebe velikih dijaloških scena, već kroz snažne slike, atmosfere, kompozicije, zvuk, ritam. U filmu se postupno otkrivaju neke priče koje su vezane uz glavni lik. Svi naoko nevažni detalji kroz film se kasnije stapaju u širu sliku. Takva dramaturgija mi je bila izazovna i uzbudljiva.
Koliko ste prije filma znali o poslu antropologa i vitiligu, zanimanju i bolesti glavne junakinje?
Moram priznati da sam o vitiligu znala puno više nego o antropologiji, međutim i jednom i drugom sam posvetila puno vremena u istraživanju i pripremama. Antropologija kao zanimanje glavne junakinje Ane mi je pomoglo u smislu njezine lakše karakterizacije kao lika. Kroz Anina antropološka istraživanja simbola na stećcima i mirilima mogla sam naglasiti koliko je ona vezana uz prošlost. Vitiligo je pak autoimuno stanje u kojem koža počinje gubiti pigmentaciju, tako da na njoj dolazi do pojava bijelih mrlja. Kao i kod većine autoimunih bolesti, okidači su uglavnom traume, stresovi. Preko vitiliga sam vrlo direktno i vizualno mogla pokazati tragove Aninih trauma, o kojima ne govori i koje je zakopala duboko u sebi.
Što je Marija Škaričić donijela u oblikovanju lika?
Marija Škaričić, glavna glumica i nositeljica filma, je u Tragovima dobila vrlo riskantan i zahtjevan zadatak. Ona je prisutna u skoro svakom kadru i uglavnom je sama. Često samo utjelovljuje stanja. U tišini komunicira sa zidovima, simbolima, kamenjem… Marija je izgradila izvrsnu ulogu promišljenim minimalističkim metodama, velikim razumijevanjem i uostalom ljubavlju prema ovoj priči. Jedino kroz Mariju se u filmu događa emocija i ona je jedini nositelj njezine vjerodostojnosti. Mislim da je napravila vrhunsku ulogu.
Iza sebe imate tri izuzetno uspješna kratka filma. Koliko je bio težak skok na dugometražni film? Jeste li radili išta drugačije ili je sve bilo samo dugotrajnije?
Nakon svoja tri autorska kratkometražna filma, rad na dugometražnom filmu bio mi je najnormalnija stvar. Dapače, priželjkivala sam ga dugo. Naravno, koncentracija na dugometražnom filmu traje puno duže i proces od ideje i pisanja scenarija do završnog finiširanja se odvija godinama. Sam proces je kompliciraniji i opsežniji i uključuje puno više ljudi. Ali zapravo je u suštini isto. Neku svoju priču sam htjela oblikovati u film.
Koju vam je scenu bilo najteže snimiti?
Mislim da se radilo o prvom danu snimanja, prvoj sceni kada Marija hoda kroz grad i gleda fasade. I njoj i meni je bilo vrlo teško dokučiti prostor između ‘ničega i pretjerivanja’, kako smo to zvale. Mislim da smo se jednostavno prepustile instinktu i uzajamnom povjerenju. Vrlo brzo se uspostavilo da je sve ispalo točno kako treba biti.
Tragovi se bave pitanjem nasljeđa, ali i našeg odnosa prema smrti. Koliko je vama bitno da ostavite neki svoj trag na ovom svijetu?
Nisam nikada razmišljala o tome, ali ako pričamo o materijalnom tragu, već sa svojim filmovima na neki način to radim. Mada mi to nije niti namjera, niti motiv. Međutim, ono što mi je bitno je kakav trag ostavljam u ljudima s kojima se svakodnevno susrećem i dijelim život.
