“Sve je u filmu moje iskustvo i afinitet”, govori zagrebački redatelj Arsen Oremović, čiji je dugometražni igrani debi Glava velike ribe došao u domaća kina. U razgovoru za Kinofilm govori o svojim glumcima, načinu rada, ali i očekivanjima kako će publika prihvatiti njegov film.
Nakon uspješne karijere novinara i filmskoga kritičara, Arsen Oremović se prije desetak godina odlučio okrenuti filmu. Već njegov debitantski film, nagrađivani dugometražni dokumentarac U braku sa švicarcem o dužničkim žrtvama kredita u švicarskim francima, pokazao je da voli dirati u osjetljive toče ovoga društva. Od tada redovito snima, uglavnom dokumentarne filmove i serijale, a prošle je godine na Pulskom filmskom festivalu debitirao i kao redatelj dugometražnog igranog filma Glava velike ribe.
Snimljen prema motivima istoimenog romana Ognjena Sviličića, film Glava velike ribe prikazuje nastojanja taksista Andrije da se obogati u ovom društvu. To mu i ne ide tako lagano, a u svoje neostvarive ambicije uvlači suprugu, koja je već izgubila svaku nadu u njega, te brata, ratnog veterana koji pristane prodati obiteljsku kuću na selu kako bi podmirio Andrijine dugove. Trojac sada zajedno živi u Zagrebu, no život nije skladan.
Za ulogu u Glavi velike ribe, Lana Barić je na Pulskom filmskom festivalu osvojila Zlatnu arenu za najbolju glumicu, a film je inozemnu premijeru imao na Festivalu istočnoeuropskog filma u Cottbusu. Od 2. veljače prikazuje se u hrvatskim kinima.
Što znači naslov Glava velike ribe?
Naslov nije doslovan pa bih prepustio da svatko sebi protumači naslov prema vlastitom shvaćanju. S obzirom na temu i atmosferu filma tumačenja mogu ići od toga da je to neka sudbina koja natkriljuje likove i događaje, do toga da riba smrdi od glave pa se u tom smradu gušimo i svi mi.
Što ste vidjeli u istoimenom romanu Ognjena Sviličića da vas je ponukalo snimiti film?
Vidio sam da kroz likove mogu prikazati ovu sredinu u posljednjih trideset godina i to mi je bio glavni okidač. Svaki od troje glavnih junaka u filmu nosi svoju muku: taksist Andrija (Nikša Butijer) želi biti poduzetnik u sredini i sistemu kojem nije dorastao, njegov brat Traktor (Neven Aljinović-Tot) je usamljen i nosi traume devedesetih koje još itekako druže vezane ruke svima nama, a Andrijina supruga Vesna (Lana Barić) stoji negdje između njih dvojice kao jedina empatična i topla osoba u filmu, ali i ona nosi svoju muku očito lošeg i neispunjenog braka u kojem živi. Od njih je sve krenulo, a što se priče tiče njoj sam kasnije dosta toga dodao i oduzeo.
Kao dugometražnom debitantu, koja vam je faza nastanka filma bila najteža, a koja najlakša?
Napomenuo bih da to nije moj dugometražni debi, imam već dugometražnih dokumentaraca. Mislim da je to dosta važno jer sam, s tom zahtjevnom formom, imao iskustva. Štoviše, čini mi se da je forma dugog dokumentarca možda i zahtjevnija jer kod igranog filma priča vuče, a kod dokumentaraca je potrebno više dramaturške „arhitekture“. Što se tiče igranog dugometražnog, možda je najzahtjevniji bio proces samog snimanja jer su snimanja grupirana i stisnuta, radi se šest dana u tjednu po dvanaest sati, što je vrlo naporan psihički proces, dok je kod dokumentaraca u većini slučajeva snimanje ipak razlomljenije i opuštenije.
Kako biste opisali svoj redateljski stil?
U slučaju ovog filma, to je poetični sitni vez.
Kako ste odabrali glavni glumački trio?
Za uloge Andrije i Vesne izabrao sam Nikšu Butijera i Lanu Barić koje sam jako volio kao filmski kritičar i gledatelj, jer mi je odgovarala njihova prirodnost koja je za ovaj film bila jako važna. Za ulogu Traktora od početka sam htio nekoga tko nije profesionalni glumac, želio sam da se osjeća njegova drvenost ili neizbrušenost, kako bih ga odvojio od glavnog para. Neven Aljinović-Tot privukao me svojom pojavom još u filmu Josef Stanislava Tomića i otada mi se motao po glavi kao potencijalni kandidat za tu ulogu ili neke slične u budućnosti.
Fotografije iz filma Glava velike ribe (Foto: Izazov 365)
S kojim likom iz filma se možete najviše poistovjetiti?
Svi smo mi pomalo od svakoga od njih, nekada više jedan, nekada više drugi, ali ne mogu reći da sam mene osobno opisuje niti jedan od njih.
Koliko ste uopće u Sviličićevu priču pokušali unijeti vlastitog iskustva i afiniteta?
Sve je u filmu moje iskustvo i afinitet, film je drukčiji od romana, pri čemu se neka naša viđenja sistema u kojem živimo prilično slična ili jednaka.
Što očekujete od Glave velike ribe u kinima?
Očekujem da se za film čuje, volio bih da ga što više ljudi vidi u kinima jer je to poseban doživljaj, ali kao netko tko prati hrvatski film desetljećima svjestan sam kakav status hrvatski film ima kod publike. Ljudi vole gledati filmove na svom jeziku i o svojoj sredini, ali ne idu nužno u kino, izuzetak su najčešće komedije. Kino je početak distribucije, najsvečaniji i najefektniji način prikazivanja, ali nije jedini. Hrvatski filmovi na televiziji imaju odličnu gledanost smislu i u tom smislu meni je važno da se kroz našu promotivnu kampanju za film čuje i da bude gledan na bilo koji način. Iako i dalje zbog kvalitete slike i tona najviše preporučujem kino.
