Posljednji film slavnog talijanskog redatelja Sergija Leonea, Bilo jednom u Americi, ovih dana obilježava četiri desetljeća od premijere, no i dalje publiku ne ostavlja ravnodušnom.
I nakon 40 godina od premijere, epska gangsterska drama Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America, 1984.) gledatelje ne ostavlja ravnodušnima. Riječ je o posljednjem filmu talijanskog redatelja Sergija Leonea, poznatog po svojim špageti vesternima kao što su Za šaku dolara (Per un pugno di dollari, 1964.) ili pak Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo, 1966.) s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. Naime, Leonei je filmu Bilo jednom u Americi posvetio gotovo deset godina svog života jer je oduvijek želio stvoriti epsku priču koja bi prikazala američki san i njegovu tamnu stranu.
Film je temeljen na knjizi “The Hoods” autora Harryja Greya, poluautobiografskoj priči o židovskoj mafiji u New Yorku. Leone je bio fasciniran pričom i odlučio je snimiti film koji bi obuhvatio razdoblje od ’20-ih do ’60-ih godina prošlog stoljeća, prikazujući uspon i pad glavnih likova.
O prijateljstvu, izdaji, ljubavi i pokajanju
Dakle, film prati život dvojice prijatelja, Davida “Noodlesa” Aaronsona (Robert De Niro) i Maxa (James Woods), od njihovog djetinjstva u njujorškom getu do kasnijih godina kada postaju moćni kriminalci. Radnja filma se odvija u nekoliko perioda – ’20-ih, ’30-ih i ’60-ih godina 20. stoljeća.
Priča počinje u ’60-ima kada se Noodles, nakon mnogo godina skrivanja, vraća u New York i prisjeća svoje prošlosti. Kroz retrospektivne scene, saznajemo kako su Noodles i Max odrastali zajedno, ulazili u svijet kriminala i postali bliski prijatelji. Njihovo prijateljstvo i ambicije dovode do mračnih i tragičnih događaja. Naime, Noodles i Max, zajedno s prijateljima Patsyjem (James Hayden) i Cockeyeom (William Forsythe), započinju kao sitni kriminalci, ali se brzo upuštaju u ozbiljnije zločine, primjerice krijumčarenje alkohola tijekom prohibicije. Njihova kriminalna karijera vrhunac doseže kada planiraju veliki pljačkaški pothvat. Međutim, spletke, izdaje i osobne ambicije dovode do katastrofalnog kraja za grupu prijatelja…
Jasno je, dakle, da film istražuje teme prijateljstva, izdaje, ljubavi i pokajanja, prikazujući ljudsku prirodu i moralne dileme kroz životni put glavnih likova.
U Europi hvaljen, u SAD-u podbacio
Bilo jednom u Americi je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu 1984. u originalnoj verziji koja traje 3 sata i 49 minuta. U SAD-u je pak film objavljen u skraćenoj verziji, gotovo 90 minuta kraćoj od originalne koja se prikazivala u Europi. Naime, za američka kina izbačene su scene flashbackova, a događaji su poredani kronološki. Zbog svega toga, američka je verzija doživjela brojne kritike, ali i komercijalni neuspjeh na Box officeu. Razočaran lošim uspjehom, kao i reakcijama kritike i publike na ovu verziju, Leone sve do svoje smrti 1989. nije više snimio niti jedan film.
A ovaj njegov posljednji, (p)ostao je “školski primjer” epske filmske naracije i stilističke vještine. Leoneova uporaba dugih kadrova, pažnja prema detaljima i sposobnost da složenu priču ispriča nekronološki, postavili su visoke standarde za kasnije filmaše. Ne čudi stoga da je ovaj film utjecao na mnoge redatelje, uključujući Martina Scorsesea, Quentina Tarantina i Francisa Forda Coppolu, koji su prepoznali Leoneovu sposobnost kombiniranja estetike s dubokim emocijama i moralnim previranjima.
Osim spomenutih glumaca, glumačku postavu ovog gangsterskog klasika čine i Elizabeth McGovern, Joe Pesci, Burt Young, Tuesday Weld, Treat Williams…
Najbolje Morriconeovo djelo
Uz samog redatelja, na scenariji je radilo nekoliko najpoznatijih talijanskih scenarista tog vremena – Leonardo Benvenuti, Piero De Bernardi, Enrico Medioli, Franco Arcalli i Franco Ferrini – a producent filma je Arnon Milchan, čovjek iz čije je produkcijske kuće izašao niz filmskih hitova među kojima i Oscarom nagrađeni film 12 godina ropstva (12 Years A Slave, 2013.) te drugi dobro poznati naslovi: Gospodin i gospođa Smith (Mr. & Mrs. Smith, 2005.) Klub boraca (Fight Club, 1999.), Vrućina (Heat, 1995.), JFK (1991.)…
Svoj doprinos ovom filmu dao je i slavni talijanski skladatelj i vjerni Leoneov suradnik, Ennio Morricone. Štoviše, upravo se glazba iz Bilo jednom u Americi smatra Morriconeovim najboljim djelom, ali je na dodjeli Oscara album diskvalificiran zbog tehničkih razlog – u originalnoj američkoj verziji, Morriconeovo ime je (slučajno) izostavljeno iz uvodne špice.
Bilo jednom u Americi i danas se smatra jednim od najvažnijih i najutjecajnijih ostvarenja u povijesti kinematografije. Film se smatra dokazom Leoneove genijalnosti i njegove sposobnosti da ispriča priče koje su istovremeno epske i intimne.
