Ovogodišnji FEST ponudio je niz drugačijih filmova, koje ne može često vidjeti na kinorepertoaru, a među njima se izdvojila iranska drama Treći svjetski rat koja je dobila čak tri nagrade.
Na upravo zatvorenom FEST-u mogli su se vidjeti pažljivo probrani, žanrovski, ali i rodovski (među igranim filmovima našlo se i dokumentaraca) raznoliki noviteti iz nacionalnih kinematografija. Međutim, najtočnije bi bilo reći da se ovogodišnji festival odmotao u ženskom ključu, s feministički (ili feminilno) intoniranim programom. Velik broj prikazanih filmova fokusirao se na osnažujuće žensko iskustvo, na karizmatične ženske figure, mahom i sa ženskim autorskim potpisom. Dobili smo u tih deset dana, kroz mnoge od stotinjak selektiranih naslova umjetnički prikaz tj. celuloidni otisak različitih iskustava i ključnih ovovremenih tema, a sve kroz female gaze.
Otvoreno je ovogodišnje izdanje festivala međunarodnom premijerom komične melodrame s kriminalističkim podzapletom Zločin je moj (Mon crime) Françoisa Ozona koja je osim light zabave topla posveta svemogućem ženskom prijateljstvu i solidarnosti jer u filmu dvije siromašne, ali pametne i darovite cure zajedničkim snagama nadigraju skupinu ljigavih / korumpiranih muških autoriteta na pozicijama.
Sjajna Lubna
Nastavio se taj trijumfalni ženski niz s u Veneciji nagrađenim dokumentarnim filmom Laure Poitras o umjetnički i društveno moćnoj fotografkinji Nan Goldin koja je sa šačicom kolega aktivista postigla čudo pobijedivši zloglasnu farmaceutsku dinastiju Sackler (Sva ljepota i krvoproliće / All The Beauty And The Bloodshed). Uslijedila je malena romansirana biografska priča o utemeljiteljici ženskog franjevačkog reda i, kako je prikazana, slobodnomislećoj vizionarki i buntovnici Klari Asiškoj (Klara / Chiara). Treba svakako zabilježiti i lik majke (igra je fenomenalna Lubna Azabal) u belgijskom Pobunjeniku (Rebel) čija je ustrajnost da spasi sina iz ratnog kaosa u Raki nadjačala patologiju ISIL-a.
Tu je i (anti)junakinja osvježavajućeg psihološkog horora Pearl kao nesvakidašnji primjer odlučnosti da se iskorači iz loših socijalnih prilika, potom majka u marokansko-francusko-belgijskoj egzistencijalnoj drami ceste Prokleti ne plaču (Les damnés ne pleurent pas) koja je u svojoj kontradiktornosti protagonistkinja za pamćenje. Jak ženski lik nosi i alžirsku Huriju (Huria), tamo nadarena plesačica zbog teške ozljede nikad neće ostvariti san da postane članica Nacionalnog baleta, ali uspijeva mnogošto drugo.
Bitno je spomenuti i ženu iz Obale bjelokosti u francuskoj drami Majka i sin (Un petit frère) koja svoja dva dječaka podiže u pariškom predgrađu, a u borbi za dignitet i sretniju budućnost pratimo je kroz dvadesetogodišnje razdoblje. Važan programski moment su i Ženski razgovori (Women talking), povijesna drama o skupini žena u izoliranoj vjerskoj koloniji, također i turski film s kriminalističkom potkom o mladoj medicinskoj sestri koja se nađe uključena u slučaj nestanka čovjeka u snježnoj noći, u zabačenom gradiću gdje radi (Snijeg i medvjed / Snow And The Bear), a koji je nagrađen kao najbolji u regiji.
Nagrada odlazi u Iran
U večeri zatvaranja festivala, ali i prethodnih dana, dodijeljene su brojne nagrade, navest ćemo tek neke. Iranska drama Treći svjetski rat (World War III) redatelja Houmana Seyyedija trostruki je laureat, u kategorijama za najbolji film, režiju i mušku ulogu. Australski Opstanak dobrote (The Survival of Kindness) proglašen je najdojmljivijim debitantskim ostvarenjem, a osvojio je i ‘Posebno priznanje’. Za najuspješniji scenarij nagradu je ponio francuski triler Zvijeri (The Beasts), Politikina nagrada ‘Milutin Čolić’ pripala je filmu Usta puna zemlje Mladomira Puriše Đorđevića.
Kao zanimljivost izdvajamo gostovanje Nastasje Kinski kojoj je na FEST-u uručen ‘Zlatni pečat’ Jugoslovenske kinoteke, ali i posjet producentice već kultne izraelske serije Fauda koja je najavila snimanje pete sezone.
Oduševljavajuće je da su na matinejama kao i na drugim ranijim projekcijama dvorane bile popunjene, da se na filmove slijevao neki pristojan, bolji svijet, ta srednja klasa za koju se svako malo uplašimo da je više nema. Dvorane u kojima su se filmovi prikazivali priča su za sebe, sjajni, živi i njegovani prostori u najužem središtu grada – Dom omladine, Centar za kulturu Beograd, Jugoslovenska kinoteka.
Festival s polustoljetnom tradicijom puno znači svojoj vjernoj publici, takva se očito odgaja desetljećima, a ljubav prema filmu prenosi s generacije na generaciju. No, nije još gotovo, na FEST se nadovezao PostFESTum, popravni za one koji nisu na projekcije stigli u prvom tjednu, a šanse za nadoknadu ima do 12. ožujka.
