Roman Paklena naranča, britanskog pisca Anthonyja Burgessa, u Hrvatskoj je objavljen u svom integralnom obliku. Redatelj Stanley Kubrick, velikan filmske umjetnosti, godine 1971. adaptirao je ovaj roman u istoimeni film, koji je dobio hvalospjeve i stekao kultni status.
Roman Paklena naranča (A Clockwork Orange), britanskog pisca Anthonyja Burgessa prvi put je objavljen 1962. godine u Engleskoj te, unatoč ‘ultranasilju’ koje sadrži, postao je književna senzacija. Prva zanimljivost knjige je da je originalno napisana na slengu ‘nadsat’, koji je izmislio sam Anthony Burgess za ovaj svoj roman.
Burgess je bio lingvist i koristio se ovom pozadinom da prikaže svoje likove kako govore oblik engleskog pod utjecajem ruskog. Ime ovog slanga dolazi od ruskog sufiksa za englesku riječ za tinejdžera – ‘teen’. U Hrvatskoj je ovaj roman objavila nakladnička kuća Zagrebačka naklada, u odličnom prijevodu Marka Fančovića.
Integralno hrvatsko izdanje
Dakako, Burgessov slang nije bilo moguće u potpunosti prenijeti. No, za razliku od svih drugih prijevoda ‘na prvu loptu’, ovdje se domišljato – i po riječima samog prevoditelja – ostavila ‘atmosfera pubertetske afektacije služenja stranim jezikom u svakodnevnom izražavanju’ umjesto da, kao neka izdanje, donese dodatni priručnik rječnik kojim bi se čitatelj služio.
I čitateljima i prevoditeljima originalni naslov romana A Clockwork Orange uvijek je izazivao mali problem. U pitanju je stari cockney žargonski izraz a u predgovoru ovog hrvatskog izdanje, koji je napisao prevoditelj Fančović, čitatelju je ponuđeno i to objašnjenje.
Ono što je od značaja za ovo hrvatsko izdanje – treće, obnovljeno i nadopunjeno – iz 2020. godine je to da je čitateljska publika u rukama drži (po prvi puta) potpuno cjelovit Burgessov roman. Naime, Burgess je godine 1961., kao mladi i neafirmirani pisac, u pregovorima sa svojim i američkim izdavačem (nerado) pristao da se posljednje, dvadeset i prvo poglavlje njegovog romana izbaci.
U fokusu romana je petnaestogodišnji Alex koji dane provodi u školi, a kad se spusti noć, sa svojom bandom kreće u premlaćivanja i silovanja bespomoćnih, pritom uživajući u remek-djelima klasične glazbe. Konačno uhvaćen, dospijeva u zatvor gdje mu se nudi mogućnost: ponovo postati slobodan tako što će biti podvrgnut novom znanstvenom postupku liječenja nasilnih sklonosti. Ne sluteći što sve može izgubiti, Alex pristaje…
Burgessom tragični događaj kao dio knjige
Može se reći da je Burgessova knjiga fascinantna. On kreira nejasnu futurističku totalitarnu državu, koja se oslanja na jasno vidljive elemente i komunizma i kapitalizma. Ona postavlja mnoga pitanja o ljudskosti, slobodnoj volji i simbiotičkom odnosu države i pojedinca – Kakva je vrijednost slobodne volje ako pojedinac ne odluči biti dobar? Je li bolje izabrati biti zao ili biti prisiljen biti dobar?
U jednom razgovoru za medije iz 1974. godine, Burgess je o tome rekao: “Dok sam pisao Paklenu naranču, bio sam toliko zaprepašten mogućnošću koja je bila pred nama, kasnih 1950-ih, mogućnošću da država preuzima sve više i više područja slobodnog izbora, da sam osjećao da moram napisati knjigu.”
Zanimljiva je poveznica ovog romana s tragičnim događajem koji se dogodio njegovoj prvoj ženi. Naime, njegovu tadašnju trudnu ženu, tijekom rata, u Londonu su u mraku napala četiri američka vojnika, koji su bili dezerteri. Burgess je rekao da to nije bio seksualni napad, već napad radi pljačke. No, taj nemili događaj rezultirao je da je ona izgubila dijete a njeno zdravlje se pogoršalo. Svemu je dodao: “Pretpostavljam da je njena konačna smrt bila pokrenut ovim činom nasilja. Mislim da je posao umjetnika, posebno romanopisca, uzeti takve događaje iz vlastitog života ili iz života onih koji su mu blizu, i očistiti ih, katarzizirati bol, tjeskobu, u djelu umjetnost.” Svemu je dodao: “To je jedan od umjetničkih poslova, mislim da je D. H. Lawrence rekao “Svoje bolesti liječimo umjetničkim djelima. Mislim da je terapeutska vrlina ovog roman vjerojatno najveća njegova vrlina što se mene tiče. Njegova umjetnička vrlina je puno manja.”
Objavljivanje knjige, koju je Burgess završio 1960. godine, nije prošlo glatko. O tome je rekao: “Tada su ljudi bili jako gadljivi, 1960. godine, u Engleskoj, samo tada prvi put je bilo moguće kupiti primjerak Ljubavnika Lady Chatterley [pisaca D. H. Lawrencea] u neskraćenom obliku, tek prije nešto više od deset godina . Klima se toliko iz temelja promijenila, u deset godine, da nam je sada jako teško povjerovati kakav je zapravo život bio 1960-ih.”
Kubrick o svom filmu
Godine 1971. redateljski velikan Stanley Kubrick snimio je istoimeni film po ovom Burgessovom romanu. Film je bio iznimno uspješan i kod publike i kod kritike. Snimljen je s budžetom od 1.3 milijuna dolara a na svjetskim kino blagajnama zaradio je 114 milijuna dolara. Bio je nominiran za četiri nagrade Oscar (najbolji film, režija, montaža i adaptirani scenarij). Zanimljivo je da je bio jedan od prvih filmova koji je eksplicitno prikazao fizičko nasilje nakon pada zloglasne holivudske cenzure (tzv. Hayseov kodeks/eng. Hays Code).
U razgovoru s Michelom Clementom, francuskim filmskim kritičarem, Kubrick je svom filmu rekao: “Središnja ideja filma odnosi se na pitanje slobodne volje. Gubimo li ljudskost ako smo lišeni izbora između dobra i zla? Postajemo li, kao što naslov govori, A Clockwork Orange [paklena naranča/naranča na navijanje]? Nedavni eksperimenti u kondicioniranju i kontroli uma na zatvorenicima dobrovoljcima u Americi izvukli su ovo pitanje iz područja znanstvene fantastike. Osvrnuo se na Burgessovu knjigu riječima: “U isto vrijeme, mislim da dramatični utjecaj filma ima prvenstveno veze s izvanrednim likom Alexa, kako ga je zamislio Anthony Burgess u svom briljantnom i originalnom romanu.”
Neke stvari je Kubrick promijenio u odnosu na knjigu. Tako glavni lik romana Alex, kojeg u filmu glumi Malcolm McDowell, nije tinejdžer. Kubrick je to objasnio riječima: “Godine Malcolma McDowella nije tako lako procijeniti u filmu, a on je, bez imalo sumnje, bio najbolji glumac za tu ulogu. Možda bi bilo ljepše da je Malcolm imao sedamnaest godina, ali još jedan sedamnaestogodišnji glumac bez Malcolmova neobičnog talenta ne bi bio bolji.”
Kubrick je većinu filma snimao na lokacijama, tek četiri seta bila su izgrađena u maloj tvornici koja je bila iznajmljena za potrebe produkcije. O tome je rekao: “Lokacije su trebale izgledati pomalo futuristički, a mi smo našu preliminarnu pretragu lokacija obavili pregledavanjem starih, objavljenih izdanja nekoliko britanskih arhitektonskih časopisa. Tako smo otkrivali lokacije za snimanje.”
Scenarij za film napisao je Kubrick. O tom procesu i Burgessovoj knjizi je rekao.”Pisanje scenarija sasvim je druga stvar od pisanja romana ili originalne priče. Dobra priča je svojevrsno čudo i mislim da je to način na koji bih opisao Burgessovo postignuće s romanom. Roman ima prekrasan zaplet, jake likove i jasnu filozofiju. Kad možeš napisati takvu knjigu, stvarno si nešto napravio. S druge strane, pisanje scenarija za knjigu mnogo je više logičan proces – nešto između pisanja i razbijanja šifre.” Svemu je dodao: “Ne zahtijeva nadahnuće ili invenciju romanopisca. Ne kažem da je lako napisati dobar scenarij. Sigurno nije, a mnogo je dobrih romana uništeno u tom procesu.”
Film Paklena naranča ima i drugačiji kraj od onoga koji je u knjizi. Naravno, zbog već spomenute, skraćene verzije romana koji je objavljen u Americi. Kubrick je o tome rekao: “Postoje dvije različite verzije romana. Jedan ima dodatno poglavlje. Nisam pročitao ovu verziju sve dok nisam praktički završio scenarij. Ovo dodatno poglavlje opisuje Alexovu rehabilitaciju. Ali to je, što se mene tiče, neuvjerljivo i nije u skladu sa stilom i namjerom knjige.” Dao je i svoje mišljenje o tom poglavlju: “Ne bih se iznenadio da je izdavač nekako natjerao Burgessa da se upusti u dodatno poglavlje protivno njegovoj procjeni, tako da bi knjiga završila pozitivnije. Ja nikada nisam ozbiljno razmišljao da ga koristim u filmu.”
Na pitanje što ga je privuklo Burgessovom romanu odgovorio je: “Sve. Zaplet, likovi, ideje. Također me zanimalo koliko je priča bila bliska bajkama i mitovima, osobito u namjernoj korištenju slučajnosti i simetrije zapleta.” Dodatno se osvrnuo i na Burgessov jezik romana: “Moj glavni interes u Paklenoj naranči nije bio jezik, koliko god briljantan bio, već priča, likovi i ideje. Naravno, jezik je vrlo važan dio romana, a puno je pridonio i filmu. Mislim da je roman jedan od rijetkih u kojima se pisac poigrao sintaksom i uveo nove riječi tamo gdje je to funkcioniralo.”
Ideja o filmu s članovima rock grupe The Rolling Stones
Malo je poznato da je bilo ideja da se snimi film i prije Kubrickovog. Burgess je o tome rekao: “Dakle, prvotni pokušaj snimanja filma bio je pokušaj na vrlo niskoj financijskoj razini. Ideja je bila napraviti neku vrstu ‘underground’ filma s članovi rock skupine The Rolling Stonesima, , u njemu, gdje oni glume i četiri glavne uloge… Film ne bi puno zaradio, film se vjerojatno ne bi javno prikazivao, nego samo u filmskim klubovima. Stoga sam prihvatio 500 dolara za prava na knjigu. Naravno, knjiga je sada bila u rukama mešetara koji su je na kraju uspjeli prodati za 500.000 dolara. Dakle, novac od knjige dobili su oni koji je nisu napisali.”
Sve je dodatno pojasnio i riječima:”Ne, nisam uopće zaradio, samo sam prodao knjigu prilično rano u svojoj karijeri. Otkad je knjiga napisana, otprilike od 1962. nadalje, bilo je pokušaja da se po njoj snimi film… Ali, naravno, 1962., 1963. ozračje je bilo takvo da nitko još nije bio spreman za filmove takve vrste. Nismo bili spremni 1962. godine vidjeti na filmovima eksplicitno nasilje, eksplicitno silovanje, čak ni eksplicitnu golotinju.” Taj dio o zaradi drugih na njegovoj knjizi prokomentirao je riječima.”Što se mene osobno tiče, ne brinem, jer je priroda ozbiljnih umjetnika da ne zarađuju. Umjetnici ne zarađuju novac, oni svoja zadovoljstva stječu na druge načine.”
Burgess o Kubrickovom filmu
Iz nekog razloga stvorio se mit da je Burgess prezirao Kubrickov film. No, to je totalno netočno. On se susreo s Kubrickom u Londonu na privatnoj projekciji filma prije njegove premijer i uživao je u njemu. Smatrao je da je film remek-djelo te da je Kubrick veliki filmaš.
Burgess se pridružio glumcu Malcolmu McDowellu na reklamnoj turneji u New Yorku kako bi promovirao film. Tijekom tjedan dana izazovnih razgovora s utjecajnim novinarima, počeo se buniti što mora opravdavati djelo koje više nije u potpunosti njegovo. O tome je kasnije napisao: “Nisam baš bio siguran što branim — knjigu koju su nazivali ‘gadnim malim šokom’ ili film o kojem je Kubrick šutio… Kubrickovo je ostvarenje progutalo moje, cijelo, a ipak sam bio odgovoran za ono što su neki nazivali zloćudan utjecaj na mlade.”
U razgovoru s Clementom evocirao je sjećanja na to te mu rekao:”Kaže se da mladi dječaci gledaju ovaj film, a vjerujem da u Engleskoj sada i mlade djevojke, i onda idu okolo oponašajući ono što su vidjeli u filmu. Idu uokolo i tuku starce, a dogodilo se jedno ili dva ubojstva, a za ubojstva se okrivljuje ovaj film. Pa, kad novinari doznaju za te tužne događaje, ne odu redatelju i pitaju ga što misli o tome, nego potraže autora romana. Dođu do mene i kažu “Osjećaš li se odgovornim za sve ovo?”, a ja moram reći: “Pa, jesam li odgovoran ili ne, ovo pitanje je trebalo postaviti prije dvanaest godina kada je knjiga prvi put objavljena, a ne sada kada je knjiga postala poznatija nakon prijenosa na drugi medij.”
Svemu navedenom je i dodao:”Ali temeljni odgovor je, ne, nitko nije odgovoran. Ako sam ja odgovoran za mladiće koji tuku starce ili ubijaju starice nakon što su pogledali film, onda je Shakespeare odgovoran svaki put kada neki mladić odluči ubiti svog ujaka i za to okrivi Hamleta. Shakespeare je zaslužan za produciranje filma poput Kralja Leara, u kojem je prikazano neizrecivo nasilje, pa čak i one ranije Shakespeareove drame, Tita Andronika, u kojoj ne samo da imamo višestruko silovanje, već i sakaćenje i konačno kanibalizam. Shakespearea, koliko ja znam, nikad nisu optuživali ni za kakvo nasilje u svijetu; i što se toga tiče, ako ćemo početi kriviti knjige, počnimo kriviti Bibliju, najkrvoločnija ikad napisana je bila Biblija.”
Burgessova ogorčenost
Roman Paklena naranča, u svom cjelovitom izdanju, jednostavno je klasik koji se mora pročitati. Svaki ozbiljni ljubitelj knjiga (ako već nije) trebao bi ga spremiti na policu na kojoj drži važna književna djela.
Anthony Burgess bez ikakve sumnje bio je jedan od važnih pisaca. Napisao je mnogo izvrsnih romana ali njegova slava još uvijek počiva na ovom njegovom romanu. Na tu činjenicu, u neku ruku, nije gledao s prevelikim oduševljenjem. O tome je rekao: Roman Paklena naranča nije postala bestseler, mnogo, mnogo godina, ali neizbježno je postala moja najpopularnija knjiga i zbog toga se osjećam ogorčeno. Od tridesetak knjiga koje sam napisao ovo je često jedina moja knjiga za koju se zna, i to me jako ljuti.”
Ukoliko ste jedan od onih koji još nije pročitao roman Anthonyja Burgessa Paklena naranča, vrijeme je da to učinite i otkrijete sve njegove vrijednosti.
O piscu Anthonyju Burgessu
Anthony Burgess, pravim imenom John Burgess Wilson, rođen je 25. veljače 1917. godine u Harpurheyu (Manchester, Engleska). Umro je 22. studenog 1993. godine u Londonu (St John’s Wood, Engleska). Bio je britanski spisatelj, novinar, kritičar, poliglot, jezikoslovac, skladatelj… Čovjek širokih interesa, koji je velik dio života proveo u jugoistočnoj Aziji, Sjedinjenim Američkim Državama i na Sredozemlju.
Njegov opus uključuje tzv. Malajsku trilogiju (The Long Day Wanes) o sumraku Britanskog Carstva na Istoku, kvartet romana o Enderbyju, samotnom pjesniku i njegovoj muzi, Nothing Like the Sun, teoretsku rekonstrukciju Shakespeareova ljubavnog života i remek-djelo Earthly Powers, Panoramsku sagu 20. stoljeća. Ljubiteljima znanstvene fantastike zanimljiva je 1985., polemička kritika/obrada slavne Orwellove 1984.
Pisao je kritičke studije o Joyceu, Hemingwayu, Shakespeareu i Lawrenceu, traktate o lingvistici, te je bio plodan novinar, pišući na nekoliko jezika.
Njegovo najznačajnije i najpoznatije djelo je roman Paklena naranča, kultna studija o zlu.
