Milli Vanilli možda jest trajao kratko kao projekt, ali priča o njima postala je neizbrisiv dio glazbene povijesti. Tu nam priču, na jedan iznimno osoban i dirljiv način, donosi redatelj Simon Verhoeven, koji je, nakon dokumentarca o bendu, snimio i igrani film u kojem nam je prikazao apsolutno sve što smo htjeli i trebali vidjeti.
Možda to i nije vaš glazbeni izbor, možda i ne znate ništa o njima osim njihove najpoznatije pjesme i skandala koji su izazvali, ali Milli Vanilli dio je glazbene povijesti. Taj njemački duo kratkoga vijeka trajao je kraće nego većina propalih garažnih bendova koji nikada nisu svirali ni na školskom koncertu, ali njihov značaj za povijest pop glazbe i relevantnost njihove priče u kontekstu razvoja komercijalnog aspekta suvremenog popa takvi su da je Milli Vanilli projekt o kojem vrijedi pričati i kojem vrijedi posvetiti vremena.
To je učinio njemačko-austrijski redatelj Simon Verhoeven (tip, inače, nije u rodu s Paulom Verhoevenom, Nizozemcem, iako – zanimljivo(!) – Simonov djed zapravo se zvao Paul Verhoeven), prvo u vidu istoimenog dokumentarca, a onda i kroz igrani film Girl You Know It’s True, koji dijeli naslov s najpoznatijom pjesmom ovog dvojca. Film je premijerno prikazan još 2023. godine, ali u domaća je kina stigao relativno nedavno, nakon što je polučio dosta dobar uspjeh na filmskim festivalima. I dok ova koprodukcija možda nema blještavilo američkih biografskih filmova, ima nešto što tim filmovima često nedostaje.
Priča o Milli Vanilli je priča o (ne)uspjehu i komercijalizaciji
Dobra strana ovoga filma leži u tome što je priča koji priča neodvojiva od same povijesti koja joj služi kao pozadina. Verhoeven je tako vješto spojio to dvoje u jednu smislenu cjelinu da iako se radi o igranom filmu, postoji dokumentaristička težina u prezentaciji činjenica, što je zapravo i odlika dobro napravljenih biografskih filmova. Priča o Milli Vanilli nije neka nova priča – dva crna mladića u Njemačkoj pokušavaju se probiti na estradnoj sceni prvo kao plesači, a onda ih uoči izvjesni Frank Farian – ozloglašeni osnivač Boney M.-a – koji od njih napravi zvijezde. Naravno, slava ih promijeni i donekle iskvari te njih dvojica, nesposobni nositi se sa svijetom u koji su bačeni, postaju “čudovišta” te izgaraju jednako brzo kao što su i nastali, ali ne svojom krivnjom.
I da se razumijemo, priča o Milli Vanilli klasična je priča o tome kako komercijalizirana glazbena industrija iskorištava i melje svakoga tko nije sposoban “sklopiti ugovor s đavlom” i manevrirati u njoj – nije to ništa novo, niti je Milli Vanilli prva žrtva toga – ali ova je priča zbog spleta (ne)sretnih okolnosti ušla u povijest i zato je važno progovoriti o njoj. Nisu Rob Pilatus i Fabrice Morvan, mladići koji su činili Milli Vanilli, ni prve ni posljednje žrtve industrije, čak ni najtragičnije žrtve, ali su važan primjer svima i važna opomena svima onima koji na ovaj ili onaj način imaju veze s tom industrijom.
Simon Verhoeven lijepo kombinira faktičnost s pathosom, dajući filmu emocionalnu dubinu točno gdje treba. Kada se treba smijati, svi se smiju; kada treba plakati, onda svi plaču. Verhoevenu je pri razradi ove priče vjerojatno pomogao dokumentarni film, s jedne strane jer je imao priču u malome prstu (što se vidi po tome kako vješto manevrira među činjenicama), s druge strane jer je već imao iskustvo rada na istoj priči, tako da je ono što brojni redatelji i scenaristi moraju utrošiti na pripremu terena – pri čemu se oni emocionalni aspekti često zanemare – Verhoeven reć imao spremno te se mogao posvetiti onim elementima koji ovoj priči daju dubinu. I u tome je uspio.
Likovi su opipljivi i autentični
I dok je činjeninčni aspekt odrađen dobro, filmovi koji uspiju u tom segmentu nerijetko propadnu kada na red dođu likovi, koji budu karikature ili pak samo orisi stvarnih ličnosti. I dok je nemoguće u cca. 2 sata uz prezentaciju činjenica u cijelosti dočarati ličnost stvarne osobe, vještina redatelja ogleda se u odabiru reprezentativnih trenutaka i pridavanju emocionalne težine ondje gdje je ona potrebna. Verhoeven je u tome uspio; okej, možda ne u svakoj sceni, ali generalno je uspio u naumu da sve glavne protagoniste ove priče prikaže na najprikladniji mogući način.
Jasno, to se primarno odnosi na Roba i Faba; to nije bilo idealno, ali Elan Ben Ali i Tijan Njie odradili su izvrstan posao jer su istovremeno trebali prikazati cijeli spektar razvoja svojih likova, od idealista u društvu koje takvima poput njih nije baš dozvoljavalo da sanjaju, preko autodestruktivnih, samoprozvanih bogova pa sve do (o)kajanja koje dolazi u pratnji velike tragedije. Ima tu svega, cijeli spektar emocija, ali ono što je važno jest da su Ali i Njie cijelo vrijeme potpuno autentični i da izazivaju u vama sve ono što trebate osjećati, a to je – primarno – suosjećanje prema tim dečkima, koji su na kraju najviše platili, a bili su, u cijeloj priči, najmanje krivi. Njih su dvojica jako bitni jer su oni ti koji zapravo prezentiraju ovu priču (unatoč tome što je Rob skončao tragično), tako da je Verhoeven tim odabirom filmu dao još jednu dodatnu dimenziju kvalitete i inovativnosti.
Istovremeno, Matthias Schweighöfer imao je znatno jednostavniji posao utoliko što je negativca u priči lakše prikazati zato što on automatski ima određenu svrhu i sve što se prezentira u priču gleda se kroz prizmu te svrhe. Daleko od toga da je Frank Farian jednodimenzionalan lik – i film vrlo uspješno prikazuje njegovu slojevitost – ali on je taj koji je kao nekakav zli mogul stajao iza svega toga. Naravno, i on je bio samo čovjek željan uspjeha, sa svim svojim manama i kompleksima, i ne možemo reći da je u startu imao nekakve zle namjere, ali manipulirao je i vodio igru na način koji je u velikoj većini išao njemu na ruku. Međutim, sve to čini Fariana tako intrigantnim likom, a uz to pokazuje koliko je Verhoeven truda uložio u razradu svih bitnih elemenata.
Ostali likovi su solidni, mada dosta nezamjetna. Nema tu nijedan loš lik, ali jako je puno ljudi prodefiliralo kroz živote Roba i Faba, neki od kojih su bili prilično nevažni; film uspijeva proporcionalno rasporediti vrijeme među sporednim likovima, ali trokut Rob-Fab-Farian toliko je dominantan da ove ostale likove ni ne stignete detaljno secirati.
Sumarno – priča koja nam je definitivno trebala
Girl You Know It’s True nije savršen film, ali je napravljen toliko dobro i s toliko emocije da ostavlja dojam savršenog filma. Mogli biste mu zamjeriti konvencionalnost, mogli biste mu zamjeriti činjenicu da nije donio ništa novo u ovaj žanr, mogli biste zamjeriti to da nema velikih zvijezda, da neke scene djeluju neprirodno u svojoj primoranoj kondenziranosti, ali to su sve sitnice i suštinski nevažne stvari za ovaj film. Zašto nevažne? Pa zato što ih je toliko malo i toliko su sitne da nemaju nikakav značajan utjecaj na konačni dojam koji ovaj film dostavlja.
Ono što je važno za ovaj film jest da je to priča o tragediji koja se zasigurno dogodila i drugima, ali koju su dečki iz projekta znanog kao Milli Vanilli učinili dijelom povijesti. U jednom su trenutku bili najbolje što je pop glazba tog doba imala za ponuditi; u sljedećem su bili najveći lažljivci u povijesti glazbe, a sve to bez da su imali ikakvog značajnijeg utjecaja na stvari kako su se one odvijale. Rob i Fab bili su žrtve beskrupulozne industrije čiji money machine melje sve pred sobom. Da, htjeli su oni slavu i uspjeh, i da, dopustili su da ih slava i uspjeh iskvare, i da, perpetuirali su laž iako su znali da su prevaranti, ali unatoč tome postojala je stalno u njima neka iskra idealizma koju film tako lijepo uspijeva istaknuti. I dok njihova uloga u ovoj priči nije zanemariva, oni nisu ti koji su krivi za to što se dogodilo. Nije ni samo Frank, nisu ni samo Amerikanci… cijela serija faktora prikazana je u filmu i, kako su dečki rekli, puno smo čuli o projektu znanom kao Milli Vanilli… većina toga vjerojatno su laži i dok ni ovaj film vjerojatno nije prikazao punu istinu o Robertu i Fabriceu, prikazao nam je priču koju smo trebali poslušati, priču koju smo trebali doživjeti i priču koja zadržava ljepotu u svojoj tragediji na najbolji mogući način. I zato je tako dobra.
P.S. Naravno, za kraj… “Girl You Know It’s True”…
