Gruzijska redateljica Elene Naveriani, dobitnica Srca Sarajeva za najbolji film s dramom Kos kos kupina, govori o svojoj neobičnoj junakinji, ali i opasnosti koja se nadvila nad gruzijsku kinematografiju.
Što je ljubav? Što je sreća? Što je neovisnost? To su pitanja koja gruzijska redateljica Elene Naveriani istražuje u filmu Kos kos kupina, priči o Etero, ženi koja živi u malom selu u Georgiji i nikada nije željela muža. Film je adaptacija istoimenog romana Tamte Melashvili, a u glavnoj ulozi zablistala je glumica Eke Chavleishvili.
Na 29. Sarajevo Film Festivalu, održanom od 11. do 18 kolovoza, neobična drama osvojila je Srce Sarajeva za najbolji film.
Seksualno buđenje 48-godišnje djevice nije nešto što obično gledamo na velikom platnu. Što vas je privuklo ovoj priči?
Elene Naveriani: Osobitost Etero ne leži samo u njenom seksualnom buđenju, već i u njenoj kompleksnosti u tome kako percipira svijet oko sebe i kako se s njim nosi. U priči me inspirirala njezina osobnost, njezina težnja ka slobodi i njezin intuitivni neposluh prema unaprijed određenoj ulozi žena u društvu. Ono što je važno i osnažujuće u njezinoj priči je da naše društvo često funkcionira na pretpostavkama, a jedna od njih je da se ženska seksualnost smanjuje nakon određene dobi. Međutim, Etero, kao i svi drugi ljudi, zadržava vlastitu seksualnost, te je prihvaća, voli i uživa u njoj unatoč tome što je društvo oko nje smatra ‘zastarjelom’. Taj aspekt priče je nevjerojatno moćan.
Koliko je Tamta Melashvili, autorica romana “Kos kos kupina”, bila uključena u proces snimanja filma?
Elene Naveriani: Kada sam došla na ideju snimiti film prema romanu te sam o tome razgovarala s Tamtom, bilo je jasno da ona nema namjeru miješati se u proces nastanka filma. Tamta mi je rekla: ‘Završila sam sa svojom Etero; ona postoji na papiru. Ne mogu se petljati u tvoj svemir. Zato samo naprijed…’ Izuzetno mi je važno bilo njezino povjerenje. Omogućilo mi je da film radim s vlastitom vizijom te pronađem svoj jedinstveni pogled na Etero i kako ispričati njezinu priču.
Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susreli pri adaptaciji romana?
Elene Naveriani: Sam tekst je vrlo bogat i ispripovijedan u prvom licu. Predstavlja monolog koji putuje kroz različite vremenske tokove – prošlost, sadašnjost, djetinjstvo i snove, sve zamršeno i isprepleteno. U početku je najveći izazov bio odlučiti na koji se aspekt fokusirati: obitelj, susjede, prošla iskustva ili traume? Bilo je toliko mnogo elemenata koji su pridonijeli i oblikovali Eterinu osobnost. Izuzetno je teško bilo pažljivo izdvojiti ključne elemente iz romana i kasnije ih prožeti vlastitim naglascima, a da pritom ostanemo vjerni esenciji romana.
Jeste li mogli snimiti ovaj film bez glavne glumice, Eke Chavleishvili? Što ste vidjeli u njoj zbog čega ste vjerovali da bi bila savršena za tu ulogu?
Elene Naveriani: To je vrlo hipotetsko pitanje. Vjerujem da sam mogla snimiti film s nekom drugom glumicom u ulozi Etero. Međutim, to bi bio posve drugačiji film. Sviđa mi se kakav je sada. Eka je bila savršen slušatelj; jednako je kao i ja razumjela i dijelila otkucaje srca ove priče. Jednostavno, ona je morala glumiti u filmu, a odradila je fantastičan posao.
Koliko vam je bilo važno koristiti koordinatora intimnosti tijekom snimanja scena seksa?
Elene Naveriani: Ključno je priznati da intimne scene zahtijevaju drugačiji pristup u glumi. Ono što je naša intimna koordinatorica Liana Norton tijekom nekoliko dana radila s glumcima bilo je čarobno i vrlo zanimljivo iskustvo, i njima i meni. Njezina tehnika omogućila je glumcima da drugačije gledaju na svoje pokrete.
Sami proces rada s koordinatoricom intimnosti uključivao je dobivanje pristanka, međusobno upoznavanje tijela, osmišljavanje pokreta i razumijevanje razloga i namjera iza svakog pokreta u cijelom plesu (koji na kraju postaje ljubavna scena). Ovaj proces doveo je do dubokog poštovanja tuđega tijela i boljeg razumijevanja međusobnih osjećaja. Glumci su stekli više samopouzdanja i povjerenja jedni u druge, ali i u proces snimanja filma.
Kao rezultat toga, tijekom tri mjeseca imali smo radno okruženje puno povjerenja. Bitno je prepoznati kako se ponašati i poštivati delikatne trenutke na setu jer su glumci u puno ranjivijoj situaciji nego ostatak ekipe iza kamere.
Zašto mislite da je seksualnost tako blisko povezana sa ženskom slobodom?
Elene Naveriani: To je pitanje svačije slobode.
Lako vam je pokazati stvarna tijela onakva kakva jesu. Što mislite, zašto to više šokira gledatelje od glamuriziranih tijela koja inače vidimo na ekranu?
Elene Naveriani: Nisam to snimila kako bih ikoga šokirala; nikada nije bilo ni pomisli na to. Na kraju, nema ništa šokantno vidjeti tijela koja su izvan konvencionalnih oblika i formi. Ako je netko šokiran, to je njegov problem, jer ako pogledate oko sebe, svi imamo tijela različitih oblika, boja… Svako tijelo ima pravo postojati.
Više od desetljeća živite u Švicarskoj. Vjerujete li da vam ovaj pogled sa strane pruža jasniju perspektivu o gruzijskom društvu?
Elene Naveriani: Ne vjerujem da vam puko premještanje s jednog mjesta na drugo automatski daje jasniji pogled na ono drugo društvo. Sagledati jedno društvo je puno kompleksnije od jednostavnog dobivanja distance i gledanja iz različitih perspektiva. Ali da, život u Švicarskoj dao mi je drugačiji pogled na sebe i kulturu u kojoj sam odrasla.
Koliko vam je lakše snimati filmove živeći u Švicarskoj? Mislite li da biste u Gruziji imali manje mogućnosti?
Elene Naveriani: Nikada nije lako snimati filmove, bilo gdje…
Međutim, postoji značajna razlika u trenutnom stanju gruzijske kinematografije. Filmski autori i filmovi, koji se s kritičkog stajališta bave stvarnim političkim i društvenim temama, suočeni su s cenzurom. Institucijom zaduženom za film upravljaju pojedinci koji su nekvalificirani i pristrani. Gruzijska vlada aktivno radi na suzbijanju bilo kakvih kritičkih stajališta u različitim kulturnim sferama.
Mnogi snažni i jedinstveni gruzijski filmaši ostali su bez prilike za snimanje filmova koji bi preispitali trenutnu političku i društvenu situaciju u Gruziji. Struktura filmske industrije se raspada, a taj kolaps potiče gruzijska vlada. Opasnost je vrlo stvarna. Gruzijska kinematografija uskoro bi mogla nestati s međunarodne karte te bi opstala samo unutar granica Gruzije. Bilo bi pogubno izgubiti ovo mjesto u globalnom filmskom svijetu.
Dakle, da usporedim ovu situaciju sa svojim drugim domom u Švicarskoj, doista mi je lakše snimiti film ovdje nego što bi mi bilo tamo…
Intervju je prvo objavljen u dnevnom časopisu Festival Daily Sarajevo Film festivala.
