“Znam da s većom eksponiranošću dolazi i veći pritisak. Samo se nadam da ću se znati nositi s njime”, govori u razgovoru za Kinofilm najbolja europska glumica Sandra Hüller, zvijezda filmova Anatomija pada, Zona interesa te Sisi & I.
Sandra Hüller obilježila je europsku filmsku 2023. godinu. Njemačka glumica nije novo lice, još 2006. osvojila je Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu u Berlinu, a 2016. proglašena je najboljom europskom glumicom zahvaljujući filmu Toni Erdmann, ali ova godina bila je njezin pravi tour de force, koji će joj sigurno osigurati nominaciju za Oscara, a vrlo vjerojatno i pozlaćenog kipića.
U prvi plan izbila je zahvaljujući ulozi u sudskoj drami Anatomija pada redateljice Justine Triet. Ulogu žene optužene za ubojstvo supruga odigrala je toliko uvjerljivo da je nedavno u Berlinu zaslužila svoju drugu Europsku filmsku nagradu za najbolju glumicu. Da u Cannesu Anatomija pada nije osvojila Zlatnu palmu za najbolji film, vjerojatno bi i tamo bila proglašena najboljom glumicom.
Film od prošloga tjedna igra u hrvatskim kinima i doista ga treba pogledati, ali to nije jedino vrijedno što je Sandra Hüller ostvarila ove godine. Briljantna je i kao supruga nacističkog zapovjednika koncentracijskog logora u povijesnoj drami Zona interesa Jonathana Glazera, a pohvale je zaslužila i kao glavna junakinja, grofica Irma Sztáray, u crnohumornom povijesnom filmu Sisi & I austrijske redateljice Frauke Finsterwalder, premijerno prikazanom na Berlinskom filmskom festivalu.
Tri potpuno različite, a opet jednako sjajne uloge.
Što to za nju znači, ekskluzivno za Kinofilm otkrila je njemačka glumica Sandra Hüller.
Sada ste postali poznati po cijelom svijetu…
Sandra Hüller: Pretjerujete.
Nikako, ova vas je godina uvrstila među svjetski poznate glumce.
Sandra Hüller: Kada tako kažete postanem nervozna. Ne osjećam se kao slavna osoba. Ne čini mi se da cijeli svijet zna za mene.
Kako se nosite s novostečenom slavom?
Sandra Hüller: Ljudi će vam brzo dati savjet da samo budete ona osoba koja jeste. Ali to nije tako lako. To nije način na koji ovaj posao funkcionira. I te kako sam svjesna toga, pomalo i nesretna što je to tako, ali znam da s većom eksponiranošću dolazi i veći pritisak. Samo se nadam da ću se znati nositi s njime.
Kako biste opisali svoj stil glume?
Sandra Hüller: Iskreno, dosta ovisi o redatelju i filmu. Ponekad mi je dovoljni da dobijem scenarij i odmah mogu zamisliti lik. Samo mi je potrebno da stanem pred kameru te znam što ću napraviti. A ima snimanja kada mi je nužno da dugo razgovaram s redateljem o motivaciji i prošlosti mojega lika. Da doznam baš svaki detalj o njemu. Za mene ne postoji jedna način glume, već se prilagođavam projektu i materijalu.
Kako ste se zaljubili u glumu?
Sandra Hüller: Već sam u vrtiću znala da ću biti glumica. Imali smo vrtićku produkciju Snjeguljice, a meni su dali ulogu jednog od patuljaka. U sebi sam pomislila – ako se potrudim, možda mi jednoga dana daju da budem Snjeguljica. Tada sam se već zarazila glumom, a onda sam u školi krenula u dramsku skupinu i nakon toga sam išla stepenicu po stepenicu. Ali nikada nisam izgubila ljubav prema glumi.
Kakav je bio osjećaj odrastati u Istočnoj Njemačkoj, a zatim proživljavati ujedinjenje Njemačke?
Sandra Hüller: Imala sam 11 godina kada se Njemačka ujedinila, pa su i moja sjećanja, zapravo, djetinja. Ne mogu to artikulirati na odrasli način, više je to skup sjećanja i osjećaja koje sam tada imala. Možda ne bih o tome trebala pričati, jer dođemo na skliski teren gdje me se može krivo razumjeti. Što vas točno zanima?
Upravo to – kako ste se osjećali.
Sandra Hüller: Odrasli su vjerojatno to dulje vrijeme mogli predvidjeti i očekivati, ali nas djecu je raspad Istočne Njemačke i ujedinjenje sa Zapadnom Njemačkom jako iznenadilo. Odnosno, mogu kazati za sebe da to nisam očekivala. Sve ono što su me učili, sve ono u što sam vjerovala – jednoga dana je postalo bezvrijedno. A stvari o kojima nisam čak ni razmišljala, postale su nova vrijednost. Tada sam naučila da se stvari u životu mogu jako brzo promijeniti.
Kao Njemici, koliko vam je bilo intrigantno glumiti u filmu o carici Sissi?
Sandra Hüller: Rođena sam u Njemačkoj, ali Istočnoj Njemačkoj, gdje nije postojao taj kult carice Sissi. Za mene je ona bila samo carica, kao i brojne druge princeze, kraljice i carice iz povijesti. No, kao zaljubljenica u film, naravno da sam gledala filmove o Sissi u kojima je glumila Romy Schneider, koje sam jako voljela. Tako da sam o Sissi zapravo ponajviše znala kroz Romy.
Što vas je onda privuklo ulozi njezina odlične prijateljice u filmu Sisi & I?
Sandra Hüller: Redateljica Frauke Finsterwalder. Već smo ranije surađivale, dobro se poznajemo i kada mi je predložila tu ulogu, nisam mogla odbiti. Olakšala mi je tako što je odmah na početku rekla da se ne smijem sama pripremati, već je ona složila cijeli program – od odjeće do prehrane koji sam morala proći u sklopu približavanja ulozi. Posebno je bilo bitna prehrana kako bih shvatila kroz što su žene toga doba i statusa prolazile kako bi zadovoljile tadašnje ideale ljepote.
Koliko je bilo teško striktno se držati uputa oko prehrane?
Sandra Hüller: Jako teško, jer ja, zapravo, strašno volim hranu. Volim jesti, ali još više kuhati. Tako da nije bilo nimalo lagano izgladnjivati se da bih poprimila tijelo potrebno da portretiram plemkinju iz toga doba.
Volite li inače takve glumačke transformacije?
Sandra Hüller: Obožavam transformacije, ali uma, a ne tijela. Volim mijenjati govor tijela, način na koji se krećem, na koji sam u interakciji s drugima, no ne i mijenjati samu sebe. Doista mi je neobično gubiti ili dobivati kilograme kako bih se približila liku. Sumnjam da ću to ikada više učiniti.
Snimali ste dosta filmova s redateljicama. Vidite li u njihovom načinu rada nešto drugačije od muških kolega?
Sandra Hüller: Ne. Razlika je jedino između dobrog i lošeg redatelja.
Koliko je me too pokret promijenio filmsku industriju?
Sandra Hüller: Dosta. I to na dobro. Danas puno lakše možete reći da nešto na setu nije dobro. I, što je možda i važnije, puno će vas brže poslušati. Kada sam počinjala karijeru, ako biste upozorili da nešto nije ispravno, smatrali bi vas problematičnom i negativnom osobom. Danas je suprotno. Možete prozvati problematične osobe bez straha da će vam se to odbiti o glavu.
Ranije ste spomenuli Romy Schneider. Tko su bili vaši glumački uzori dok ste odrastali?
Sandra Hüller: O puno stvari mogu pričati, ali jako mi je teško otkriti tko su mi bili idoli. Nekako mi je to preintimno. Mogu samo kazati da sam se uvijek divila ljudima koji su bili jedinstveni i originalni. Vidjelo se to po načinu na koji su govorili, kako su se kretali… Kada bi ih ugledali na ekranu, odmah bi znali da je to ta osoba. Čak sam i kao dijete instinktivno osjećala kada netko nije iskren u svojoj glumi. Gledala bih film ili TV seriju, pa bih si rekla da to nije baš stvarno, da nema dodira s realnošću. Onda bih odmah tu scenu pokušala odglumiti na svoj način, dati joj potrebnu stvarnost. Nisam imala publiku, ali sam davala sve od sebe.
Gdje držite sve nagrade?
Sandra Hüller: One su u mojoj kući, na polici koju samo rijetki vide. Ne volim se s njima hvaliti, pa ne stoje na samome ulazu, gdje bi ih svi mogli vidjeti. To je samo za odabrane oči.
Jesu li vam zbog svih ovih uspjeha počele dolaziti i ponude iz Hollywooda?
Sandra Hüller: Imam osjećaj kao da svi misle kako europski glumci samo jedva čekaju da im dođe netko iz Hollywooda i kaže da ostave sve te pođu s njima u tvornicu snova. Nije to tako. Naravno, i ja bih voljela snimati u Hollywoodu, vidjeti koliko je to drugačiji sustav od ovoga našeg europskoga, ali živim u Leipzigu, imam dijete i ne mogu tek tako sve ostaviti.
Imate li neku ulogu o kojoj sanjate?
Sandra Hüller: Zapravo, imam, ali čini mi se da je sve dalje od mene. Naime, oduvijek sam htjela portretirati austrijsku pjesnikinju Ingeborg Bachmann. Ali sada su snimili film o njoj u kojem je tumači sjajna Vicky Krieps, i jedva čekam vidjeti taj film.
