Izvrnuto obrnuto 2 gradi svoju priču na temeljima prvoga filma, ali je odvodi u novi smjer, osiguravajući da gledatelj doista dobije novo iskustvo, a ne samo podsjećanje na original.
Bolje upućeni filmofili vjerojatno će znati kako su Disney i Pixar posljednjih godina bili u problemima. Novi originalni filmovi prolazili su gotovo pa očajno, a čak ni nostalgijom bombardirana Želja nije polučila nikakav uspjeh. S druge strane, nastavci poput Priče o igračkama 3 i 4, Potrage za Dorom ili Izbavitelja 2 bili su jako uspješni i u fazi kada se Disney muči s financijama i kritikama, sestrinski studio Pixar odlučio se vratiti animiranom hitu koji smo prije devet godina obožavali i tako je konačno stigao Izvrnuto obrnuto 2!
Izvrnuto obrnuto je plod mašte Petea Doctera, genijalnog animatora koji nam je donio hitove poput Čudovišta iz ormara, Nebesa i nedavne Duše, a iako je ideja za nastavak bila njegova, u jednoj fazi produkcije film je preuzeo Kelsey Mann, kojemu je ovo postao prvi režijski rad za Pixar, iako je ranije surađivao na brojnim filmova u drugim ulogama. Ako je vjerovati Docteru, ideja za nastavak razvila se još 2016. godine, a ne kao reakcija na krizu Disneyja i Pixara, iako je sam film službeno potvrđen 2022. godine, kada je kriza već uzela maha. Međutim, ako ste mislili da je ovo tek protupožarna mjera, varate se, jer vidljivo je kako je u film uložena enormna količina truda i energije.
Upoznajte nove Emocije
No, o čemu se ovdje uopće radi? Osnovna premisa je da Riley puni 13 godina i postaje tinejdžerica, što preko noći aktivira „alarm za pubertet“. Iako se osnovne Emocije iz prvoga filma – Sreća, Tuga, Bijes, Strah i Gađenje – uspiju „riješiti“ tog „alarma“, ubrzo shvate kako je to bilo samo upozorenje njima da neminovna promjena dolazi, a ona ubrzo stiže u vidu četiri nove emocije – Tjeskobe, Zavisti, Srama i Dosade – koje ubrzo preuzimaju kontrolu nad Riley i žele ju iz temelja promijeniti. Naravno, detalje radnje nećemo vam spojlati, ali u tom je aspektu priča jako dinamična i proleti u tren, tako da vam je zapravo žao da film traje samo 96 minuta (i da, ima post-credits scena, tako da ostanite do kraja!).
Međutim, ono o čemu hoćemo pisati ovdje jest idejni koncept samoga filma, a koji je zapravo najvažniji aspekt koji stoji iza ovog diptiha. Ako se sjećate, prvi nas je film naučio da su sve emocije jednako važne, odnosno da se ključ u izgradnji zdrave osobe krije u balansu, a ne u predominaciji jedne emocije nauštrb druge (podsjetnik, Sreća je u prvom filmu smatrala da ona mora konstantno dominirati jer Riley mora uvijek biti sretna pa je tu najviše gušila Tugu prije nego je uvidjela koliko je njezino forsiranje stalne sreće pogrešno) i tu zapravo dočekujemo Emocije. Sreća i ostali razumiju da je ključ u balansu i iako dočekuju nove emocije s određenom skepsom, spremni su surađivati s njima, ali se ispostavi kako nove emocije nisu baš spremne za suradnju, odnosno nisu spremne za takav vid suradnje.
Tu se, jasno, Tjeskoba profilira kao glavna „negativka“ filma i dok film zapravo gradi svoju premisu na sličan način kao i prvi dio diptiha, stvar je u tome da je sve to jednako uvjerljivo i jednako prihvatljivo. Emocije su portretirane na izrazito realističan način – vizualno su simpatične i postoji mnogo toga simboličnog u njihovom dizajnu, međutim način njihova funkcioniranja te međuodnos s drugim emocijama iznimno su uvjerljivi i to, zapravo, daje jednu dodatnu dimenziju ovom nastavku.
Odmak od prvoga filma
Film nije ništa izmislio, on je samo vrlo uspješno i vrlo efektno – i na jedan visoko simboličan, a opet razumljiv i vizualno privlačan način – prikazao promjene kroz koje prolazimo u važnim trenucima odrastanja. Emocije koje doživljavamo, reakcije koje imamo, greške koje pravimo i realizacije do kojih dolazimo kasnije, a koje nam pomažu da se oblikujemo kao ljudi.
I upravo se tu krije ključ izvrsnosti ovog nastavka. Jer… osnova je formula ista i možda biste stekli dojam da je Izvrnuto obrnuto 2 kopija prvog filma, ali u drugoj fazi odrastanja, međutim tomu nije tako. Izvrnuto obrnuto 2 nas i dalje uči o važnosti balansa, ali nas također uči o važnosti autonomije vlastite volje i nadilazi prigovore koje su neki uputili prvom filmu, a to su da nas film uči kako bismo se trebali osjećati, pokazujući nam da smo svi mi zapravo skup različitih utjecaja i reakcija, ali da smo mi ti koji unatoč svim emocijama biramo što smo i tko smo.
U jednu je ruku film postavljen vrlo egzistencijalistički – jer se pred kraj i kaže da Riley sama bira što želi, koju emociju želi – a s druge strane djeluje jako poučno jer nam pokazuje da su greške koje radimo i naše ponekad iracionalne reakcije dio odrastanja i dio procesa samoizgradnje. U tom pogledu nije važno ne pogriješiti, već je važno uvidjeti pogrešku i naučiti nešto iz nje i ta je katarza ono što nam film, u konačnici nudi. I tu leži ključ njegove kvalitete.
O tinejdžerima za tinejdžere
Jasno, sve je ovo kombinirano s onim narativnim elementima koje smo tako voljeli, karakterističnim za pojedine emocije, a naročito humorom, koji je u ovom filmu prilično originalan i dovitljiv. Tehnički je film izveden besprijekorno te nas vodi kroz neke poznate lokacije, ali istovremeno izgrađuje i jedan sasvim novi svijet i to pred našim očima, tako da zapravo možemo promatrati proces nastanka, a ne samo konačni proizvod. Sve je to, dakako, upotpunjeno izvrsnom glazbom koju je skladao oskarovac Michael Giacchino, koji je zlatni kipić dobio za glazbu za Nebesa!
Sve u svemu, Izvrnuto obrnuto 2 neupitno je dostojan nastavak u svakom smislu te riječi. To je film koji se temelji na dobro poznatim osnovama iz prvoga filma, koje zadržava, ali koje nadograđuje na izrazito efektan i gledateljima interesantan način.
U tom pogledu, Izvrnuto obrnuto 2 više nije film za djecu kao što je to bio prvi film, već film koji je primjereniji tinejdžerima (koji prolaze kroz iste procese kao i Riley) i odraslima (koji su kroz te procese prošli te se mogu s nostalgijom osvrnuti na njih), ali je istovremeno prikladan i za djecu jer ih priprema na ono što će tek doći, a čak i ako su premali da bi razumjeli sve te procese, film je vizualno dovoljno atraktivan i simpatičan da postaje uradak za apsolutno sve generacije. Iako je još rano i treba vidjeti cjelokupnu konkurenciju, čini nam se da imamo jasnog favorita za Oscara za najbolji dugometražni animirani film.
