“Filmove ćemo uvijek moći snimati, jer recepta za život nema, ima samo pokušaja”, govori zagrebačka glumica Judita Franković Brdar, koji trenutno možemo gledati u čak dva filma – humorističnoj drami Punim plućima i dječjem filmu Dnevnik Pauline P.
Zagrebačka glumica Judita Franković Brdar posljednjih dana uglavnom obilazi – premijere. Naime, prije dva tjedna u kina je došao film Punim plućima redatelja Radislava Jovanova Gonza, u kojem glumi Zorku, hipstericu iz Amsterdama. A od ovoga četvrtka domaća publika moći će je gledati i u dječjem filmu Dnevnik Pauline P. redatelja Nevena Hitreca, snimljenom prema seriji popularnih romana Sanje Polak.
Ima dva filma istodobno u kinima nije baš česta stvar za hrvatske glumce, ali Judita je poznata po tome što voli puno raditi. Zato je i zapažena u raznim žanrovima, od komedije Sonja i bik preko krimi TV serije Počivali u miru do drame Izbrisana.
Kakav je osjećaj istodobno imati dva filma u kinima?
Judita Franković Brdar: Prvenstveno to je osjećaj zahvalnosti. Zahvalna sam što unatoč svemu i dalje radim i ne samo to, radim stvari koje želim raditi. A onda ono što me raduje jest činjenica da je riječ o dva potpuno različita projekta i uloge. Uvijek i koliko mogu naginjem tome da radim različite stvari, da istražujem različite karaktere. Tako da je ovo sada dupla sreća, ne samo da se vrte paralelno dva filma, već su ta dva dijametralno suprotna.
Koliko Judite ima u liku Zorke iz filma Punim plućima, a koliko u liku majke u Dnevniku Pauline P.?
Judita Franković Brdar: Zorka je po postavci stvari sve ono što ja nisam, pa je to za mene bio fini glumački izazov. U Paulini pak riječ je o žanrovski drugačijem filmu i u tom smislu otvorila se mogućnost za testirati jednu drugu izvedbenu dimenziju. Ali ono što je objema ulogama(na različit način) zajedničko jest prostor komedije koji su oba projekta otvorila. I to je nešto što me zapravo jako veseli. Obožavam komediju i zapravo sam na početku karijere dobivala puno više prostora za to. Ali ono što sam primijetila je da redatelji nekako podsvjesno naginju tome da uvijek muški likovi moraju biti duhoviti i da će muški likovi puno bolje plasirati „foru“. Oni neka budu smiješni, a mi ćemo ovo ozbiljno. Ja sam imala sreće što sam već na početku karijere upoznala Vlatku Vorkapić koja mi je prva i dala priliku napraviti ulogu karijere, i otkriti me ne samo kao dramsku glumicu već i komičarku. Na tome sam joj neizmjerno zahvalna.
Kako ste reagirali kada vam je Gonzo ponudio da glumite u filmu čiji je pokretač radnje – smrt?
Judita Franković Brdar: Nije mi u fokusu bila smrt. Kako ste rekli ona je samo okidač, ona tu služi tome da naše likove ponovno poveže i stavi u isti prostor. Rekla bih da je puno ispostavljenija tema osobnih frustracija i (ne)ostvarenosti. Taj okvir je tu da bismo zavirili u svijet bivših prijatelja koji su ostavili previše toga neizrečenoga. Bio mi je zanimljiv lik Zorke i ekipa koja je radila na filmu.
S Gonzom ste surađivali još 2006. u spotu Katarina Gustafa. Od tada ste zajedno snimili i niz spotova te kratki igrani film. Što je kod njega drugačije nego kod drugih redatelja?
Judita Franković Brdar: Svaki je redatelj poseban na svoj način. Od toga koje teme ga zanimaju do toga kako pristupa radu. Već sam spominjala kako Gonza zanima neki svijet koji mi je dalek i stran, pa me to privuklo film.
Što vam je inače najbitnije kod redatelja?
Judita Franković Brdar: Nema jednodimenzionalnog odgovara. Svaki redatelj traži drugačiji pristup. I to je nešto što mi je zanimljivo, sa svakim novim redateljem krećeš ispočetka. Gotovo kao ljubavna veza. Odete na prvi spoj, pričate o materijalu, ispipavate teren, upoznajete se, testirate povjerenje, prepuštate se i (poželjno) vjerujete si. Kad je film snimljen, to je kao prekid, odjednom sve što poznajete i što vas je zaokupljalo to određeno vrijeme priprema i snimanja, staje, svijet stane i treba vam neko vrijeme da dođete sebi i krenete dalje. Snimanje filmova i pravljenje predstava je konstantno rađanje i umiranje.
Mislite li da je generacija koja je ludo tulumarila u devedesetima doista danas tako nesretna sa svojim životima, kao što je prikazano u filmu Punim plućima?
Judita Franković Brdar: Svaka generacija ima svoje probleme i neostvarene snove. Svaka generacija ima svoje heroje i svoje gubitnike. Svaka generacija pokušava što spretnije preživjeti i naći načine obnašanja u ovom svijetu i to se nikada neće promijeniti. I zato ćemo uvijek moći snimati filmove, jer recepta za život nema, ima samo pokušaja.
Pomislite li vi ponekad kako je „nekad bilo sve lakše i jednostavnije“?
Judita Franković Brdar: Apsolutno. Zanimljivo je kad si mlad, misliš da imaš hrpu problema, da ih nitko ne razumije i da si sam na svijetu, a onda, kad krene stvarni život, shvatiš koliko ti je bilo lako i bezbrižno. Smiješni smo ljudi kako se uvijek vrtimo u krug i ne naučimo ništa. Zapravo stalno čekamo da život počne, ajde neka ovo prođe pa će biti ok, a onda odjednom, u tom čekanju život je prošao, a ostaje samo želja da smo napravili nešto više, da smo više voljeli, čitali, putovali, učili,…
Kako danas gledate na svoje mladenačke ludosti?
Judita Franković Brdar: Sada im se smijem. Ne kaže se uzalud mladost ludost. Mladost je zaista slijepa i “otporna na metke“, ako tako mogu reći, kao da je ta ludost neki štit od svijeta i posljedica. Pomislim nekad, o bože s ovom pameti nikada ne bih napravila tu i tu glupost. Ta mladenačka ludost da ti neku ludu hrabrost koju kroz život polako počneš gubiti. Tako da, eto s ljubavlju i nježnošću danas gledam na svoju mladenačku ludost i ponekad mi fali.
Generacija ste koja Paulinu P. nije imala za lektiru. Kada ste prvi put pročitali Dnevnik Pauline P.?
Judita Franković Brdar: Moja mladenačka biblija bio je serijal Pet prijatelja. Riječ je o svojevrsnim pustolovnim romanima gdje naslovnih pet prijatelja upadaju u razne situacije i pomalo detektivski rješavaju zaplete. Tamo postoji jedan ženski lik koji se voli verati po stablima i izvoditi razne vratolomije, pa je to bilo nešto s čime sam se mogla poistovjetiti.
Paulinu knjigu nisam čitala, s njom sam se upoznala čitajući scenarij, ali svakako mi je na popisu jer sam veliki ljubitelj dječje i young adult literature.
Koliki je gušt glumiti u filmu za djecu?
Judita Franković Brdar: Ultimativni, najveći. Zaboravila sam po putu kakav je gušt stvarati za djecu. Na početku karijere sam radila kazalište za djecu i imala sreće sudjelovati u sjajnim projektima (Kraljica Vešmašina i Superspasiteljice su i dalje neke od najdražih predstava i uloga koje sam napravila). Već neko vrijeme priželjkujem projekt za djecu, ali nisam očekivala da će doći u obliku filma. Priznajem guštala sam kao malo dijete.
U radu na ovom filmu osjetila sam izvođačku slobodu. Kako sam prvi puta radila u tom filmskom žanru bilo mi je zanimljivo istraživati do koje mjere možeš plesati po rubu realizma i koliko daleko u ekspresiji možeš otići. Nemam često mogućnosti za takav divan i inspirativan eksperiment, pa me ovaj projekt zaista napunio nekom novom pozitivom. Priželjkujem si još sličnih projekata, mislim da ima puno kreativnog prostora za stvaranje nekih novih karaktera.
Jeste li se na snimanju prisjetili svojih školskih dana?
Judita Franković Brdar: Svojih školskih dana sjećam se s nostalgijom i radošću. Sjećam se zima s ogromnim snijegom i zaleđenog potoka po kojem kližemo. Sjećam se razbijenih koljena i BMX bicikla. Sjećam se prvih simpatija i svojih prijateljica kako sjedimo na dekici na travi i maštamo. Mučilo me sve isto što i djecu danas, samo što je kod njih dominantan posrednik tehnologija, dok je kod nas sve bilo analognije.
Koji ste glumački savjet dali mladoj Katji Matković, koja u filmu glumi Paulinu?
Judita Franković Brdar: Katja kao da je odrasla na setu, nije bilo potrebe za savjetima. Bile smo dvije ravnopravne profesionalke
Jeste li za ulogu majke inspiraciju crpili samo iz scenarija ili i iz vama bliskih osoba, poput vaše majke?
Judita Franković Brdar: Scenarij je bio sjajno napisan i za mene jako inspirativan, zaista je otvarao maštu i izvedbene mogućnosti tako da se nisam libila igrati s materijalom, a i Neven je poticao maštovitost na setu. U kombinaciji svega toga stvorena je Tajči. Plus ne smijem zaboraviti sjajne kreativne timove u kostimima, maski i scenografiji. Svi ti slojevi grade lik.
Snježana Gorup (majstorica maske) dala mi je pjegice koje sam si tako dugo priželjkivala u projektu i to je napravila tako dobro da je jedna moja kolegica nakon projekcije rekla: „Pa baš si razmišljam, kaj Judita ima pjegice za pravo?!“ Eto tako su uvjerljive. A što se moje mame tiče i ona je jako maštovita pa je to ujedno i sličnost, a za više od toga pitat ću nju samu kada pogleda film je li se prepoznaje negdje konkretno.
Držite li se uvijek scenarija „kao Biblije“, ili volite „čeprkati“ po njemu te dorađivati svoje rečenice?
Judita Franković Brdar: Za sada sam uglavnom radila s redateljima koji su otvoreni za prilagođavanje teksta. Međutim uvijek je važno razgovarati u procesu priprema, jer ponekad je nešto važno da bude rečeno bas tako kako jest, a meni je u tom slučaju bitno razumjeti stvar. Bitno je naći najbolji način da bude rečeno to što treba biti rečeno. Plus film je vizualni medij pa u gradnji smisla i značenja sudjeluje i ono neizrečeno, pokazano u slici, u dramaturgiji kadra i scene.
Kada se osvrnete unatrag, što biste izdvojili kao svoje najveće glumačko dostignuće?
Judita Franković Brdar: Mislim da u ovoj fazi mogu pričati o projektima s početka karijere, a u tom slučaju najbolje sam stvari napravila u teatru. U glumačkom smislu to su predstave Judith French Vlatke Vorkapić, Kraljica Vešmašina Jelene Kovačić i Anice Tomić te Superspasiteljice Ivice Šimića.
Što se tiče filmskih uloga, ako gledamo po izvanjskim kriterijima (u smislu, nagrada i priznanja-Vesna, Arena, FEDEORA) to je svakako film Izbrisana Mihe Mazzinija. Mislim da na filmu za mene još ima puno neistraženog prostora. Prednost je teatra spram filma u našim uvjetima da mu možeš posvetiti puno više vremena
A kada pogledate u budućnost, postoji li uloga koju i dalje sanjate?
Judita Franković Brdar: Sanjam projekte koji će me pomaknuti, izazvati, od kojih ću napredovati u izvedbenom smislu.
