Jorgos Lantimos je onaj neobični Grk koji nam je donio Jastoga, Miljenicu i Uboga stvorenja. Lantimos još nije dobio Oscara za režiju, iako su njegovi filmovi pokupili puno nagrada, što je vjerojatno posljedica njegove nekonvencionalnosti, međutim čovjek “štanca” remek-djelo za remek-djelom, a Kinds of Kindness upravo je eklatantan primjer koliko inventivan može biti redatelj čiji je stil itekako poznat.
Ako biste tražili od nekoga da vam opiše Jorgosa Lantimosa kao redatelja u jednoj riječi, izrazi poput “čudan”, “morbidan” ili “bolestan” vjerojatno bi bili među najčešće korištenima. I dok su sva tri izraza apsolutno točna, Lantimosa je gotovo nemoguće opisati samo jednom riječju – kolikogod precizna ona bila – isključivo zato što svaka riječ djeluje izvučena iz konteksta. Njegovi su filmovi slojeviti, izrazito kompleksni – umjetnički svakako, idejno također, a vrlo često i narativno (iako se neki prate lakše od drugih) – tako da pristup njemu kao umjetniku zahtjeva prilično truda. Ali – isplati se.
Nakon uspjeha Ubogih stvorenja, Lantimos nastavlja brzim tempom pa u kinima trenutno igra Kinds of Kindness, a valja spomenuti i činjenicu da već radi na sljedećem filmu, remakeu južnokorejske crne komedije o paranoičnom tipu koji otima i muči tipa jer je opsjednut zavjerom oko izvanzemaljaca. To će biti potpuno ludo, ali… o tom po tom. Sada ćemo se pozabaviti njegovim najnovijim filmom koji je mojoj malenkosti – a vjerujem da se dosta vas s time neće složiti – drugi najbolji film što ga je Lantimos snimio. A sada ćete pročitati i zašto.
Lantimos u još jednom izvrsnom izdanju
Konceptualno, Kinds of Kindness je istovremeno i tipični Lantimos, ali i nešto sasvim novo za trknutog Grka. Radi se o triptihu – svojevrsni omnibus film povezan nekolicinom glumaca i pričama koje imaju neke sitne poveznice među sobom, ali su izrazito drugačije. Da, sve tri priče su bizarne, neki bi rekli i morbidne (nota bene, kino nije bilo puno – jedno 10-ak ljudi – a do kraja drugog dijela ostalo nas je četvoro), ali to je standardni Lantimos. Nema u ovom filmu ničega što već niste vidjeli u Ubogim stvorenjima ili Miljenici, tako da u tom pogledu Lantimos ne prelazi nikakve granice. Kod njega je ta morbidnost, ako ćemo već koristiti taj izraz, jednako umjetnički obojana kao i nasilje kod Tarantina, tako da u tim scenama treba tražiti smisao i estetički značaj, a ne ih promatrati doslovno i prvoloptaški.
Međutim, dok je estetika ostala ista, Lantimos je u ovom filmu idejno prezentirao nešto novo. Uboga stvorenja bila su tematski slična s Miljenicom, zbog čega je Miljenica superiorniji film, dok je Jastog imao nekih sličnosti s njegovim grčkim filmovima – Alpeis i Kinodontas – koji su tematizirali ljudske odnose u bizarnom i otuđenom društvu. Dva filma koja se u njegovom opusu ističu (Kinetu ćemo, zbog očitih razloga, zanemariti) po svojim tematskim preokupacijama su Ubojstvo svetog jelena i upravo Kinds of Kindness. Osobno, smatram da je taj slabo spominjani film Ubojstvo svetog jelena apsolutno remek-djelo u kojem su i Colin Farrell i Barry Keoghan odradili maestralan posao, jedan rijetko genijalan i unikatan film koji je pokazao koliko daleko Lantimosov kreativni genij može ići.
Kinds of Kindness uspio je doći vrlo blizu tome i zato moja malenkost smatra to drugim najboljim ostvarenjem u Lantimosovoj karijeri. To je film koji provocira i koji vas svojom dubokom simbolikom tjera da preispitujete sebe i vlastitu percepciju, jer ono što gledate ne mora nužno biti istina. Analizirati tu simboliku jako je teško, pogotovo jer su priče samodostatne cjeline koje vam ne nude nikakva rješenja – nema nikakvog razrješenja prethodne priče u sljedećoj, nema nikakvih konkretnih tragova, sve je prepušteno vrlo nejasnim tragovima čija slobodna interpretacija utječe na to kako se film oblikuje u vašim očima do samoga kraja.
Omnibus format ovdje je još dodatno pomogao, učinivši taj jedinstveni svijet ovoga filma još posebnijim. Film možete usporediti s tri nadrealne epizode Zone sumraka bez Roda Serlinga, koji nedostaje da vam objasni što gledate i što će se točno u toj “epizodi”. Međutim, ove epizode kao da je režirao David Lynch, odnosno – Jorgos Lantimos. Lyncha i Zonu sumraka spominjemo samo zato da biste dobili nekakav okvir unutar kojeg razmišljate, ali nemojte ni u kojem trenutku misliti da je ovo ičije djelo osim Lantimosovo. Ukoliko bismo morali tražiti usporedbe, bili bi to Lynch i Serling, ali Kinds od Kindness toliko je dubinski protkan Lantimosovom umjetničkom vizijom da mu originalnost ne možete zanijekati.
Tehnika je impresivna, ali u drugom planu
Tehnički elementi nisu inovativni kao u Miljenici ili, pogotovo, Ubogim stvorenjima, čije su scenografija i fotografija bile toliko dobre da bi filmovi bili jednako impresivni i da ste samo gledalo nijeme kadrove, ali i Kinds of Kindness prezentira elemente art film estetike koja krasi Lantimosove filmove, što i nije neobično jer je čovjek europski redatelj. Koliko god njegovi filmovi bili prilagođeni Zapadu, Lantimos je jedan od vrlo malog broja holivudskih redatelja koji doista razumije art film kao koncept, a ne pokušava indie film progurati pod art film, samo zato što Ameri misle da je indie = art. No, to je isto tema za neki drugi tekst. U tehničkom smislu pohvalili bismo još glazbu, koja je bila vrlo jeziva i vrlo odbojna, ali baš je takva bila savršeno u službi filma i zato je potpuno pogođena.
Što se glumačkih interpretacija tiče, Emma Stone, Jesse Plemmons i Willem Dafoe nose ovaj film. Prvi dio je Dafoeov (a Plemmons je sekundarni lik), drugi je Plemmnosov (a Stone je sekundarni lik), a treći je dio onaj Emme Stone (dok je Dafoe sekundarni lik). Margaret Qualley također je prisutna u sva tri dijela u različitim ulogama – i to dosta značajnim – a glumci koji se ponavljaju su i Hong Chau, Joe Alwyn i Mamoudou Athie. Jorgos Stefanakos također se pojavljuje kao enigmatični R.M.F., jedina direktna poveznica između sva tri dijela, ali on – kao i mnogo toga u ovom filmu – ostaje enigma do kraja. Svakako, interpretacije su bile izvrsne (naročito glavnog trojca), tako da je film i u glumačkom kontekstu doista genijalan.
Simbolika koje ima… ili nema?
I to nas dovodi do samoga kraja. Ukoliko tražite neki smisao u ovom filmu pa se ljutite što ga ne vidite, sjetite se samo Davida Lyncha, konkretno serije Twin Peaks ili remek-djela Mulholland Drive. Ako nas je ijedan redatelj naviknuo na to da bizarnost u filmu može biti sama sebi svrha i da ono što se nama čini kao simbol to zapravo nije, već je jednostavno tako, onda je to David Lynch. I dok je Lantimos imao takvih elemenata i u ranijim filmovima, Kinds of Kindness ide najdalje s tim pristupom, tako da nemojte se uopće previše zamarati s analizom svih simbola. Vjerujemo da u ovom filmu – koji je psihoanalitički na više načina – ima puno manje samodostatne morbidnosti nego kod Lyncha, ali Lantimos nam ne nudi odgovore; on nas tjera da razmišljamo. Međutim, problem je što možda nikada nećemo saznati odgovore pa je onda to donekle demotivirajuće.
Naslov filma govori o vrstama nježnosti ili dobročinstva, kakogod. Možda svaki dio prikazuje jedan oblik toga. Prvi pokazuje nježnost prema živima; drugi prema životinjama; a treći prema mrtvima. Živi ljudi, životinje (psi) i mrtvaci jesu nekakvi izraženi simboli u svakom od dijelova, a stvar je što su nježnosti o kojima Lantimos progovara toliko crnohumorno uvrnute da ih se naprosto ježite. Ali baš u tome leži snaga ovoga filma. On istovremeno uspijeva biti i linčovski samodostatan, ali i izazovan, jer Lantimos sam sakriva smisao, ali ne toliko da ga doista nema – samo ga je gotovo nemoguće vidjeti.
I zato je ovo film u kojem je moja malenkost neopisivo uživala. Ovo je svakako Lantimosov najizazovniji film dosad, ali je baš zato u samom vrhu. I svjesni smo da ovo nije film za svakoga; puno ljudi ne voli ovaj tip filmova i puno ljudi jednostavno ne želi gledati neke od morbidnih scena, koji u filmu ima dosta. Međutim, to je Lantimos. Ovo nije novi film Emme Stone, već novi film Jorgosa Lantimosa. A kada Lantimos režira film, onda biste trebali znati što očekivati. I ako tako pristupite svemu, onda će biti lakše, ali svidio vam se film na kraju ili ne, radi se o doista briljantnom uratku!
