Lyn Moncrief, direktor fotografije hit horora Five Nights at Freddy’s, samo za Kinofilm govori kako se pripremao za snimanje, koja mu je bila najteža situacija i što mu je najbitnije kada snima lažnu krv.
Horor film Five Nights at Freddy’s jedno je od najugodnijih hollywoodskih iznenađenja ove jeseni. Redateljica Emma Tammi adaptirala je popularnu računalnu igru u intrigantan film, koji je dosad diljem svijeta zaradio više od 220 milijuna dolara.
Veliku zaslugu za to ima i direktor fotografije Lyn Moncrief. Američki snimatelj, rođen u Los Angelesu, u svojoj filmografiji ima više od 50 dugometražnih i kratkometražnih filmova, među kojima je dosta horora, te videospotova, ali nijedan nije privukao pažnje koliko Five Nights at Freddy’s.
U intervjuu za Kinofilm, Moncrief otkriva kako su snimili hit horor.
Kada ste prihvatili posao, jeste li bili svjesni koliku bazu obožavatelja ima Five Nights at Freddy’s?
Lyn Moncrief: Iskreno, uopće nisam bio upoznat sa svijetom Five Nights at Freddy’s. Već imam nešto godina, pa generacijski i nisam bio zainteresiran za kompjuterske igre. U ovaj fascinantan svemir uvučen sam zahvaljujući Emmi, s kojom sam već snimio četiri filma. Emma mi je predstavila scenarij, što je označilo početak mog putovanja u Freddyjev svijet.
Dok sam dublje ulazio u projekt, otkrio sam nevjerojatnu i obimnu mitologiju koja okružuje Five Nights at Freddy’s. Emma, uz svoje bogato znanje i strast, poslužila mi je kao vodič, upoznavajući me s odanom zajednicom obožavatelja. Kako bih se još više uključio, počeo sam istraživati franšizu, čak i igrati igre.
Najneočekivaniji izvor uvida bio je moja devetogodišnja kći. Kao roditelj, promatrao sam kako je potpuno postala zaluđena svijetom Freddyja. Postala je moja neformalna pomoćnica u istraživanju, svakodnevno je dijelila svoja otkrića i entuzijazam.
S vremenom sam shvatio da FNAF ima bogatstvo materijala koje je san svakog direktora fotografije. Pravi je dar imati tako dobro razvijen svijet na kojem mogu raditi čak i prije nego što sam uopće kročio na filmski set.
Nije li takav već vizualno određeni svijet pomalo i prokletstvo, jer vas može sputati kreativno?
Lyn Moncrief: Uopće nisam na to gledao na taj način. Ipak smo mi stvarali priču u drugačijem mediju. Uz sve igre i knjige koje postoje, mi smo proširili taj svijet s jednim novim pogledom. Nismo htjeli kopirati ono što postoji, već se samo s time nadahnuti. Ton priče je sličan, način na koji stvaramo napetost i likove. Drugačije nismo ni htjeli, jer bi onda razočarali brojne obožavatelje.
Koliko je bilo zabavno igrati se s rasvjetom na setu Five Nights at Freddy’s – ipak s jedne strane imate mrak napuštene pizzerije i igraonice, a s druge blještava neonska svjetla?
Lyn Moncrief: Bilo je fantastično. S Emmom, ali i scenografom Marcom Fisichellom, puno sam pričao o tome kako kontrolirati svjetlost. Koje tonove boja želimo? Gdje ćemo svjetlost zaustaviti, a gdje je pustiti da sve obasja? Kako svjetlost reflektora uskladiti s tkaninom na našim robotima? A sve da bude u skladu s mitologijom Five Nights at Freddy’s. Nije bilo lagano, trebalo je puno istraživanja i pokušaja, ali je bilo stvarno zabavno.
Na većini svojih filmova niste snimatelj, već baratanje kamerom prepustite drugima. Jeste li to napravili i na ovom filmu?
Lyn Moncrief: Ponekad baratam kamerom, a ponekad ne – sve ovisi o tipu filmu. Five Nights at Freddy’s smo snimali s više kamera, pa sam odlučio da mi je bolje da ih sve nadzirem umjesto da se fokusiram na jednu. Kao direktoru fotografija pomaže mi ako sam za vrijeme snimanja uz redateljicu, stalno pričamo o kadrovima i tome što želimo postići, a ne da sam samo iza jedne kamere i razmišljam koju ću sljedeću leću staviti. Kreativniji sam ako imam širu viziju, a ne samo jedan fokus.
Jeste li i u jednom trenutku s Emmom razmišljali da robote „oživite“ uz CGI, a ne tehnikom animatronike?
Lyn Moncrief: Bio je kratki razgovor dok smo bili u pretprodukciji. I doista je bio jako kratak. Emmi je jako stalo da sve što se pokaže na ekranu izgleda autentično. Zato smo se odlučili na animatroniku. To su onda roboti koji su ispred kamere, glumci reagiraju na njih, a i mi ih odmah vidimo. Naravno, da se pokazalo kako animatronika nije dovoljno uvjerljiva, vjerojatno bismo se odlučili za kompjuterske efekte. Ali od prvih proba s divnim ljudima iz tvrtke Jim Henson’s Creature Shop znali smo da je to prava stvar. Jednostavno je izgledalo toliko realno i životno da smo znali da ništa drugo ne želimo.
Koja vam je najdraža animatronik lutka?
Lyn Moncrief: Jako mi se sviđa Cupcake, koji je, zapravo, samo Chicin pomoćnik. Svima nam se svidio, pa je i u filmu prisutniji nego u igrama. Ali, ako ćemo baš govoriti o robotima, stvarno volim Foxy. Čini mi se da ima najbolji imidž. Ne samo zbog koketiranja s piratskim izgledom, već i zato što je najviše uništen, pa kroz njega možete vidio dio animatronike. Sa svim onim rupama na sebi, doista je fotogeničan.
Iza sebe imate već niz horor filmova. Po vašem sudu, što je najbolje koristiti za lažnu krv?
Lyn Moncrief: To je doista dobro pitanje. Tajnu će najbolje otkriti majstori šminke, oni znaju koji sastojci sve idu unutra, a mene, iskreno, najviše zanima boja krvi. Sviđa mi se kada je gušća i tamnije boje, jer to najbolje izgleda ispred kamere. Svjetlija boja krvi izgleda nekako lažno. Ujedno, kada je tamnija krv, onda je s njom lakše igrati se s refleksijama. Možda ta boja nije najrealističnija, ali najbolje izgleda na ekranu.
Što vam je bio najveći izazov na snimanju Five Nights at Freddy’s?
Lyn Moncrief: Iskreno, nije bilo nijedne grozne situacije, jer smo se doista dobro pripremili. Dali smo si dovoljno vremena da sve unaprijed isplaniramo, a posebno snimanje s robotskim lutkama. Kada govorimo isključivo o vizualnoj komponenti, najteže je bilo uskladiti različite veličine naših likova. Bonnie sa svojim ušima sigurno ima više od dva metra, dok Piper Rubio, koja glumi Abby, nije viša od 120 centimetara. Uzmite u obzir i golemi prostor u kojem se priča događa, pa nije teško zamisliti da baš i nije jednostavno sve staviti u isti kadar, a da izgleda uvjerljivo. Zato sam se odlučio za kameru Alexa 65, čiji veliki format omogućava gotovo pa ljudsku perspektivu. Inače takvi veliki formati znaju izobličiti sliku, ali s ovom kamerom to nije bio slučaj.
