Eva Weber spretno nas uvlači u svijet jedne iznimne osobnosti, profesionalni, ali u stanovitoj mjeri i privatni život Angele Merkel u dokumentarnom filmu Merkel: Moć slobode, prikazanom na ZagrebDoxu.
Na 19. izdanju ZagrebDoxa, u trajanju od 26. ožujka do 2. travnja, među više od stotinu pažljivo selektiranih, a tematski i izvedbeno raznolikih i intrigantnih dokumentarnih filmova dugog i kratkog metra imali smo priliku pogledati – i to u samo jednoj, ekskluzivnoj projekciji nakon koje je uslijedio panel o položaju žena u politici uz sudjelovanje autorice – inspirativan biografski dokumentarac o kćeri luteranskog pastora i doktorici prirodnih znanosti koja je šesnaest godina suvereno držala poziciju prve kancelarke u povijesti ujedinjene Njemačke, a usto slovila za neformalnu lidericu EU, najvažniju europsku državnicu novijeg doba, neosporno i za jednu od najutjecajnijih svjetskih političarki.
Angela Merkel, koja je, kako stoji u najavi filma, u politiku ukoračila kao trostruka autsajderica – žena, znanstvenica i istočna Njemica odrasla u provinciji, upravo iz svojih je „manjkova“ stvorila politički kapital. Jest da se u dominantno muškom, kompetitivnom pa i naglašeno konzervativnom političkom prostoru za svog višedecenijskog angažmana morala neprestano iznova dokazivati, ali u ključnom momentu, te 1991. kada Helmut Kohl formira prvu vladu, u prilog joj ide što je tadašnjem kancelaru bio nužan netko njenog profila, u političkom smislu atipičan, skoro pa alternativan, ukratko, ‘manjinac’. Jedan od sugovornika koji u filmu iznose svoja iskustva s Merkel zaključuje da ju je s Obamom blisko povezivao baš manjinski status, jer u svojoj novinarskoj karijeri nebrojeno je puta svjedočio službenim okupljanjima gdje je Barack bio jedina osoba tamnije kože u prostoriji, a Angela pak jedina žena.
Dojmljiva paralelna montaža
U dojmljivoj paralelnoj montaži kojom nas film Merkel: Moć slobode trenutačno uvlači pratimo vrlo osoban govor kancelarke za koji je na Harvardu nagrađena srčanim pljeskom, a u kojem ističe da joj je tijekom odrastanja u Istočnoj Njemačkoj, ‘u diktaturi’, kako je naglasila, Berlinski zid ograničavao slobodu i lišavao je šansi za rast dok je s one strane pulsirao Zapad s nebrojenim mogućnostima za napredak. ‘Rušite zato zidove neznanja i ograničenosti, jer ništa ne mora ostati kako jest’, poručila je. Fragmenti njenog odmjerenog nastupa izmjenjuju se sa zapjenjenim obraćanjem Donalda Trumpa na drugoj lokaciji, pred sasvim drugačijom publikom, gdje s govornice razgaljenim pristašama izvikuje ‘Build that Wall!’, dodajući da je barijera uz južnu granicu apsolutna nužnost. Pritom mu je zgodno kritizirati upravo Angelu Merkel kao negativan primjer političara koji po njegovu sudu nepromišljenim otvaranjem granica vlastitu zemlju gura u propast.
Prilike u DDR-u Merkel u jednom od razgovora iz televizijskih arhiva uspoređuje s Orwellovom 1984. i nadodaje da je bila u drugačijoj situaciji, odškolovala bi se radije za nastavnicu jezika (poput svoje majke koja je predavala engleski i latinski) nego fizike, no odlučila je studirati nešto egzaktno jer prirodnim znanostima nije moguće manipulirati, pa evo, čak ni u DDR-u gdje je manipulaciji bilo podložno baš sve. Rođena 1954. u Hamburgu, zbog očeva je službovanja (štoviše zbog njegove odluke da služi u pravednijem sustavu od zapadnjačkog, pa se novinar našalio da ju je rođeni tata gadno zeznuo) odrastala s istočne strane Zida, najprije na selu, a onda u pitoresknom gradiću 80-ak kilometara od Berlina. Činjenica da je na zapadu imala tetu, koja joj je slala američke traperice, dodatno je raspirivala njenu frustraciju; konačno rušenje Zida zateklo ju je, frapiranu i oduševljenu – u sauni.
Autorica ovog političkog, a opet izrazito intimnog, također i začudno dinamičnog i munjevito odmatajućeg filma-kolaža je Eva Weber, njemačka fimašica koja od 1991. godine djeluje u Londonu pa Merkeličinu vladavinu razmatra oboružana sjajnim uvidima, no ipak s povelike distance kakva je ovdje i bonus i potencijalna teškoća. Autoričina sposobnost objektivnog sagledavanja za film je bez sumnje ogroman plus, ali njena dugogodišnja izmještenost, jer Njemačku je napustila u doba kad je Merkel stupila na političku scenu, nije dakako najsretnija po pitanju poznavanja okolnosti in vivo. Razumljivo je stoga da se prvenstveno fokusirala na njeno međunarodno djelovanje, unutarnjoj politici u 95 minuta nije ostavila nimalo prostora. Weberovoj neki od kritičara predbacuju romantiziranje lika i djela Angele Merkel, njezinog pragmatizma i protestantske radne etike, a za primijetiti je doista da se njene političke pogreške u filmu prešućuju. Osim toga, s obzirom na odabir materijala portretiranje njemačke državnice očito je ponajprije namijenjeno inozemnoj publici, jer domaćoj je mnogošto od iznesenog zasigurno otprije poznato.
Živo i zavodljivo
Film je montiran – i to živo i zavodljivo – od arhivskih snimki njezinih političkih govora i ležernijih televizijskih nastupa, od pseudo anegdotalnih momenata poput infantilno zloćudnog Putinovog ispada s labradorom za njezina posjeta Rusiji, a o kojem smo čitali u medijima, ali prije svega od aktualnih, za potrebe filma snimljenih komentara kolega političara te njemačkih i inozemnih novinara koji su kontinuirano pratili njen rad. Tony Blair tako u kameru uvjereno izgovara da Merkel primarno definira oslobođenost od ega, Hillary Rodham Clinton cijeni je kao inteligentnu i suverenu kolegicu i suborkinju za koju je politika oduvijek platforma za rješavanje problema, a u čemu je bila odlična jer ima znanstveni mozak. Condoleezza Rice nepovoljne uvjete u kojima je odrastala u segregiranoj Alabami komparira s onima iza Zida, što je naravno pretjerano, čak i pogrešno, ali njena poanta je da su obje stasavale u deprivilegiranim okolnostima, suočene s manjkom sloboda, ali i s iskustvom kako biti građanin drugog reda što ih je, drži, osnažilo za buduće izazove. Tu je međutim potrebno dodati kako je Angela Merkel unatoč neprolaznom osjećaju klaustrofobije i uskraćenosti ustvari rasla prilično povlašteno uz iznadprosječno obrazovane roditelje, oca koji je bio u dobrim relacijama s vlašću i u relativnom materijalnom obilju.
Kroz flešbekove rekonstruiramo kronologiju i anatomiju jednog uspjeha, pratimo razvoj Angele Merkel od sramežljive, ali nepokolebljive mlade fizičarke do zrele i moćne političarke. Preko zastupničkog mandata u Bundestagu odnosno ministarske funkcije u prvoj Kohlovoj vladi početkom devedesetih koji preuzima s tek trideset i sedam godina strelovito se uspinje, da bi desetak godina kasnije iskoristila Kohlovu aferu s nezakonskim financiranjem stranke i praktički ga politički likvidirala izazvavši stranačke kolege da se emancipiraju od dotad autokratskog vođe. Može li se taj čin tumačiti kao odgovornost spram države i glasača jedne rijetko principijelne profesionalke ili kao oportunizam opake karijeristice, Weber ostavlja na razmišljanje. Kako bilo, 2005. Merkel dolazi na mjesto kancelara kao prva žena u povijesti zemlje. Raspravlja se u filmu Merkel: Moć slobode i o tajni njene uspješnosti, između ostalog rečeno je da je oduvijek malo očekivala, pa bi postignuće uvijek bilo veće od onoga čemu se usudila nadati. Zbog karakteristične skromnosti, uopće zbog činjenice da je žena, muški kolege uporno su je podcjenjivali (na pitanje TV voditeljice bi li Merkel bila sposobna kancelarka, gost u studiju ispaljuje da se u usporedbi s Hillary loše odijeva), što bi potom bez iznimke skupo plaćali, primjećuje jedan od pozvanih komentatora.
‘Wir schaffen das’
Svijet će Angelu Merkel pamtiti i po kontroverznoj krilatici ‘Wir schaffen das’ kad je odlučno zemlju otvorila za milijun potrebitih ljudi, sirijskih izbjeglica pa tako gotovo prokockala kancelarski položaj, dok je nacija zdvajala i bjesnila pitajući se može li to Njemačka izdržati. Jedan od sudionika u filmu smatra da, traumatizirana Zidom iza kojeg je provela djetinjstvo i mladost, Merkel nije mogla dopustiti ponovo podizanje ma kakvih ograda, ‘za nju to ni biografski, a ni emocionalno nije bilo prihvatljivo’.
U svakom slučaju, Eva Weber nas u filmu Merkel: moć slobode spretno uvlači u svijet jedne iznimne osobnosti, profesionalni, ali u stanovitoj mjeri i privatni, primjerice, oglašava se i njena mama, koja joj u prikazanom isječku toplo majčinski zamjera što u javnim pojavljivanjima nije više svoja, opuštenija i vedrija, a već sredovječna kći, sjedeći u nekom TV studiju, na to maltene tinejdžerski zakoluta očima. Premda su Nijemci bili skloni gunđati da je nepodnošljivo dosadna, u probranom materijalu upoznajemo je kao jednostavnu, britku i duhovitu ženu koja se na kraju, u dirljivoj sceni, na rubu suza, od politike oprašta pjesmom Nine Hagen iz 1970-ih, a po njenoj ju je želji izveo vojni orkestar. Sigurno je ovo: što god mislili o nekima od njenih političkih poteza Angela Merkel stavom i stilom daleko nadrasta novu garnituru njemačkih pa i europskih političara, jasna je to poruka Eve Weber koja se, kako kaže, mahom kroz godine nije slagala s njenim postupanjima, što je ne priječi da bude fascinirana čvrstoćom kojom ona od svojih ranih dana hendla stvari.
Merkel: Moć slobode (Merkel: Macht der Freiheit, 2022.) Eve Weber politički je i biografski dokumentarac koji preporučujemo i onima koji nisu fanovi ničega od navedenog, ni dokumentarnog, ni političkog ni biografskog. Manje je tu riječ o analizi ostavštine nedavno umirovljene političarke, ponajviše se radi o lakoprohodnom fragmentiranom ‘bildungsfilmu’ o rizicima i trijumfima jedne zvjezdane karijere, o osobitostima karizmatske figure kakva Angela Merkel nesumnjivo jest i kao takav je nepretenciozan, dobronamjeran, osvježavajuć, na trenutke i do ježenja emotivan.
