“Akademija teži ujediniti sve one koji vole europski film”, govori Mike Downey, predsjednik odbora Europske filmske akademije, koji se priprema za dodjelu Europskih filmskih nagrada, ali i promociju hrvatskog izdanja svojeg romana Istrino zlato.
Ovih dana Mike Downey ima pune ruke posla. Kao predsjednik odbora Europske filmske nagrade nadgleda pripreme za dodjelu Europskih filmskih nagrada, koja će biti održana 7. prosinca u švicarskom Luzernu, dok se s druge strane priprema za promociju hrvatskog izdanja svojeg debitantskog romana Istrino zlato, koja će biti održana 12. prosinca u Zagrebu.
No, Downey je ionako naviknut na užurbani ritam. Objavljivao je tekstove u publikacijama poput Vogue, Variety, Screen, Stills i Cineaste, a devedesetih je godina bio suosnivač izdavačke grupe Moving Pictures Media. Kao filmski producent surađivao je s piscima poput Jamesa Ellroya, Güntera Grassa, Colma Tóibína, Leeja Halla, Davida Grossmanna i osnivača Vicea, Shanea Smitha, te brojnim redateljima, uključujući Agnieszku Holland, Volkera Schlöndorffa, Petera Greenawaya, Olivera Hirschbiegela i Mohsena Makhmalbafa.
Kao producent sudjelovao je i u nastanku brojnih hrvatskih filmova, kao što su Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića i Kenjac Antonia Nuića. Za svoje filmske zasluge 2021. odlikovan je Redom Britanskoga carstva (OBE), a kada se želi odmoriti, to najbolje napravi u svojoj kući u Istri, gdje mu je dom posljednjih nekoliko godina.
Je li prosinac, s obzirom na sve što se događa oko Europskih filmskih nagrada, najstresniji mjesec za predsjednika odbora Europske filmske akademije?
Mike Downey: Prosinac doista donosi određene pritiske predsjedniku odbora Akademije – radi se o velikom događaju u čijoj organizaciji sudjelujem, istovremeno imamo izbore za odbor, a tu je i sveukupno glasanje za finalne nominacije. Međutim, nakon gotovo četvrt stoljeća članstva u odboru i na čelnoj poziciji, puno mi pomaže stečeno iskustvo, dok inspiracije za nove ideje i eksperimente sa svečanosti dodjele svake godine čine taj proces uzbudljivim i nečim čemu doista strastveno pristupam.
Prosinac je također ispunjen obvezama i iz drugih razloga – nakon uspjeha u Velikoj Britaniji, Irskoj, Indiji, Bugarskoj i Makedoniji, ovih će dana moj najnoviji roman Istrino zlato, čija je radnja smještena u Istri, biti objavljen na hrvatskom i srpskom jeziku. Zato, u suradnji s mojim izdavačima KIC-om i Lagunom, balansiram između Beograda i Zagreba promovirajući roman. Uz to, nastavljam rad na postprodukciji novog filma Agnieszke Holland, Franz.
Jeste li zadovoljni razinom relevantnosti koju su Europske filmske nagrade postigle u gotovo 40 godina postojanja?
Mike Downey: Imamo predivnu baštinu koju treba čuvati i na njoj graditi budućnost. Smatram svojom dužnošću nastaviti rad koji su započeli Ingmar Bergman, Bernardo Bertolucci, Lord Attenborough, Krzysztof Kieslowski i ostale legende europske kinematografije. Osnivanje Europske filmske akademije bila je inicijativa grupe najvažnijih europskih filmaša okupljenih povodom prve dodjele Europskih filmskih nagrada. Važno je da učvrstimo našu poziciju kao vodeće organizacije koja omogućuje ključne rasprave unutar industrije.
Akademija teži ujediniti sve one koji vole europski film. Jasno sam stavio do znanja da želim da moje predsjedanje odborom obilježi, uz našu posvećenost pozicioniranju europske kinematografije, i predanost podršci filmašima koji se zbog svojeg rada suočavaju s ozbiljnim prijetnjama ili izazovima, rad na rodno uravnoteženoj budućnosti te aktivno sudjelovanje Akademije u pitanjima održivosti.
Razumijem da ne možete govoriti o specifičnim filmovima, ali kako gledate na ovogodišnje kandidate u usporedbi s prethodnim godinama?
Mike Downey: Kada pogledam ovogodišnji izbor, vidim selekciju koja obuhvaća sve ono najbolje u europskoj kinematografiji. Sudeći po raznolikom spektru filmova objavljenih ove godine, kvaliteta europske filmske produkcije i dalje je na vrlo visokoj razini te je, kreativno gledano, izašla iz pandemije relativno neokrznuta. To je pravo zadovoljstvo vidjeti. Europska kinematografija možda je suočena s promjenama u navikama konzumacije i nedovoljnim financiranjem, ali nastavlja živjeti i napredovati – više od 100 godina nakon braće Lumière – s kreativnom energijom i inspirativnim idejama, koje su sve prisutne u našoj selekciji filmova koji se ove godine u Luzernu natječu za prestižnu EFA nagradu.
Ove godine, prvi put, imamo 15 nominiranih za Europski film. Što je dovelo do odluke da se igrani, dokumentarni i animirani filmovi uvrste u istu kategoriju?
Mike Downey: Pitanje treba li uključiti dokumentarne filmove u našu selekciju za najbolji film predmet je strastvenih rasprava otkako sam prije gotovo četvrt stoljeća postao član odbora Akademije. Osim što pruža veću zastupljenost i raznolikost, ova odluka stvara ravnopravne uvjete za izvrsnost u svim sektorima i žanrovima te odražava evoluciju i percepciju vrijednosti svih filmova u industriji. Time ponavljamo činjenicu da je film i dalje jedno od najmoćnijih i najkomunikativnijih oblika umjetnosti, a dokumentarni su filmovi srž europske filmske kulture. Oni ne samo da reflektiraju naše društvo već i drže našu savjest odgovornom – što je u trenutnom europskom društvenom kontekstu iznimno vrijedan kreativni resurs i treba ga kao takvog prepoznati.
Film je ključan za zdravo i demokratsko društvo – zato ga se autokrati toliko plaše. Konkretno, dokumentarni film omogućuje nam da hodamo u tuđim cipelama, izgradimo osjećaj zajedništva, dajemo glas marginaliziranima i prezrenima te pri tome težimo držati moćnike odgovornima. Moj cilj, otkako sam prije pet godina postao predsjednik odbora EFA, bio je da organizacija bude mnogo više od organizatora dodjele nagrada. I dok je naš ključni cilj promovirati i podržavati europsku kinematografiju, također možemo biti važno mjesto za inspiraciju svima onima koji kroz film žele učiniti naše društvo boljim. Dokumentarni film je posebno prikladan za tu svrhu, stoga ga trebamo tretirati s pažnjom i značajem koji očito zaslužuje.
Što biste rekli da je najveća snaga, a što najveća slabost europske kinematografije?
Mike Downey: Sveukupno gledajući, najveća snaga europske kinematografije oduvijek je bila originalnost njezinih talentiranih pojedinaca. Od završetka Drugog svjetskog rata, europski film oblikovao je svoj identitet kroz nekoliko ključnih obilježja: vodeći redatelji prepoznati su kao autori, a postoji i zdrav balans između umjetnički vođenih filmova i vrhunske zabave namijenjene širokoj publici. Europa se neprestano kreće između tih dvaju polova, ali upravo joj to donosi raznolikost, umjetničku autonomiju i sposobnost dopiranja do najšire moguće publike.
Pan-europska priroda financijskog mozaika koji omogućuje ovu raznolikost istovremeno je njezina snaga i slabost. Uspon populizma i prijetnja da sve veći broj europskih vlada, bilo u okviru EU-a ili Vijeća Europe, zauzme polarizirane stavove prema financiranju umjetnosti predstavlja ozbiljnu opasnost. Jedno od najistaknutijih obilježja europskog umjetničkog i kulturnog pejzaža jest nevjerojatna raznolikost u smislu umjetničkih formi, lokalnih, regionalnih i nacionalnih tradicija, jezika, povijesnih i vjerskih iskustava i slično. Po mom mišljenju, sve to mora se braniti pod svaku cijenu. Populisti to, nažalost, ne vide na taj način.
Što još Europska filmska akademija može učiniti, uz svoje trenutne aktivnosti, kako bi europsku kinematografiju učinila vidljivijom?
Mike Downey: Širenje Mjeseca europskog filma na više teritorija i više kina, te proširenje tog dosega ne samo unutar Europe, već i izvan nje, srednjoročni je cilj. Nakon uspješnog paneuropskog početka 2022. godine i odlične druge edicije 2023. s 75 partnera, događaj 2024. već je započeo 1. studenog i slavi raznolikost europskog filma tijekom pet tjedana, sve do velikog finala 7. prosinca s Europskim filmskim nagradama u Luzernu.
Širom Europe, zahvaljujući Akademijinom partneru Europa Cinemas, vodeća kina u više od 100 gradova u 42 zemlje, od Islanda do Grčke, od Portugala do Gruzije – uključujući glavne gradove, male gradove i nacionalne kino mreže – ističu europske filmove, nudeći posebne programe, događaje i posvećene retrospektive.
U isto vrijeme, globalna streaming platforma MUBI nudi poseban fokus na europske filmove, VOD portal DAFilms ističe izbor europskih dokumentaraca, a Festival Scope slavi kratkometražne filmove nominirane za Europske filmske nagrade, čime se ljubiteljima filma širom svijeta omogućuje sudjelovanje. Na taj način, Akademija nastavlja graditi mrežu i prozor za simultano slavlje europske kinematografije.
Kao producent, radili ste diljem Europe. Koje su glavne regionalne razlike koje ste primijetili?
Mike Downey: Sudjelovao sam u stvaranju više od stotinu filmova otkako sam prije 25 godina prešao iz svijeta kazališta i izdavaštva u svijet filma. U tom relativno kratkom razdoblju, nastojeći ostvariti cilj stvaranja eklektičnog spektra onoga što nazivam Svjetskim filmom, bio sam uključen u produkcije s ukupnim budžetom od 400 milijuna eura, uz sudjelovanje više od 200 produkcijskih kuća iz svih dijelova Europe. Glavna stvar koju sam shvatio iz toga je da nas više toga povezuje nego što nas razdvaja – i da na kulturnoj razini zadržavamo svoje glasove, svoje tradicije, jezike i svoju neovisnost – a na poslovnom planu postajemo usklađeniji jedni s drugima. Nešto što, recimo, prije 25 godina nije bilo slučaj.
Jedna od posebnosti europskog umjetničkog i kulturnog pejzaža jest njegova nevjerojatna raznolikost u pogledu umjetničkih formi, lokalnih, regionalnih i nacionalnih tradicija, jezika, povijesnih i vjerskih iskustava i sl. Vidim da se brane upravo te vrijednosti i ta različitost, što je nešto izvanredno. Najuzbudljivija stvar u našim životima kao europskih građana su naše razlike. Prije nekoliko godina sam strahovao da nam prijeti uniformizacija, ali drago mi je reći da taj strah nije neizbježan.
Na lokalnoj razini, europska kultura još uvijek je živahna i proizvodi izuzetna djela, bilo u klasičnim kulturnim centrima ili na rubovima. To je nešto što moramo čuvati i paziti.
Koliki je utjecaj Brexit imao na europski filmski pejzaž?
Mike Downey: Utjecaj Brexita na umjetnički i kulturni sektor u Ujedinjenom Kraljevstvu zapravo se pokazao izuzetno značajnim. Mislim da je jedan od manje spominjanih, ali važnih utjecaja Brexita izgubljena prilika za Britance da uče od drugih država članica i surađuju na pitanjima koja se odnose na kulturnu politiku. Sveukupno, kombinirani utjecaji Brexita i pandemije stvorili su nevjerojatno izazovno razdoblje za britanski umjetnički i kulturni sektor. Neki predviđaju spor pad, dok drugi govore o potpunoj destrukciji. Što je od toga točno, smo će vrijeme pokazati.
Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europe gotovo nije imao nikakav učinak na europski filmski pejzaž. Glavna šteta nastala je kod kuće, na britanskom arhipelagu.
Također imate jake veze s hrvatskom kinematografijom. Što mislite da je potrebno kako bi naši filmovi stekli veću vidljivost i priznanje izvan Hrvatske?
Mike Downey: O ovoj temi ne mogu govoriti u ime Europske filmske akademije – jer to nije u okviru mog mandata. No, govoreći kao privatna osoba i kao netko tko je bio uključen u stvaranje više od desetak hrvatskih produkcija ili koprodukcija (iako ta razlika nikoga previše ne zanima), istaknuo bih tri stvari: obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje. Prepoznavanje najtalentiranijih filmaša. Njegovanje tih talenata na najbolji mogući način. Korištenje najboljih ljudi za njegovanje tih talenta. Reforma. Velika reforma. I zatim sve to raditi na duge staze.
I na kraju – koji su vaših pet najdražih europskih filmova svih vremena?
Skupljači perja, Aleksandar Petrović, Avala Film, 1967. – snimljen od strane velikog hrvatskog kameramana i prijatelja, Tomislava Pintara. Djelo izvanrednog genija.
Zemlja šutnje i tmine (Land des Schweigens und der Dunkelheit), Werner Herzog, Werner Herzog Filmproduktion, 1971. – Morao sam uključiti hrvatskog redatelja (i člana obitelji) na popis (pa, pola Hrvata) – i Wernerovi dokumentarci su puno bolji od njegovih igranih filmova, po mom mišljenju – a to nešto i znači.
Opasne veze (Les Liaisons Dangereuses), Stephen Frears, Warner/NFH, 1988. – s izvrsnim nastupom tog velikog glumca hrvatskog podrijetla, Johna Malkovicha.
Zdrpi i briši, Guy Ritchie, Screen Gems/SKA, 2000. – s briljantnim cameo nastupom najvećeg (i mog najdražeg) hrvatskog glumca svih vremena, Rade Šerbedžije.
Štefica Cvek u raljama života, Rajko Grlić, Art film 80 Beograd, Croatia film, Jadran film, Kinematografi Zagreb, Union film Beograd, RTV Zagreb, 1984. – Moja omiljena hrvatska spisateljica svih vremena i moj omiljeni hrvatski redatelj svih vremena.
