Klasik britanskog pisca Grahama Greenea Kraj ljubavne priče pogrešno shvaćen kao “ljubavna priča”, zapravo je zapanjujuća priča o pustošenju vjere. To je bolno dirljivo i zapanjujuće ispitivanje proturječja u katolicizmu bez kojeg nije mogao živjeti, ali s kojim se borio živjeti. Ovo njegovo djelo dva puta je filmski ekranizirano.
Roman Kraj ljubavne priče (The End of the Affair), slavnog britanskog pisca Grahama Greenea, objavljen je prvi puta 1951. godine. Ovaj njegov roman mnogi drže i da je jedan od njegovih najboljih. Bio najbolji ili ne, nedvojbeno je da je riječ o pravom klasiku književnosti jednog od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća. Ovaj roman odnedavno se ponovno nalazi na našem tržištu zahvaljujući nakladniku Znanje, u prijevodu Zrinke Pavlić.
Treba naglasiti da je ovo četvrti i posljednji Greeneov roman s izrazito rimokatoličkom dimenzijom (ostala tri naslova su: Ubojica i slatkiš (roman poznat i po naslovu Brightonska stijena)/ Brighton Rock, 1938., Moć i slava/The Power and the Glory, 1940., Srž stvari/The Heart of the Matter, 1948.). Njegov veliki prijatelj, pisac Evelyn Waugh s kojim je imao mnogo toga zajedničkog, početkom rujna 1951. godine za časopis The Month pozitivno osvrnuo na roman Kraj ljubavne priče riječima:”Gospodin Greene odabrao je drugu suvremenu formu, domaću, romantičnu dramu tipa “Kratki susret”, i transformirao ju je na svoj neponovljiv način.” Svemu je također dodao da je priča romana priča “iznimno lijepa i dirljiva“.
Autobiografska nota
Glavni protagonist romana je pisac Maurice Bendrix, koji u londonskoj četvrti Clapham, usred Drugog svjetskog rata, razvije poznanstvo sa Sarom Miles. Ona je lijepa žena koja je udana za dosadnog državnog službenika Henryja. Maurice tvrdi da samo želi prikupiti informacije za lik državnog službenika u svom novom romanu. To je prva njegova laž. Ono što stvarno želi je Sarah, a Sarah pak želi strastvenog muškarca.
Tako počinje niz riskantnih susreta osuđenih na propast Mauriceovim rastućim romantičnim zahtjevima i Sarinom grižnjom savjesti. Tada, kad Maurice nekim čudom preživi bombardiranje, Sarah prekine vezu – naglo, konačno i bez objašnjenja. Sada, godinu dana nakon Sarine smrti, Bendrix se nastoji osloboditi strasti koja ne jenjava tako što će pratiti njezin razvoj od opsesivne ljubavi do ljubavi koja graniči s mržnjom. Isprva vjeruje da mrzi Saru i njezina muža Henryja. No kako zadire sve dublje u svoje osjećaje, Bendrixova mržnja prelazi na Onoga za kojeg smatra da mu je uništio život.
Kraj ljubavne priče u sebi sadrži veliku Greeneovu autobiografsku notu. Naime, on je imao afere s udanom ženom, Catherine Walston. Iako je završio pisanje knjige u kolovozu 1950., veza je trajala i bila je vrlo problematična. U kolovozu 1951. napisao joj je sljedeće: “Draga moja, u ovom nervoznom stanju, dok razgovaram telefonom, čini se da je nemoguće prenijeti značenje bez pretjeranog naglašavanja ili naglosti. Ono što želim reći je ovo. Ljudski odnos, kakav je bio naš, nerazdvojno je fizički i mentalni. Ne vjerujem da je fizička strana ozbiljno pogrešna u određenim okolnostima, ali sjećate se da sam vas posljednje dvije godine poticao da idete na ispovijed i pričest između naših susreta.”
Neuobičajeni Greeneov stil pisanja
“Određene okolnosti”, o kojima govori Greene, su Catherinin brak s Harryjem Walstonom. Catherine nije željela napustiti bogatog socijalista kojeg je voljela i kojem se divila, ali ju je seksualno i emocionalno privlačio Graham Greene.
Karakteristika ovog Greeneovog romana je neuobičajeni stil pisanja. Ovaj svoj roman nije pisan kronološki. On je tom svojom formom želio (na neki način) modelirati dezorijentiranost svog glavnog lika (i pripovjedača) romana. Nadalje, veći dio romana napisan je u prvom licu, iz perspektive lika Mauricea Bendrixa Njegova prethodna knjiga, Treći čovjek/The Third Man (1950.) također je ispričana je u prvom licu, ali to je novela nastala iz njegov scenarija za istoimeni kultni film redatelja Carola Reeda iz 1949. godine.
Roman je podijeljen u pet “knjiga” a treću “knjigu” možemo nazvati i ključnom za čitavu priču. Ona se, naime, gotovo u potpunosti sastoji od odlomaka iz Sarinog dnevnika. Veliki dio snage romana dolazi upravo iz te naglašene energije pripovijedanja u prvom licu – kao što Sarah primjećuje u svom dnevniku:”‘Mauriceova bol prelijeva se u njegovo pisanje. Kroz njegove se rečenice praktički čuje trzanje njegovih živaca.E, pa ako se kroz bol postaje piscem, ja, evo, učim, dragi Maurice.“
Greene o prvoj filmskoj adaptaciji
Dobro je poznato je da je Graham Greene mrzio gotovo svaki filmski pokušaj adaptacije svog djela. Tako je “promašajem” smatrao Srž stvari (The Heart of the Matter, 1953.), film Putovanje sa mojom tetom (Travels with My Aunt, 1972.) za njega je bio “grozan” a film Tihi Amerikanac (The Quiet American, 1958.) okarakterizirao je kao “istinskom izdajom”. No, imao je i neke iznimke. To su bili filmovi na kojima je on sam surađivao (što i nije neko iznenađenje), kao što su već spomenuti Treći čovjek (The Third Man, 1949.) i Pali idol (The Fallen Idol, 1948.), za koje je napisao scenarij.
Greeneov roman Kraj ljubavne priče doživio je dvije filmske adaptacije. Prva je realizirana 1955. godine i nju redateljski potpisuje vrhunski holivudski redatelj Edward Dmytryk. U glavnim ulogama nastupili su Deborah Kerr, Van Johnson i Peter Cushing. Dakako, Greene nije bio blagonaklon prema ovoj adaptacije te je film nazvao “katastrofa”.
Jednom prilikom, dok se film snimao, posjetio i njegov set. Taj njegov posjet zabilježio je i jedan od tabloida koji je napisao kako je Greenea, “tog kroničara grijeha i seksa tužnog lica”, stjerala u kut gđica. Kerr koja ga je puna divljenja vrlo ljubazno upitala: “Prepoznajete li svoje rečenice?“. Greeneov tajanstveni odgovor bio je:”Prepoznajem ljude.“
Adaptacija Neila Jordana
Druga ekranizacija, koja je premijerno prikazana 1999. godine, je djelo redatelja Neila Jordana. Za razliku od Dmytrykovog filma, ovaj Jordanov je dobivao same pohvale. Često se isticalo da se radi vjernoj adaptacija Greeneovog romana koji uspješno bilježi neodoljivi duh i religioznu prirodu romana. Sjajne ulog u filmu pružili su Ralph Fiennes, Julianne Moore i Stephen Rea.
Redatelj Jordan, prolazeći fascinantnu iako prilično složenu strukturu romana, brzo je otkrio ono s čime su se već mnogi drugi redatelji ranije susreli na prvi pogled – Greeneov rad doima se žestoko filmski. No, ubrzo je shvatio da je prvi dojam vrlo varljiv. Za web portal The Guardian to je pojasnio riječima:”Kada čitate njegove stvari, sve se čini vrlo filmski jer možete dotaknuti, pa čak i omirisati atmosferu koju stvara. Često ima sjajne početke i veličanstven način postavljanja predložaka za dramu. Ali tada je njihov razvoj često užasno unutarnji dok se pokušavaju usredotočiti na moralne dileme. Vjerojatno zato filmske adaptacije nisu baš uspješno izvedene.“
O samom romanu i pisanju scenarija je rekao:”Kraj ljubavne priče je izvrstan roman ali postoji element praktične drame koji je gotovo zanemario. Kao scenaristu bilo mi je fascinantno zašto nije više povukao ovo ili ono. Stalno sam se pitao zašto ga nije više strukturirao oko toga što bi likovi zapravo radili, a ne oko onoga što je on želio da rade. Za mene je ključ uspješne adaptacije bio pokušaj da središte filma bude ljubavna priča, viđena s dvije potpuno različite točke gledišta.“
Glumac Ralph Finnes pružio je jednu vrlo upečatljivu izvedbu. O tome zašto je prihvatio ulogu u Jordanovom filmu je rekao:”Oduvijek sam želio biti u filmu Grahama Greenea. Kad sam pročitao Neilov scenarij, osjetio sam da je nevjerojatno vjeran originalu, čak i u smislu dijaloga.” S obzirom na to da njegov lik Mauricea Bendrixa nosi u sebi određenu autobigrafsku crtu, o tome je razgovarao s Normanom Sherryjem, Greeneovim biografom:”On [Norman Sherry] mi je rekao da je Bendrix “kreacija”, produžetak autora a ne samog Greenea.” Vezano za svoju glumačku izvedbu na sve se nadovezao riječima:”Dakle, iako je čisto autobiografski, ne osjećam da moram biti Greene, a sigurno ga nisam pokušao imitirati.“
Brutalan prikaz ljubavi i mržnje
Greeneov roman oduševio je mnogobrojne čitatelje diljem svijeta. Među njima je bio i američki pisac William Faulkner koji je rekao da je to za njega “jedan od najboljih, najistinitijih i najdirljivijih romana” njegova vremena. Njegov kolega John Updike također nije krio svoje oduševljenje:”Roman intenzivan, prodoran i uznemirujući poput pogleda inkvizitora.“
Roman Kraj ljubavne priče je bolno dirljivo i zapanjujuće ispitivanje proturječja u katolicizmu bez kojeg (kao katolik) Graham Greene nije mogao živjeti, ali s kojim se borio živjeti. On brutalno ilustrira kako su ljubav i mržnja dvije strane istog novčića, koji se u trenu može okrenuti prema našem ljubavniku i prema našem Bogu.
Ovo je roman koji se nikako ne bi smio preskočiti jer – kako je to britanski pisac William Golding napisao – “Graham Greene bio je klasa za sebe. Čitat će se i pamtiti kao ultimativni kroničar savjesti i tjeskobe 20. stoljeća.“
O Grahamu Greeneu
Graham Greene, rođen 2. listopada 1904. u Berkhamstedu u Engleskoj, a preminuo 3. travnja 1991. u Veveyu u Švicarskoj. Britanski je pisac romana, novela i drama te novinar, čiji se romani bave moralnim dvojbama i nejasnoćama u kontekstu suvremenog političkog okruženja. Karijeru je započeo u Timesu kao lektor, da bi poslije prešao u Spectator gdje je radio kao filmski kritičar i urednik rubrike o književnosti.
Sljedeća tri desetljeća proveo je putujući svijetom kao slobodni novinar, usput istražujući lokacije za svoje romane. U književnost je ušao pjesmama (1925.), potom romanima, od kojih je zapažen treći, Carigradski vlak (Stamboul Train, 1932.), prvi u nizu romana što će ih nazvati razonodama (entertainments), i među kojima će se osobito proslaviti Treći čovjek (The Third Man,1949.). To su djela po atmosferi i radnji slična trilerima, ali ipak posjeduju veću moralnu složenost i dubinu. Greeneova glavna tema su moralne i duhovne borbe unutar pojedinaca, ali šira politička i društvena pozadina daje tim sukobima dodatnu jačinu.
Unatoč tmurnom tonu većine njegovih tema, Greene je zapravo bio jedan od najčitanijih britanskih književnika 20. stoljeća. Neobičnu popularnost svojih knjiga djelomice može zahvaliti svojoj produkciji trilera punih zločina i napetih zapleta, no mnogo je zaslužniji njegov vrhunski pripovjedački talent, posebno majstorski odabir detalja i korištenje realističnih dijaloga u priči brzog tempa.
Cijelu svoju karijeru Greene je bio opčaran filmom i često je u pisanju oponašao filmske postupke. Većina mu je romana ekranizirana, a i sam je pisao filmske scenarije.
