“Radko nije vidio cijeli film, ali uspio je barem vidjeti zadnju trećinu filma u kojoj njegova virtuoznost dolazi do punog izražaja”, govori redatelj Nevio Marasović o svojem novom filmu Pamtim samo sretne dane, u kojem je svoju posljednju ulogu odigrao slovenski glumac Radko Polič.
U kina je došla drama Pamtim samo sretne dane, koju je redatelj Nevio Marasović osmislio kao vrlo neobičan film. Snimljen u samo jednom prostoru, zagrebačkom restoranu, film prati starijeg čovjeka (glumi ga sjajni slovenski glumac Radko Polič) koji sjedi za stolom i promatra druge goste, ne shvaćajući da ujedno i gleda svoj život.
Kao što i sam Marasović priznaje, početni koncept filma je vrlo rizičan. Ako sve ne pođe kako treba konačni rezultat može ispasti naporna i pretenciozna papazjanija. No, ako se pogode pravi sastojci, onda djelo postaje prava filmofilska poslastica. Srećom, Pamtim samo sretne dane puno više naginje ovom drugom rezultatu.
Nevio Marasović na scenu je došao još kao student zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, kada je 2008. s mikro budžetom snimio postapokaliptični film The Show Must Go On. Već tada je pokazao da voli snimati, pa je u narednih 15 godina snimio pet dugometražnih filmova, jednu TV seriju te više od 150 reklama, a ovo ljeto trebao bi predstaviti i svoj novi film Šlager.
Ideja iz restorana
No, do tada u kinima imamo priliku gledati Pamtim samo sretne dane, intrigantan pogled na prolaznost života.
Kako se rodila ideja za film “Pamtim samo sretne dane”?
Nevio Marasović: Sjedio sam na večeri u restoranu “Pri Zvoncu” s producenticom filma Ninom Petrović i pala mi je ideja na pamet o filmu sastavljenom od niza kratkih scena u kojima su protagonisti ljudi za raznim stolovima, nešto kao Coffee and Cigarettes Jima Jarmuscha. Nazvao sam u Norvešku scenarista Gjermunda Gisvolda, izložio mu ideju i on se drugi dan javio s nadopunom da sve te ljude sa strane gleda šutljivi starac, koji je zapravo preminuo i nalazi se u nekom obliku čistilišta, dok svi gosti restorana predstavljaju njega i njegovu obitelj u raznim fazama života. Tu sam znao da imamo film.
Koja je tajna uspješne suradnje s norveškim scenaristom Gjermundom Gisvoldom?
Nevio Marasović: Mi smo se upoznali na scenarističkoj radionici Sources 2 na sjeveru Norveške 2014. godine i odmah stilski kliknuli. Gjermund ima fenomenalan poetičan i mračan stil, a ja sam mu dobra protuteža sa svojim vedrim i zaigranim tonom. Svako godine bi nešto pisali, a za sada smo snimili Gorana (2015) i Pamtim samo sretne dane.
Cijeli je film snimljen na jednoj lokaciji – koliko je to bio izazov, a koliko blagoslov?
Nevio Marasović: Ovo mi je sigurno bio najteži redateljski zadatak. Nisam znao hoće li to sve u konačnici biti glupo, dosadno ili čudno jer nisam imao sličan predložak po kojem bih se ravnao. Još i svi likovi sjede i onda moraš na neki način oživiti mizanscen i stvoriti akciju i dinamiku na stotinjak kvadrata istog prostora. S druge strane, tehnički je bilo jednostavnije jer nije bilo traženja lokacija, putovanja, logističkih problema i svega toga što razne lokacije nose sa sobom.
Kako zašarmirati Raca
Jeste li pri zamišljanju filma od početka imali Radka Poliča na umu za glavnu ulogu?
Nevio Marasović: Radko je bio uvijek prvi izbor. Kada smo ga nazvali i ponudili mu ulogu, on je rekao da dođemo u njegov stan u Ljubljanu, donesemo mu scenarij, zašarmiramo ga i onda ako mu se scenarij i svidi, onda možda pristane. U Ljubljanu smo otišli glumac Stjepan Perić i ja (Stjepan mu glumi sina u filmu), podružili se s Racem par sati i sutradan me nazvao i rekao da je oduševljen scenarijem i da to jako želi raditi.
Je li prije svoje smrti Radko uspio pogledati film ili barem neki njegov dio?
Nevio Marasović: Nažalost, nije vidio cijeli film, ali uspio je barem vidjeti zadnju trećinu filma u kojoj njegova virtuoznost dolazi do punog izražaja.
Kako inače volite raditi s glumcima – dajete im striktne upute ili im ostavljate prostora za improvizaciju?
Nevio Marasović: Ovisi od filma do filma. Ovdje smo se prilično držali scenarija jer je pisan kao neka mješavina kazališne predstave i govora na karminama. Naravno, uvijek u probama dovedemo sve živo u pitanje i promijenimo neke dijelove teksta na bolje. U nekim filmovima popit Vis-A-Vis, scenarij nije ni postojao nego su dijalozi nastali iz improvizacija. Takvo kreativno divljanje je zapravo nešto što je meni najdraže i najbliže.
Imate li neki ritual ili proces kroz koji obavezno prolazite uoči početka snimanja?
Nevio Marasović: Uoči početka baš i ne, ali nakon snimanja prolazim ritual koji se zove 3-4 gemišta!
Koliko autobigrafskih elemenata volite stavljati u film? Ima li ih i u ovom filmu?
Nevio Marasović: Ovisi o filmu. Vis-A-Vis i Comic Sans ih donekle imaju, dok Goran, The Show Must Go On i ovaj film nemaju.
Posveta Arsenu Dediću
Filmove kojeg redatelja možete gledati 24 sata na dan, a kojega ne možete pogledati ni minutu?
Nevio Marasović: Znam da je trenutno omražen, ali Woodyja Allena mogu gledati 24 sata na dan. Baza Luhrmana recimo ne mogu, Elvisa sam ugasio nakon dvije minute jer ta ničim izazvana montaža sa sto kadrova u minuti me samo iznervira i izbaci iz filma.
Kako određujete koju glazbu želite u filmu, a pogotovo pjesme koje postanu bitne za priču? Kako se u ovom filmu provlači “Sve ono što znaš o meni”, zašto je naslov ipak “Pamtim samo sretne dane”?
Nevio Marasović: Ovaj film je svojevrsna posveta Arsenu Dediću. Jedan dio je u pjesmi “Ono sve što znaš o meni” koja je lajt motiv filma, a drugi u samom naslovu. Taj naslov je išao iz vizure glavnog lika koji na početku misli da je popio svu pamet svijeta i da sve u životu dobro napravio. Dakle , on pamti samo sretne dane, dok one loše potiskuje i ignorira. To se tijekom filma okrene naglavačke.
Kakav je osjećaj gledati kako film ide u kina, znajući da vas za nekoliko mjeseci čeka i premijera novoga filma Šlager?
Nevio Marasović: “Pamtim” kasni zbog korone barem dvije godine. Nije mi baš zabavno ni fora imati dva filma tako blizu jedan od drugog jer nije prirodno i malo je čudan osjećaj. Ali s druge strane, takva je bila i cijela pandemija korone pa se tješim da je to njen zadnji odjek!
