Redatelj Guillaume Maidatchevsky snimio je dokumentarac Polarna odiseja koji u formi igranog filma prati pustolovine dvije polarne lisice u vrijeme kad se njihov okoliš, pod ljudskim utjecajem, nepovratno mijenja.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da igrani filmovi na temu životinja uglavnom spadaju ili u žanr fantastike ili u žanr dokumentaraca, ne ostaje nam puno nego ili pratiti kada HRT emitira najnovije dokumentarce legendarnog Davida Attenborougha ili čekati nešto poput nezaboravnog Praščića Babea ili Pijevog života. To je tako, barem što se tiče mainstream naslova.
Međutim, s postoji cijela jedna niša svjetske kinematografije koja je uglavnom globalno zanemarena i ako niste pasionirani ljubitelj arthouse uradaka ili američke indie scene, teško da ćete naići na te naslove, neovisno što oni svojom kvalitetom, odvažnošću ili kreativnošću pariraju zapadnim mainstream naslovima, ako ih već ne nadmašuju. Jedan takav primjer je i recentna francusko-talijansko-kanadska koprodukcija Polarna odiseja (2023.), koja se trenutno može pogledati u domaćim kinima i koja je doista eklatantan primjer kako i zašto europske koprodukcije trebaju više prostora.
Lisice s ledenjaka
Film je kod nas preveden kao Polarna odiseja, što ima veze sa samim sadržajem – jer priča doista evocira Homerovo antičko remek-djelo – međutim ima vrlo malo veze s izvornim naslovom, koji glasi Kina et Yuk, renards de la banquise, a što doslovno znači „Kina i Yuk, lisice s ledenjaka“. I dok to možda nije atraktivno za kino poster kojim želite privući djecu (da nagovore roditelje da ih odvedu u kino), to je vrlo precizan naslov koji točno opisuje o čemu film priča.
Na površini, Polarna odiseja neobična je pustolovina dvaju polarnih lisica, Kine i Yuka, koje budu neočekivano razdvojene uslijed iznenadnog otapanja ledenjaka na dalekom sjeveru Kanade. Kina je ženka, elegantna i prelijepa bijela lisica, dok je Yuk opisan kao nestašni mužjak i Kinin životni suputnik; njih dvoje također iščekuju mladunce po prvi puta te nas film vodi kroz sve te emocije i iščekivanje kao da se radi o osobama, a ne o životinjama.
U tom pogledu film vrlo vješto humanizira likove koji se pojavljuju, radeći to u maniri najvještijeg basnopisca, ali na način da tim životinjama ne oduzima njihovu životinjsku prirodu. Za razliku od, primjerice, Ezopa ili La Fontainea, redatelj Guillaume Maidatchevsky i njegov tim nisu od tih životinja pravili simbole ljudskih ličnosti i karakternih osobina, nisu ih željeli humanizirati i na taj način karikirati, već su zadržali ono što one jesu, ali su nam pokazali kako upravo takve mogu biti jednako divne, jednako važne i jednako zanimljive.
Međutim, ako ste mislili da je za takvu naraciju u slučaju filmova o životinjama potreba tehnologija, odnosno specijalni efekti, lutke ili „ljudi u kostimima“, varate se! Naime, postoji minimalna količina scena u ovome filmu za koje je korišten CGI i to su scene koje nisu mogle biti izvedene prirodno jer se životinje u prirodi tako ne ponašaju, međutim autori su htjeli naglasiti određene emocije u odnosu Kine i Yuka pa su za to iskoristili CGI, ali radi se o zanemarivoj količini. Kako onda?
Dokumentarni film kao igrani – i obrnuto
Pa, radi se o tome da je Polarna odiseja dokumentarni film koji se ponaša kao igrani film, odnosno igrani film koji se ponaša kao dokumentarni film. Svaki dobar nature documentary dio svoje kvalitete nužno duguje dobrom pripovjedaču. Tu se opet vraćamo na Davida Attenborougha, koji je svojom dobro uhodanom i do savršenstva izbrušenom naracijom davao svojim kadrovima ne samo novi smisao, već i potpuno novi život.
Attenborough je te kadrove prirode u pokretu pretvorio u filmske scene, u priče koje volimo i koje pamtimo, a Polarna odiseja zasniva se upravo na tom aspektu. Pripovjedačica nas vodi kroz priču i tumači nam ponašanje koje bi inače djelovalo nasumično, dajući cijeloj priči novu dimenziju i olakšavajući nama, kao gledateljima, da se povežemo s tim likovima, iako se radi o životinjama čije duhovne senzibilitete u pravilu ne razumijemo.
Ne bježi film od određenih stereotipa prisutnih u basnama – tako je lisica prepredeni i opasni negativac, vukovi su opasne zvijeri usmjerene samo na osvetu, a psi mogu biti i dobri i loši, ovisno o tome kako su „odgojeni“ – ali sve je to tako lijepo upakirano da uopće ne idete za tim niti vas to u tom pogledu smeta.
U tom pogledu treba pohvaliti način na koji je priča prezentirana. Predominantna većina kadrova su doista dokumentarističke prirode – to su stvarne životinje u interakciji s okolišem – međutim film je prikazan na način da su ti kadrovi prikazani na način da ispada da su sve te životinje doista glumile u filmu, što je svakako impresivno!
To je postignuto izvrsnom montažom – upotpunjenom naracijom, dakako – jer su svi ti kadrovi iskombinirani na vrlo sugestivan način, ali ne u nekom lošem smislu, već narativno sugestivno da impliciraju i prikazuju ono što čujemo od pripovjedačice. Tako, kada nam pripovjedačica govori da lisica pokušava loviti Kinu i da Kina zbog toga bježi iz svog brloga, svi kadrovi su montirani tako da impliciraju da postoji stvarna interakcija između Kine i lisice, iako je stvarnost sasvim drugačija.
Pouka ljudima
No, iako glavni likovi nisu dobili ljudske osobine, priča i dalje služi kao metafora za ljudske odnose i ljudsku prirodu. U ovom slučaju kao i metafora o ljudskom odnosu prema okolišu, koja figurira kao vrlo moćno upozorenje o posljedicama našeg djelovanja. Film se, očekivano, osvrće na topljenje ledenjaka, porast temperature i klimatske promjene koje se događaju kao posljedica našeg djelovanja.
On nas upozorava ne samo o posljedicama koje ti fenomeni mogu imati ili već imaju na nas kao vrstu, već nam pokazuje kako svojim djelovanjem uništavamo i tuđe živote, druge priče koje su jednako lijepe i jednako dirljive kao i ove naše iako pripadaju nekim sasvim drugim vrstama.
I tu se, zapravo, krije ta latentna tragedija ovoga filma. Da ne biste pomislili, film ima happy end i dogodi se upravo ono što biste očekivali da će se dogoditi – ipak se radi o uratku namijenjenom djeci, koja neće možda shvatiti sve nijanse poruka koje su autori htjeli prenijeti, ali koja će shvatiti ljepotu tih priča i film na taj način želi pozitivno utjecati na najmlađe da se bore da zaštite i očuvaju tu ljepotu. Međutim, oni nešto stariji, oni koji mogu čitati između redaka ovog divnog filma, shvaćaju kako će ovaj film – ukoliko se nešto doista ne promijeni – biti samo jedna prelijepa želja, davno minula uspomena na nešto što smo imali, ali smo sami uništili.
Sumarno, Polarna odiseja doista je film koji vrijedi pogledati, neovisno o tome vuku li vas vaša djeca na film ili sami pokazujete interes za njega. Doista se isplati. Inovativan, duhovit, intrigantan, ali prije svega prelijep, ovaj film otkriva nam neke nove perspektive i tjera nas da razmišljamo o nekim stvarima o kojima inače možda ne bismo, a znate da je film uspio u svom naumu kada vas natjera da promišljate. Dugo.
