Karlovčanin Marko Pekić i njegova tvrtka Radar vodi kino mrežu Kino.hr, koja u svom sastavu ima sedam kina. Vrijednost ove kino mreže je da obnavlja zapuštene prostore manjih mjesta te ih, u suradnji s lokalnim institucijama, pretvara u moderne, višenamjenske prostore.
Karlovčanin Marko Pekić veliki je zaljubljenik ali i poznavatelj filma. Završio Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, ali i Srednju glazbenu školu u Karlovcu.
Marko i ja smo dugogodišnji znanici, još od sredine 90ih, prije njegovog ozbiljnog ulaska u filmski posao. Tada je, naime, pokrenuo filmski portal PowerPages kojeg smo, volonterski, zajedničkim snagama održavali sve do početka 2005. godine. U to vrijeme internet nije bio ‘normalna’ stvar kao danas pa smo obojica ponosni na te dane. Naime, portal je po svom sadržaju (prije svega, praćenju kino i tadašnjeg VHS/DVD tržišta) bio puno aktualniji od drugih, većih i financijski bolje stojećih portala.
U ozbiljan filmski posao Marko je krenuo 2010. godine kada je osnovao filmsku distributersku kuću Radar. Sve ove godine donosi, kako to on sam kaže, ‘univerzalno dobre a ne jednokratne filmove’ pred mlađu publiku.
Između ostalog, zahvaljujući njemu na kino repertoaru vidjeli smo niz izvanrednih filmova kao što su Nevjerojatna priča o divovskoj kruški, Phantom Boy, Operacija Arktik, Jel’ ti žao, Djeca-vukovi i mnoge druge.
S kino prikazivačkim poslom započeo je 2014. godina u Karlovcu, u vrijeme kada grad nije imao nijedno aktivno kino. Vrlo brzo, u malom mjestu Plaški, došao je na ‘suludu ideju’ da tamo pokrene kino.
Ta ‘suluda ideja’ pokazala se kao ‘vrijedna ideja’ iz koje je nastala kino mreža Kino.hr. Najveća vrijednost ove kino mreže je da obnavlja zapuštene prostore manjih mjesta te ih, u suradnji s lokalnim institucijama, pretvara u moderne, višenamjenske prostore.
Zamolio sam Marka da čitateljima Kinofilma predstavi kino mrežu Kino.hr , ali i druge filmske programe koje organizira.
Marko, ti si kao kino prikazivač počeo u trenutku kad u Karlovcu nije bilo niti jedno kino aktivno. Kino Edison nije radio a druga kina su bila ugašena. Krenuo si u karlovačkom Domu OSRH Zrinski. Zašto si se na to odlučio i kako je sve to tada izgledalo?
Karlovac nije dugo imao stalno kino a za to je postojala potreba. Prva projekcija je bila film iz moje distribucije, Operacija Arktik, za škole. Karlovački Dom OSRH je tada bio jedini adekvatni prostor koji se mogao koristiti kao kino. Dvorana nije tipičan prostor jer je velika dvorana, to je dobra dvorana, s ogromnom pozornicom. Ona je, zbog toga dobra za scenske stvari. Tada je u Karlovcu to bio definitivno jedini prostor za kino tako da smo tamo krenuli sa školskim i redovnim projekcijama. To je sve lijepo funkcioniralo, ne na dnevnoj bazi niti tjednoj nego na, recimo to tako, event bazi. Problem je tu bio upravo zbog faktora velike dvorane, jer 50 ljudi za jednu kino projekciju je dobro ali u kontekstu dvorane od 800 mjesta je to malo. Naravno, tu je i cijena najma koju smo plaćali i koja nije bila mala. Tako da je to sve trebalo staviti na vagu. Treba napomenuti da smo za svaku projekciju digitalnu kino opremu donosili, slagali, kalibrirali a potom i demontirali.
Ti si tada, na neki način, Karlovčanima vratio kino mada nije bilo dnevnog karaktera. Kako su iz Grada gledali na to tada?
Grad je tada već pomalo pripremao na obnovu kina Edison, ali do otvaranja je trebalo proći još dosta vremena. Pa su za nas su imali samo riječi pohvale jer se uvidjelo da to Karlovcu fali. Čak su ponudili i sufinanciranje troška najma dvorane, no to sam odbio, smatrajući da ne treba uzimati novce iz gradskog proračuna za nešto za što ljudi sami žele platiti ulaznice, što bi funkcioniralo samo da je cijena najma ostala mrvicu realnija. Tako da su te projekcije ipak stale 2019. i Karlovac je opet na nekoliko godina ostao bez redovnog kinoprograma.
Spomenuo si projekcije za škole. S obzirom na to da je Karlovac godinama bio bez kina, zanima me kako je to prolazilo. U tvoje, ali i moje vrijeme, ti organizirani školski odlasci u kina bili su normalni. To je, recimo to tako, bila ipak mala nepoznanica za sve te klince. Kako su oni to prihvatili?
U tom pokretanju kina najbolje je bilo to što su škole pokazale dobar interes, one su stalno dolazile na naše programe. Tu je bio važan taj faktor odgoja publike koji je sve te godine u Karlovcu bez kina falilo pa se vratilo. Tu moram reći da se često govori, vezano za školske posjete kinima i drugdje, “pa ta današnja djeca, pa to je grozno i slično”. Ja se sjećam kada sam kao klinac išao sa školom u kino, to je bio kaos. Krene film a urnebes i dalje traje. Ovi svi klinci koji su nama dolazili u kino, njima se nema što zamjeriti. Dobro, tu su bili i dobri filmovi koji ih, ako se samo malo koncentriraju, jednostavno zaintrigiraju. Ja stalno volim naglasiti, jer je stalno ta nekakva “spika”, te “današnje generacije, to je grozno a nekadašnje to je sve bilo divno i krasno”. Mi smo par godina radili projekcije, gdje nam je znalo biti 300-600 djece u Domu OSRH i tu stvarno nije bilo ama baš ničega da se nekome nešto zamjeri. Ne kažem da nije bilo šuškanja ili smijanja ali opet ponavljam da se tu nikome ništa nije moglo zamjeriti.
Te školske projekcije nisu bile, a nisu ni danas, samo puko puštanje filma. Često radiš i organizirane razgovore koji su vezani na tematiku filma. Koliko sam upoznat takav program kod klinaca izaziva samo pozitivne reakcije.
Da, dobar primjer za to je nizozemski film Jel’ ti žao (Regret!, 2013), koji govori o bulingu i pomalo je brutalan jer završava sa samoubojstvom. U tom kontekstu je jako specifičan i osjetljiv i nije baš samo za pustiti iako je bio i na redovnom programu. Kad smo mi radili organizirane školske projekcije uvijek smo nakon projekcije radili i razgovor sa psihologom. Sjećam se da smo radili više projekcija u Domu OSRH i to je bila ludnica. Znači, puna dvorana klinaca i nakon projekcije ide razgovor. Tu je psihologinja, moderatorica razgovora i mikrofon za klince. Tema je takva da ne pričaš o njoj ni na kavi a kamoli pred punom dvoranom. Malo pomalo, “ja bih nešto rekao”, “mene maltretira taj i taj”… Klinci su se počeli otvarati i pred punom dvoranom su ispričali nekakva svoja iskustva. Nedugo nakon projekcije sam dobio povratne informacije da su neki klinci došli pedagogu pa su pričali neke stvari koje su ih mučile. Tu se efekt dogodio a takva vrsta organizirane projekcije se pokazala kao pun pogodak.
Ako se ne varam, nakon Karlovca je slijedio Plaški. Sam si mi jednom priznao da se sve izrodilo iz jedne tvoje sulude ideje.
U Karlovcu smo stali ali s Plaškim smo krenuli dok su još uvijek išle projekcije u Domu OSRH. Tu se već zaokružila ta nekakva priča jer smo, moja ekipa i ja, već nakupili prilično iskustva da znamo kako stvari funkcioniraju. Imaš to znanje i, recimo, to znanje želiš iskoristiti na korist zajednice. Ja sam bio u kontaktu s Plaškim već tada, ali vezano za neke sasvim druge stvari, i čuo sam da imaju dvoranu, koja je nekada bilo kino. Javio sam se načelniku, gospodinu Peri Damjanoviću, i predložio mu da vidim tu dvoranu, pa da možda organiziramo opet kino projekcije. On je na to ostao u šoku i iznenađenju, ono “kako sad kino”. No, prihvatio je prijedlog jer je bio otvoren za takve ideje. Plaški je, zapravo, bio taj prvi eksperiment – kino, revitalizirano kino u jednom malom mjestu u kojem kino nije radilo dugo vremena, 30 i nešto godina.
S obzirom na zapuštenost dvorane i samu ideju, zanima me kako se taj projekt isfinancirao? Tu je možda najzanimljivije da je, što se kina tiče, rezultat bio fascinantan jer je Plaški tada postao jedino digitalno kino u Karlovačkoj županiji.
Postoje modeli financiranja, preko natječaja Ministarstva kulture. Tu se zatvorila jedna fina priča, suradnja između privatnog sektora i Općine, gdje smo mi njima svoje znanje upotrijebili da im uopće damo ideju za sve to, napisali projekt i drugo. Oni su se prijavili, dobili sredstva i uložili nešto svojih sredstava. No, najvažnije u svemu je da se tu zaokružila priča da su oni, iz jednog zapuštenog objekta s nekom malom funkcijom, dobili digitalno kino. To je u tom momentu bilo prvo i jedino, funkcionalno digitalno kino u Karlovačkoj županiji.
Ta dvorana nije donijela samo kino, već i dodatnu korist Općini jer je dobila obnovljeni objekt. No, to ulaganje se i dalje nastavilo. Što se do danas sve napravilo?
Da, Općina je dobila obnovljeni objekt koji im služi za različite prilike. Na primjer, škola može raditi svoje priredbe, mogu se organizirati različita predavanja, svečane sjednice i slično. Plaški je bio prvi – egzotična lokacija i moja suluda ideja “ajmo probat tamo napraviti kino”, super da je bila pozitivna reakcija na tu ideju. Realno je moglo biti i “ajde, daj, što pričaš gluposti” (smijeh). Plaški je do danas ostao jedan dobar primjer kako se jednim sustavnim radom može doći do jednog reprezentativnog objekta. Sama priča je išla dalje, pa se svake godine ponovno na nešto apliciralo, što od strane Općine što s naše strane.
Mi smo čitavo vrijeme ulagali i naša sredstva i naše znanje a Općina je dodatno ulagala i nešto vlastitih sredstava. Prve godine se, naprimjer, dvorana opremila s novim projektorom, zvukom i platnom. Druge godine su išle nova sjedala za dvoranu, pa je slijedilo krovište, stolarija. Prošle godine su napravljeni novi zidovi u dvorani. To je danas top dvorana usred ničega. Ovo usred ničega je, naravno, pod navodnicima jer Plaški je malo mjesto, s oko 1500 stanovnika. I, svi oni od jeseni 2018. godine imaju stalni, kontinuirani filmski program svaki tjedan, s dva filma u prosjeku. Sve aktualno i komercijalno te nešto od nezavisnog filma a tu su i školske projekcije.
Da li zadovoljan s posjećenošću projekcija? koliko je sve to, na kraju krajeva, financijski isplativo? Sasvim je jasno da, recimo, na nekom nezavisnom filmu ne možeš imati jednaku posjetu kao na blockbuster filmu. Potgotovo ne u malom mjestu kao što je Plaški.
U tom pogledu nas prati HAVC kroz potpore koje daju. I, to je super da nas prate jer kroz te potpore, zapravo, popunjavaju neku rupu gdje ti ipak ulažeš u sve to vlastita sredstva a, naravno, cijela se priča financira i iz ulaznica. Koji put na projekciji bude deset ljudi ali meni je i to super, tih deset ljudi. Tih deset ljudi je deset individualnih doživljaja, to su ljudi koji su odvojili svoje vrijeme i došli su u kino, uživaju u filmu, danima će možda razmišljati o tom filmu. Naravno, u svemu tome treba razmišljati i o financijskoj održivosti svega toga. I, onda kad imaš takve nekakve stvari kao što je dobra suradnja s Općinom, pa gdje imaš vlastiti trud, volju i financijska sredstva te podršku od institucija kao što je HAVC da onda zatvoriš cijelu priču. Nakon svega onda možeš podvući crtu i reći da Plaški eto, od jesni 2018., ima redoviti filmski program. Dolaze tu i ljudi iz Ogulina koji nema kino ali iz ostalih okolnih mjesta. I, svi oni imali su priliku odgledati sve relevantne filmove koji su na hrvatskom repertoaru.
Plaški je, možemo to reći, s tim obnovljenim objektom dobio puno. Kao što si i sam rekao, taj objekt je sada prigodan za sve vrste događanja. Ta funkcionalnost objekta, kao neko centralno mjesto događanja, zapravo je i bila glavna ideja čitavog tog projekta.
Da, dogodilo se nešto što je meni u startu bila ideja. Taj objekt, dvorana, je postalo mjesto gdje se događa sve i svašta u mjestu. Tu su školske priredbe, pa svečane sjednice Općine na koje dolaze visokorangirani gosti, pa tu su različita predavanja, bila su tu i snimanja različitih TV emisija, mi smo isto tako organizirali različite panele koji nemaju veze s filmom. Ideja je bila da se dobije jedan takav prostor koji se može stalno koristiti, možda ne na dnevnoj bazi, ali da postane jedno centralno mjesto događanja u mjestu. I, to je sada jedan uredan i zgodan prostor u centru mjesta. To diže jedan “level” života i slobodnog vremena.
Ja opet naglašavam – ta moja ideja s kinom, koja je zaživjela i koja se primila, i koja se razgranala, ne samo na kino nego na jedan višenamjenski, multimedijalni, prostor to je samo jedna mala kockica. Ja sam dao ideju za kino, pa onda neka na primjer netko drugi da neku ideju za ugostiteljstvo pa onda za ovo pa za ono… S tim se može oživjeti sredina i vratiti se ljudi. To je bila samo jedna mala kockica, jedna od sto.
Plaški je bio, da parafraziram, prva kockica u svemu. Kako su se stvari nakon Plaškog odvijale?
Tu su bili različiti scenariji, da tako kažem. Kod nekih se dogodilo da su vidjeli da se dogodila neka revitalizacija, “mi isto imamo kino pa ajmo vidjeti što se može” ili smo pak mi locirali neke objekte koji bi se potencijalno mogli vratiti u funkciju pa smo mi napravili prvi korak. Sve to po sličnom modelu suradnje između moje firme i lokalnih partnera, bez obzira da li je to u pitanju Općina, Grad ili neke druge lokalne institucije koje imaju u vlasništvu jedan takav zanimljivi prostor. Ostvarili smo suradnju s tim lokalnim sredinama po istom tom modelu gdje smo opet osmislili priču, aplicirali na natječaje, pa su se osigurala neka sredstva i stavila se stvar u funkciju i rad.
Tu je, ponavljam, najbitnije da se podiže kvaliteta života u jednoj takvoj sredini a ti prostori, koji su nekakvo centralno mjesto događanja, se vraćaju u funkciju za sve a ne samo za kino. Kino je tu bilo, barem kod nekih, neki okidač. Ali, kad realno gledaš, kad imaš platno, kad imaš projektor, kad imaš dobar razglas ti možeš raditi sve i svašta. I oni svi tako i rade i koriste taj prostor. To mi je iznimno drago jer su svi prepoznali mogućnosti takvog prostora, da nije samo kino već više od toga.
Tvoja Kino.hr mreža ima sveukupno sedam kina. Koja su to kina?
U Karlovačkoj županiji imamo kina Plaški, Slunj i Duga Resa, koja je i najveće mjesto od svih u kojima radimo. Dok Karlovac nije imao kino i nije funkcionirao Edison, Karlovčani su išli tamo jer je blizu. Tamo smo krenuli prije pandemije koronavirusa. Sada je malo drugačije jer u Karlovcu radi kino Edison pa Karlovčani ne moraju do Duge Rese. Zbog toga je, naravno, i pao broj posjetitelja i nekako je ostalo kino namijenjeno Dugorešanima. Imamo još četiri kina u Primorsko-goranskoj županiji. To su Mrkopalj, Vrbovsko, Delnice te Lič. U Liču smo krenuli u ljeti 2019., s probnim projekcijama. Za sve smo počeli pripremati teren, aplicirati na natječaje i ostalo.
Desilo se da smo nekoliko tih kina pootvarali usred pandemije, što baš i nije bio idealan trenutak. Tako se potrefilo, bile su mjere, pridržavali smo se svih mjera. Okolnosti su bile takve kakve jesu, ljudi baš nisu išli u kino iako su smjeli. Mnogima se tada baš i nije išlo zbog straha. S druge pak strane, i kod nas i drugih, nije bilo niti novih filmova, naslovi su se izvlačili iz kataloga, bilo je tu filmova koji nikada nisu ni zaigrali prije toga u kinima. Znam da smo tada odrađivali svakakve kombinacije s programom, bilo je tu TV filmova i crtića. Nekako smo tako uspjeli izgurati taj period.
Filmski program u svim tim kinima danas je redovni. Sve što igra u kinima u Hrvatskoj vrtiš i ti. No, uspio si i ti odvrtjeti neke pretpremijere prije svih drugih.
Da, program je redovno kao i drugdje u Hrvatskoj. Bilo je svakakvih štoseva. današnja digitalna tehnologija omogućava da se starta istovremeno. Ovisno o distributeru i studiju, zna biti otvorena mogućnost da se odvrti pretpremijera dan ranije, filmovi se otvaraju inače četvrtkom. Imali smo tako, recimo, u Plaškom hrvatske pretpremijere u srijedu u 19 sati. Ti filmovi su se kao takvi isto kao pretpremijerni vrtili ali činjenica da se taj neki film vrtio kao pretpremijerni u Plaškom zvuči odlično.
Kako je koncipiran program kina u sklopu mreže Kino.hr? Je li je to dnevni ili tjedni program ili neka treća opcija?
To ovisi od kina do kina. Plaški ima tjedni program, i to po dva filma tjedno. Duga Resa ima trenutno po jedan film dva puta u tjednu. Ostala kina imaju program najčešće dva puta mjesečno i to su onda po dva filma. Ne radi se o dnevnom ritmu jer je on neizvediv. Ključni faktor kod svega toga su, pogotovu u hladnijim periodima godine, režijski troškovi. Prije svega oni grijanja koji su prisutni u priličnom broju mjeseci. Sve dvorane su relativno velike i ne bi tu bio neki problem imati i češće projekcije jer digitalna tehnologija to omogućuje i mi stvarno iskorištavamo maksimalno tu automatiku. Mi imamo fizički osobu u kinu koja je tamo radi blagajne i slično ali nama se program odvija automatizirano jer to tehnika omogućuje. Više termina bi bilo organizacijski izvedivo ali problem je zagrijati dvoranu na određene dane da bi tad, primjerice, imao 5 posjetitelja pa drugi dan 10.
Mi najčešće igramo petak i subotu, ali ne isključivo. Pokazalo se da, zapravo, nema idealnog dana za projekcije. Na primjer, nekima je subota jedini slobodni dan a drugi su tu subotu po rođendanima, sportovima i slično. Pa, slijede pitanja zašto je baš subota, mi tad ne možemo a možemo tad i tad. Tako bi za isti film trebalo biti po tri različita termina da dođu svi koji bi htjeli doći. Ali to je neizvedivo. Nije problem koji put pustit film i za pet ljudi ali poanta je napraviti tu priču održivom. Sam filmski program je, kao što sam rekao, kao i drugim hrvatskim kinima. Komercijalan ali nastojimo ubaciti što je moguće više nezavisnog programa. Također, trudimo se što je moguće više angažirati škole. Tu je važno reći da projekcije za škole imaju posebne termine i to u svim kinima. Oni su obično ujutro neki dan u tjednu i u terminu kad im paše. Ponekad su i dvije projekcije u danu ako ih dolazi više.
Već dugo organiziraš i jedan program koji dobro prihvaćen od publike. To je “Film za van”. Osim po filmskim naslovima, poseban je i po lokaciji, odnosno, lokacijama gdje se održava.
Film za van je ljetni program koji se održava na otvorenom, u atriju Starog grada Dubovca i to od 2017. godine. Njegov prostor je doista fenomenalan prvenstveno u smislu akustike. Taj prostor ima savršenu akustiku za film, neki namjenski prostori nemaju tako dobru akustiku. Ambijent je također odličan, izvan grada. Program koji smo (a i dalje) organiziramo je pokazao da je bitan jedan odnos povjerenja između prikazivača i publike. On je kombinacija i hitova i festivalskih filmova.Tu mi je fenomenalno da smo došli do razine da smo tu ubacivali i malo ozbiljnije art filmove gdje se pokazalo da publika dolazi. Stvorilo se tu neko povjerenje. Za neke filmove ljudi nisu ni čuli ali znaju da ih program koji nudimo nikada nije iznevjerio na toj lokaciji.
Tamo smo isto radili zanimljive stvari. Tako smo prikazali film Transformeri: Posljednji vitez , u ponoć sa srijede na četvrtak, i to je bila jedna od prvih projekcija tog filma općenito u svjetskim okvirima. Tu je i jedna anegdota. Naime, taj film je sniman u različitim formatima koji se stalno mijenjaju, ali to nigdje nije bilo navedeno. Film krene u jednom formatu pa se prebaci u drugi, pa u onom pa u ovom, i na kraju me uhvati panika što se događa. U prvih pola sata bio sam izvan sebe. Tek drugi dan su se na internetu, na forumima, mogli pročitati komentari o film. Ali za vrijeme naše projekcije, mi jadni u ponoć nismo imali pojma o tome što se događa (smijeh).
Koliko projekcija tamo organiziraš?
Zasad je to u okviru deset projekcija godišnje. Organizacija programa tamo je uvjetovana tzv. logističkim razlozima. Prostor je dosta živ i ima puno događanja. To sve treba iskoordinirati, mi smo tu jako zahtjevni jer imamo podosta opreme koju treba montirati i demontirati. To sve postavlja neki limit u organizaciji projekcija.
Taj koncept programa “Film za van” si doveo i na druge atraktivne lokacije u Karlovcu. Možeš li nam taj dio malo predstaviti?
Sa Starim gradom smo otkrili novu lokaciju. Nastavili smo po Karlovcu zatim otkrivati neke druge, atraktivne lokacije. Jedna od njih je u Glazbenoj školi. Oni imaju jednu terasu, koja nije u nekoj funkciji. Mi smo tamo organizirali projekcije nagrađenih filmova po različitim festivalima. Terasu smo nazvali “Terasa pobjednika”. Interesantno je to što je to jako mali prostor, za jedno 30-ak ljudi. Pa smo otkrili i lokaciju atrija Gradskoj muzeja, koji je isto jedna prekrasna lokacija.
Uz atraktivne karlovačke lokacije, “Film za van” si proširio i izvan Karlovca. Na koje si sve lokacije gledateljima doveo kino?
Da, ta otvorena kina radimo i izvan Karlovca, na svakakvim atraktivnim lokacijama. Jednostavno, otkrivamo nove lokacije. Na primjer, radili smo program u Gorskom kotaru, u kanjonu Kamačnika. Pa u Mrkoplju, ispod njihovog skijališta.. Već godinama, uz suradnju s Turističkom zajednicom područja Kupa, organiziramo projekcije za mjesta koje spadaju pod Turističku zajednicu područja Kupa. Svi ti programi idu pod kapom “Film za van” ali su dobili i svoje podnaslove. Pa, tako imamo “Film za van po Gorskom kotaru” pa “Film za van uz Kupu”, u koji ulaze Ozalj, Kamanje, Ribnik, Draganić, Žakanje te Lasinja.
Također, radili smo i u Fužinama, u kaubojskom selu Roswell. Tamo je 2015. godine sniman film Winnetu. Za potrebe snimanja filma izgradilo se to selo, koji je nakon snimanja Općina preuzela. Tu je isto jedna anegdota. Bila je projekcija crtića Divlji Spirit . U Roswellu imaju konje, ambijent je tamo super, specifičan, usred šume je izgrađeno to selo. Glavni lik crtića je konj. I tako traje film i u jednom momentu konj, doista ne znam da li su oni tamo slobodni ili ga je netko pustio ili je pobjegao, dotrči između publike do platna. On je vjerojatno čuo zvukove iz filma, tu ne može biti ništa drugo jer se u filmu čuju konji. I sad imamo scenu – publika, konj i crtić o konju. I tako je napravio dva kruga i otišao. Ta scena je bila ludilo, i danas mi je žao što to nisam uspio snimiti. To je bilo dodatno autentično!
Također, uz sve nabrojano radili smo i drive-in kino u Ozlju 2020.godine. To je bio jedan sasvim novi i posebni doživljaj za sve jer je to bilo nešto što se do tada u Karlovačkoj županiji nije organiziralo.
Da li si opećenito zadovoljan s posjećenošću svega što radiš?
Da, jesam. Poanta je da na sve treba gledati pozitivno. Može se raspravljati i reći “na ovoj projekciji je bio 10 ljudi a moglo je biti 40″… Da je moglo biti, onda bi vjerojatno i bilo. Ja opet kažem, i tih deset ljudi, to je opet deset individualnih doživljaja. Jedan individualni doživljaj vrijedi nevjerojatno puno. Poanta svega je da nađemo model u kojem je to održivo. Da nađemo model da to sve funkcionira, da bude i više ljudi, da se animiraju ljudi koji možda do sada nisu dolazili. Da glas dođe do onih koji možda i ne znaju da je filmska projekcija. Na primjer, ima ljudi u svim mjestima u kojima organiziramo projekcije koji se začude, usprkos plakatima i ostalom promidžbom, da je taj neki dan projekcija u njihovom mjestu.
Jedna važna činjenica se svakako mora istaknuti. Ti si kod svih kina vrlo brzo uveo online prodaju karata, s tim si već počeo kada si imao projekcije u Domu OSRH u Karlovcu. Tada je online kupnja bila nepoznanica za mnoge. Koji su bili glavni razlozi za tako nešto i kako je to funkcioniralo?
U Karlovcu smo radili po jednu projekciju, nije bilo drugog kina i bio je veliki interes. Najavi se film i ljudi taj film želi pogledati i rezervirati si kartu. Mi smo te projekcije imali rasprodane, bilo je prodano 800 karata. Nekad i više jer smo dodavali sjedala pa se taj broj popeo za još kojih desetak mjesta.Takvih masovnih projekcija nikada u Hrvatskoj nije bilo, osim na festivalima. Zbog toga smo uveli online prodaju da ljudi lakše dođu do ulaznica, da im izađeš ususret. Ali to je bilo vrijeme u kojem su ljudi bili u strahu od online kupnje, ima ih i danas, ali tada je to praktički bilo novo i nepoznato za većinu njih. Mislim da smo time, doista, napravili jednu veliku online edukaciju, jer želja za tim da ti sebi kupiš karte za neki film koji te zanima je nadvladao strah koji takva online kupnja nosi sa sobom. Bilo je situacija u kojima su se ljudi bojali, ili nisu znali kako si na taj način kupiti kartu, ali su ipak kupili kartu online. Nama je pola dvorane tada bilo prodano online, ostale su se prodale fizički ili u pretprodaji koju smo imali ili pred samu projekciju. Mislim da se tom online prodajom napravila velika edukacija u tom digitalnom poslovanju i transakcijama te da su ljudi probili nekakve mentalne barijere i shvatili da to nije nekakav bauk. Pretpostavljam da su se ubrzo prebacili i na eBay i ostali online šoping (smijeh). Tako je, vjerujem, bilo i u svim ovim drugim mjestima jer smo svugdje brzo uveli online prodaju.
Koji su ti daljnji planovi vezani za Kino.hr mrežu?
Stavljanje naglaska na to da se ustabili program u smislu intenziteta,da se malo pojača u sredinama gdje je program malo rjeđi, gdje ima manje filmova. To smo već krenuli s Gorskim kotarom, malo smo pojačali termine. Da imamo u svim tim sredinama intenzivniji i bogatiji program. Trenutno je naglasak na tome, da jednostavno protok tih informacija bude što bolji, kroz sve te online i ne-online kanale.
Također, koji su ti daljnji planovi kao distributera filmova?
To ide dalje. Bio je taj jedan period u kojem se taj dio malo smanjio, za vrijeme pandemije iz svih poznatih razloga koje je ona donijela. No, tada se pokazalo kod svih naših filmova da su univerzalno dobri, jer je tu ideja da to nisu jednokratni filmovi. To vrijedi i inače i to se vidi najbolje kroz organizirane školske projekcije, u kojima kina uzimaju te “stare” filmove iz kataloga. Tu je dobar primjer film Nevjerojatna priča o divovskoj kruški koji je stalno i dalje u opticaju. Imam nešto novih filmova, neki su se već izvrtili po festivalima, neki će se tek izvrtiti a neki će tek ove godine krenuti u distribuciju. Sve su to kvalitetni dječji filmovi, neki su za mlađe a neki za starije, neki malo zahtjevniji a neki više zahtjevni za tu populaciju. Svi ti filmovi praktički nemaju rok trajanje, žive, nove generacije dolaze. Moja ideja je da ti filmovi budu kvalitetni i da su za publiku, pa kad ga dijete ili tinejdžer pogleda da bude njime oduševljen. Primjerice, ove godine u distribuciju kreće drugi dio animiranog filma Skockani nindža, ali i dvije prekrasne češke stop animacije Tony, Shelly i magično svjetlo te I miševi idu u raj. Neki od ovih filmova su se već diskretno pojavljivali po festivalima, ali ih pravi susret s publikom tek očekuje.
Raspored filmova i novosti vezane za kino mrežu Kino.hr možete pratiti na njihovim web stranicama Kino.hr i Facebooku.
