Marokansko-belgijsko-francuski film Prokleti ne plaču na beogradskom FEST-u osvojio je dvije nagrade, što je sasvim zasluženo za dramu klasnog predznaka koja bezrezervno osvaja gledatelje.
Dramu Prokleti ne plaču (Les damnés ne pleurent pas) Jugoslav Pantelić, umjetnički direktor beogradskog FEST-a, također i direktor Jugoslovenske kinoteke, izdvojio je na početku festivala kao posebnost ovogodišnje ponude, uz preporuku, ako je netko u prilici pogledati samo jedan naslov s programa, neka to bude ovaj. Film koji je premijerno prikazan u Veneciji, ondje je, na njegovo čuđenje, ostao poprilično neprepoznat, no zato je na u nedjelju zatvorenom FEST-u nagrađen priznanjem filmskih kritičara Fedora dok je debitantica Aïcha Tebbae proglašena najboljom glumicom. Beogradska publika mogla je film vidjeti u tri festivalske projekcije i na tome ostaje, jer zasad nije otkupljen za redovnu distribuciju.
Jezici ovog filma u marokansko-belgijsko-francuskoj koprodukciji uz francuski je i arapski, priča je postavljena u neorealističkom modusu, glumačku postavu čini dvoje fantastičnih naturščika u koje bismo hipnotizirano zurili i da scenarij nije toliko dobar. Film s obzirom na malenu postavu likova možemo odrediti kao intimistički, ali i kao film ceste s obzirom da njih dvoje silom prilika žive nomadski, u konstantnoj selidbi, odnosno bijegu. Drama je to klasnog predznaka, jer problemi Fatime Zahre i Selima, majke i sina tinejdžera proizlaze prvenstveno iz njihove pripadnosti nižem društvenom sloju.
Potucanja, nepogode i nelagode
Njihova potucanja, nepogode i nelagode, naposljetku ponavljane epizode posezanja za boljim životom, svaki put završe loše, ne nužno tragično, ali u razočaranju i odgojnim packama, jer usuđuju se poželjeti više od onoga što je za takve poput njih predviđeno. Shvaćamo začas da se nesreća ovdje transgeneracijski prenosi, da za ovo dvoje ljudi koji imaju samo jedno drugo, a na trenutke se jedva podnose, vertikalna mobilnost nije moguća – iskorak iz naslijeđene klasne kategorije, pa i minimalan materijalni napredak unaprijed su im uskraćeni.
Imamo, dakle, sredovječnu ženu kojoj je patrijarhalna stega njene ruralne obitelji oduvijek nepodnošljiva pa u mladosti bježi u Casablancu i tu dolazimo do dva momenta njezine uvjetne emancipacije od konzervativne sredine – prostitucije, a onda i samohranog majčinstva. Kad se nakon dužeg vremena vrati na selo s romantičnom idejom da već poodrasli sin treba vidjeti djeda, a zapravo kako bi bar neko vrijeme imali siguran i besplatan smještaj, familija se prema njima drži distancirano i podozrivo pa brzo odlaze, ovaj put za Tanger.
Tu je dominantna jedna od u njihovom životu unedogled ponavljajućih scena gdje ta žena s gotovo svetačkim stoicizmom ili prije životinjskom pomirenošću po milijunti put pakira mizernu imovinu u vreće i autobusom se odvozi u nepoznato, što dalje odande gdje su dotad bili, kao vječne izbjeglice, stvarno kao da su prokleti.
Premda Maroko doživljavamo kao sekularnu i prilično liberalnu državu naći ćemo u filmu vrlo životan primjer iz islamskog tradicionalnog prava kad Fatima Zahra skoro (jer njena pozicija je upravo to, zauvijek ostaje ukopana nadomak cilju) završi u poligamnom braku. Sluđena usamljenošću, neimaštinom, izložena neprestanom nasilju, spas vidi u udaji za pristojnog, ali i pobožnog vozača autobusa Mustafu. Pristaje na status druge žene, time i na skroman život u vjeri što se sasvim kosi s njenim infantilnim fascinacijama šminkom, nakitom i šljaštećom robom. Ona kao da tu bijednu kolotečinu uspijeva, doduše tek u svojoj glavi, glamurizirati što joj olakšava življenje, a sveopću turobnost filma ipak omekšava pinkicom komike.
Konačno daleko od margine
Mustafina je prva supruga teško psihički bolesna, njegova djeca Fatimu Zahru lijepo prihvate i eto je tako blizu šansi za sređenu egzistenciju, konačno daleko od margine. No, kad odluči od sina koji je sve više živcira zatražiti da se odseli, barem privremeno dok se njih dvoje ne naviknu na bračno zajedništvo, on iz kaprica nesuđenom očuhu otkrije čime mu se majka do tada bavila. Očekivano – jer ovo nije bajka – slijedi joj još jedan ubod otrježnjujućeg realizma.
U međuvremenu Selimovi se dani ubrzavaju, zaposli se u fancy rijadu koji vodi mlađahni Parižanin Sébastien, prije toga proživi inicijaciju u maloljetničku gay prostituciju, uto i prvu ljubav kad se veže za svog simpatičnog šefa u čijem hotelčiću je u međuvremenu počeo i živjeti što je čin bunta spram zbrkane i djetinjaste mame. Kad jednog dana tamo zatekne Sébastienovog dečka s kojim ovaj očito na daljinu održava dugogodišnju otvorenu vezu, ali mu ga nikad nije spomenuo, jer čemu, to što njih dvojica imaju ionako je zabava, stiže još jedna pljuska u nizu kojoj uz klasnu možemo pridodati i kolonijalnu etiketu.
Britanski realizam u marokanskom miljeu
Ova slice of life kao da je omaž britanskom socijalnom realizmu prebačenom u marokanski milje; drugi je to dugometražni film nagrađivanog marokansko-britanskog autora Fyzala Boulife koji je interes kritike privukao kratkometražnom društvenokritičkom dramom Lynn + Lucy. Autor milosrdno ili okrutno, u pitanju je samo kut gledanja, u fabulu ubacuje i nekoliko sitnih, a važnih nagovještaja životne sreće koji su posve u opreci s uobičajenim trapljenjem to dvoje poniženih i poraženih ljudi – o gledatelju ovisi hoće li ga ti bljeskovi načas razvedriti ili potpuno utući.
Iako je nagradu publike ove godine dobio debitantski film Ovuda će proći put srbijanske autorice Nine Ognjanović, sudeći po pljesku i licima gledatelja na izlasku iz krcate dvorane poslije prve subotnje projekcije, uvjerena sam da se u kutiji s glasačkim listićima za Proklete [koji] ne plaču našlo puno zaokruženih petica.
