Puls grada donosi izravan i vrlo uvjerljiv pogled na tamnu stranu New Yorka. Glavne uloge u filmu redatelja Jean-Stéphana Sauvairea nose Sean Penn i Tye Sheridan. Ovo je snažan film koji ne bi smjeli propustiti.
Film Puls grada (Asphalt City, 2023.) adaptacija je romana Black Flies, koji je objavljen 2008. godine), američkog autora Shannona Burkea. Prvotni naslov filma bio je istovjetan naslovu romana. Njegov scenarij potpisuju Ryan King (nezapaženi i loše ocijenjeni, i od publike i kritike, film The Tutor, 2023.) i Ben Mac Brown, kojem je ovo praktički debitantski scenaristički rad. Zanimljivo je da je njihov scenarij dugo vremena bio na listi materijala, koji još nisu ušli u produkciju, s oznakom da imaju potencijala.
U središtu priče filma su dva bolničara njujorške hitne pomoći – Ollie Cross (Tye Sheridan), neiskusni novajlija kojem je želja upisati medicinski fakultet, i Gene Rutkovsky (Sean Penn), grubi i iskusni veteran. Oni prolaze kolima hitne pomoći opakim ulicama istočnog New York. Umjesto zahvale što pokušavaju spašavati živote, gotovo konstantno su izloženi mržnji, nezahvalnošću i prijetnjama. Stres na poslu itekako se odražava i njihove privatne živote.
Trula Velika jabuka
No, među mnogim intervencijama na koje su bili pozvani, ništa se ne može usporediti s krizom koja nastaje kada se Cross i Rutkowsky odazovu pozivu majke, oboljele od AIDS-a, koja je upravo rodila nedonošče. Njihovo postupanje s majkom i djetetom zauvijek će promijeniti njihove živote.
Puls grada režirao je francuski redatelj Jean-Stéphane Sauvaire, koji je prije ovog filma snimi zapaženi dokumentarac Carlitos Medellin (2004.) te igrane filmove Ludi Johnny (Johnny Mad Dog, 2008.) i Molitva prije zore (A Prayer Before Dawn, 2017.) te TV film Punk (2012.).
Ovim filmom on donosi izravan i vrlo uvjerljiv i realan pogled na tamnu stranu New Yorka. Glavni likovi su pripadnici hitnog medicinskog tima i kao takvi oni vide najgore aspekte ove američke metropole. A ona izgleda, ne kao ‘Velika jabuka’ kako vole tepati New Yorku, već kao ‘trula Velika jabuka’.
Junaci filma trude se spašavati tuđe živote ali njihov posao je posao koji nitko ne poštuje. Bez obzira koliko dobar ga oni obavljali, stalno moraju gledati ‘preko ramena’. Ono što je najvažnije, njihovo međusobno povjerenje je od najveće važnosti u svim situacijama u kojima se nađu.
Ako pustiš mrak u sebe…
Redatelj Sauvaire na izvanredan način donosi prikaz stresa, koji neminovno ide uz posao koji obavljaju njegovi likovi. Jer, kako itko može ostati ‘čitav u glavi’ u tom poslu, da priguši svu tu ‘buku’? Kada gubitak života i gledanje kako on (doslovno) nestaje iz nečijeg tijela postane svakodnevna pojava, jedini ljudi koji se mogu povezati su oni koji dijele traumu.
A tako nešto ostavlja traga. Polako i sigurno oni se raspadaju, na trenutke su potpuno izgubljeni, kao da stoje pred nekim zidom i ne mogu dalje. Jedan od dijaloga filma to najbolje opisuje. Jedan od likova filma obraća se Ollieju riječima:”Svi radimo ‘u mraku’. Ne moramo ga pustit u sebe.” Upravo to, srž je cijele ove priče.
Važna tematska stavka filma je i moralnost likova. Oni su, u nekim trenucima, svojevrsni ‘gospodari života i smrti’, oni su ti koji odlučuju tko će živjeti a tko ne (odlična scena u kojoj se ne pokušava, u bolničkim kolima, oživjeti meksički diler droge). Strava koju gledaju svakodnevno i taj dio usadila je u njih.
Uvjerljivi i uznemirujući realizam
Kulminacija toga dolazi u vidu spašavanja majke zaražene AIDS-om koja se porodila. Rutkovsky preuzima na sebe dijete i odluku da li dijete treba spasiti ili ne. To je odluka koja će na ovu dvojicu partnera itekako utjecati i ostaviti golemi ožiljak.
Scenaristička vrijednost ovog filma je neupitna. Njegova zastrašujuća priča polako i sigurno pretvara se u uznemirujuću tragediju. Tenzičnost gotovo ni u jednom trenutku ne popušta i definitivno se prenosi na gledatelje. Film je i zvučno vrlo glasan (zvukovi sirene) što je dodatni element kojim se pojačava atmosfera filma.
Redatelj Sauvaire je u prikazu svega što je htio imao i veliku pomoć u glavnim glumcima, dvostrukom oskarovcu Seanu Pennu (Milk, 2008., Mistična rijeka/Mystic River, 2004.) i Tyeu Sheridanu (Joe, 2013., X-Men: Apokalipsa/X-Men: Apocalypse, 2016., Igrač broj 1/Ready Player One, 2018.). Njihove izvedbe su odlične a mladi Sheridan svojim likom dao je maestralan prikaz kako je (zapravo) jako malo ljudi stvoreno za (općenito) posao na polju medicine.
Što se Seana Penna tiče, odigrao je na visokoj razini a njegov lik je vrlo uvjerljiv i bolno realističan. Zanimljivo je da nije bio prvi izbor za ovaj film već Mel Gibson (filmski serijal Smrtonosno oružje/Lethal Weapon, Hrabro srce/Braveheart, 1995., Debeljko/Fatman, 2020.), koji je ‘ispao iz igre’ tijek pretprodukcije filma.
Uz njih treba pohvaliti kratku sporednu ulogu nekadašnjeg boksačkog prvaka Mikea Tysona. Dodatno treba pohvaliti i izvedbe Michaela Pitta (Funny Games U.S.A./Funny Games, 2007., Sedam psihopata/Seven Psychopaths, 2012., Duh u oklopu/Ghost in the Shell, 2017.) te glumice Kail Reis (Pravi detektiv: Zemlja tmine/True Detective: Night Country, 2024.) u maloj, kratkotrajnoj ali važnoj ulozi.
Za film Puls grada može se reći da je prava sumorna, realistična drama, koja u sebi nosi duh filmova Između života i smrti/Bringing Out the Dead, 1999.) i Dan obuke/Training Day, 2001.). Taj realizam je uvjerljiv i uznemirujući, što ovaj film čini snažnim, kao i poruke koje nosi (i nad kojima se treba zamisliti).
Kao takav svrstava se u red hvalevrijednih naslova koje ne bi smjeli propustiti.
