“Većina bi pokojnika voljela vidjeti svoj najbliže kako se smiju”, govori zagrebački redatelj Radislav Jovanov Gonzo. U kinima je njegov debitantski dugometražni igrani film Punim plućima, emotivna priča o grup nekoć bliskih prijatelja, koji se ponovno nalaze na karminama.
Iako je drama Punim plućima njegov debitantski redateljski dugometražni igrani film, Radislav Jovanov Gonzo nikako nije nepoznanica u hrvatskoj kinematografiji. Iako je najpoznatiji je kao direktor fotografije, što je uostalom i diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, kao redatelj potpisao je nekoliko stotina videospotova i reklama. Režirao je dokumentarne i kratkometražne igrane filmove te je jedan od najnagrađivanijih autora na Danima hrvatskoga filma.
Punim plućima je film o petoro prijatelja u zrelim četrdesetima. U mladosti su žestoko tulumarili, a sada se već desetak godina nisu čuli ni vidjeli. No, kada premine njihov zajednički prijatelj, oni se jedini pojave na njegovom sprovodu. Uz prisjećanja na stare dane na vidjelo izlaze i trzavice između njih.
Glumačku ekipu predvode Judita Franković, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Aleksandra Naumov i Hrvoje Barišić.
Kada je bio taj trenutak kada ste pomislili da bi bilo zabavno snimiti film o – smrti?
Radislav Jovanov Gonzo: Prije desetak godina. Tada mi se po glavi počela vrtjeti priča pod utjecajem filmova iz moje mladosti, smrti mojega brata, raznih komuna i tuluma na kojima smo zajedno bili… Ima tu brojnih intimnih priča i emocija, pa tako i od moje supruge, koja je neko vrijeme bila u skvotu u Amsterdamu. Tako sam krenuo stvarati film o ekipi koja je nekad bila nerazdvojna, a sada je prošlo više od deset godina da se nisu ni čuli ni vidjeli. Na to su se nadovezali brojni sprovodi kojima sam posljednjih godina prisustvovao. Na jednom od njih sam vidio nešto što me baš nasmijalo, pa sam shvatio da je i smijeh nešto što pripada sprovodima. Čak je ponekad i poželjan. Mislim da bi većina pokojnika voljela vidjeti svoje najbliže kako se smiju.
Kako ste prvenstveno redatelj i snimatelj, a ne profesionalni scenarist, koliko vam je bilo teško sve te osjećaje pretočiti u opipljivi scenarij?
Radislav Jovanov Gonzo: Bilo je teško, naravno. Moram priznati da je to za mene bila velika škola. Morao sam naučiti pisati tim scenarističkim jezikom. Srećom, imao dosta dobrih ljudi koji su mi pomogli. Koscenaristica Jasna Jasna Žmak, zatim Dora Šustić i Srđan Koljević, pa i Mate Matišić, dosta ljudi mi je dalo puno dobrih opaski te sam uspio zaokružiti svoju priču. Bitno je da u svemu tome pisac i uživa. Ako radite scenarij samo zato da bi napisali scenarij, onda se cijeli proces pretvori u pakao. I, na kraju, u mojem slučaju je bitna upornost. Pogotovo što smo scenarij neuspješno osam puta prijavljivali na HAVC.
Zar je film prošao na HAVC-ovom natječaju tek iz devetog pokušaja?
Radislav Jovanov Gonzo:: Da, bila je deveta sreća. Ili, kako neki kažu, deveti krug. Prvih osam puta sam pokušao s producentom Borisom T. Matićem i Propeler filmom, a deveti put s produkcijskom kućom Fade In.
Kako je došlo do promjene producenta?
Radislav Jovanov Gonzo: Nakon osmog neuspjelog pokušaja, Matić i ja smo zajedno zaključili da više nećemo pokušavati. Okrenuo sam se novim projektima, prvenstveno snimanju serije Dnevnik velikog Perice. Onda sam na jednom snimanju počeo pričati s producenticom Sabinom Krešić. Shvatili smo da imamo još tri mjeseca do novog roka za natječaj i odlučili smo pokušati. Sve ostalo su sretne zvijezde. Mislim da je pomoglo i onih osam propalih pokušaja. Jer sada smo točno znali što želimo. Bili smo jasni i konkretni, što uvijek pomaže umjetničkom savjetniku da bolje vidi cijelu sliku.
Koji vam je bio najteži stadij u nastanku filma – pretprodukcija, produkcija ili postprodukcija?
Radislav Jovanov Gonzo: Vjerojatno ćete se iznenaditi, ali meni je najteža promocija. Imam tu dosta iskustva, godinama se bavim videospotovima i reklamama, no promocija filma posebno je komplicirana. Pogotovo u situaciji kada ste jako ograničeni budžetom. Puno mi je lakše satima klečati s kamerom na ramenu, jer tada znam da je sve u mojim rukama. Ovdje previše toga ovisi o drugima i stvarima na koje ne možeš utjecati.
Je li vas prvog dana snimanja obuzeo strah ili entuzijazam?
Radislav Jovanov Gonzo: Straha nije bilo. Ja sam jedva čekao da počnemo snimati. Užasno volim snimati i režirati, to mi je golemi izazov. Najdelikatniji je bio odnos s glumcima. Nismo imali dugačke pripreme, pa su prvi dani prošli u opipavanju i likova i naših odnosa. Kako sam ja ipak dugometražni debitant, oni su me, onako pravo glumački, opipavali. Gledali što mogu dobiti od mene. To je normalno. I potrebno. Ipak glumac dosta ovisi o redatelju, pa se neće svakome prepustiti u ruke. I meni je dobro došlo, jer sam ih bolje upoznao, ali i uputio prema likovima. Vrlo brzo smo došli na istu valnu duljinu.
Biste li voljeli da ste imali više vremena za glumačke probe?
Radislav Jovanov Gonzo: Vremena nikada dosta, ali, srećom, moji su glumci iskusne mange, pa je sve išlo brzo. Jako je veliki problem pronaći rupe u njihovim rasporedima tako da svi možemo otići, na primjer, dva tjedna na selo i tamo u izolaciji prolaziti kroz scenarij. Krešimir Mikić je imao predstave u HNK-u sve do nekoliko dana prije početka snimanja. Saška Naumov je dan prije prve klape imala predstavu u kazalištu. Za nju kao debitanticu u dugometražnom igranom filmu to nije bilo idealno, ali drugačije nismo mogli.
Dosta scena u filmu ima jednaku postavu – pet likova međusobno priča. Koliki je bio izazov snimiti ih drugačije kako film ne bi zapao u monotoniju?
Radislav Jovanov Gonzo: O tome sam razmišljao još pri pisanju scenarija. HAVC-ovi umjetnički savjetnici su to i isticali ako najveću opasnost. Svi su se bojali tog osjećaja komornosti. Meni to nije izgledalo kao golemi problem, jer sam znao kako ću to režijski riješiti. Cijeli život se bavim dinamikom djela, znam kako zaobići nepotrebne kadrove. Pogotovo kada smo se odlučili flashbackove raditi kroz animaciju, bio sam siguran da će oni odlično poslužiti za određivanje ritma. A sve ostalo su osnove snimanja i režiranja. Nema tu puno filozofije.
Kako ste se odlučili na ipak malo mirniji stil fotografije?
Radislav Jovanov Gonzo: U montaži sam nekoliko puta pomislio da sam mogao biti malo luđi, forsirati neke začudnije kadrove. Ali nisam u ovom filmu htio forsirati stilizacijske komponente s kojima se služim u videospotovima jer mi je bilo bitnije baviti se glumcima. Srž filma su likovi. Krpanje sadržaja s dronovima ili neobičnim kadrovima nikada nije bila opcija.
Jeste li i u jednom trenutku pomisli da biste i sami bili direktor fotografije na filmu?
Radislav Jovanov Gonzo: Ne, nikako. Nezahvalno je prema glumcima da se ja bavim farom, rasvjetom i ostalim tehničkim pitanjima. Naravno, kao redatelj i dalje znam sve o objektivima i rakursima, uostalom to više smatram redateljskim nego snimateljskim odlukama. No, ne smijem se u tome izgubiti. Kao redatelj se baviš kontekstom scene, samim tekstom, atmosferom… Ako nemaš vremena za to, cijeli film se izgubi.
Kako ste odlučili da direktor fotografije bude Stanko Herceg?
Radislav Jovanov Gonzo: Dugo se znamo i imamo poseban odnos. Ne pričamo pretjerano jer se razumijemo samim pokretima glave i prstiju, kao neka pantomima. Samo pokažeš gore ili dolje, a ovaj drugi već zna o čemu se radi. Ako se i ne kužimo odmah, onda to brzo raspravimo.
Nakon što ste snimili film, razmišljate li sada više ili manje o smrti?
Radislav Jovanov Gonzo: Isto. Nema tu promjene. Baš sam se neki dan pitao hoće li se moj kolega i prijatelj Žare Batinović uspjeti izvući iz inducirane kome. Drago mi je čuti da se probudio i da njegovo zdravlje ide na bolje. Priča o smrti je uvijek više priča o životu. Ona se događa, stalno je oko nas. Svijet u kojem živimo je pun problema, kaosa i rata. Smrt je nemoguće izbjeći. Ali to ne znači da je se moramo bojati. Puno je bolje prići joj s humorom.
Vaši likovi u posljednjoj sceni govore kakve bi sprovode htjeli imati. Kakva je vaša želja za posljednji odlazak?
Radislav Jovanov Gonzo: Pola praha neka mi prospu po zemlji, a pola po moru. Kada me pitaju jesam li vjernik, uvijek odgovorim da jesam – vjernik sam u prijateljstvo i ljubav. Tradicionalni ukopi s lijesom i puno plača, nisu nešto što me privlači. Zato mi se sviđaju pokopi u New Orleansu. Ima i tamo boli i tuge, ali sve se slavi kroz glazbu, što mi je prekrasno.
