Švedski redatelj Ruben Östlund jednostavno je nezaustavljiv s asvojim novim filmom Trokut tuge. Nakon Zlatne palme, osvojio je i Europsku filmsku nagradu za najbolji film i sada je pred njim samo Oscar. O nagradama, svojem statusu, hrvatskom glumcu Zlatku Buriću i ostalim temama razgovarao je za Kinofilm.
Iako je snimio film Trokut tuge, švedski redatelj Ruben Östlund već se pola godine ne prestaje smijati. Još u svibnju njegova satira o suvremenim društvenim odnosima osvojila je Zlatnu palmu u Cannesu. Od tada se niz nagrada za Trokut tuge samo povećava, a posljednja u nizu je Europska filmska nagrada za najbolji film.
Na dodjeli u Reykjaviku Östlund je ujedno nagrađen i kao najbolji europski redatelj i scenarist, a niz nagrada zaokružio je hrvatski glumac Zlatko Burić trijumfiravši u kategoriji za najbolju mušku ulogu.
Lakše je uz nagrade
„Nagrade su važne. Pogotovo u ovom našem sustavu s koprodukcijama, gdje se za svaki novi film morate dodatno boriti kako bi osigurali financije. Nagrade tu pomažu da sve ipak prođe barem malo bezbolnije“, kazao je švedski redatelj Ruben Östlund u intervjuu za Kinofilm.
Razgovarali smo u Reykjaviku, gdje je Östlund došao kao veliki favorit. Ne samo zbog osvojene Zlatne palme, već i zbog svojeg prethodnog rada koji obuhvaća hvaljene i nagrađivane filmove Turist i Kvadrat. Danas je Östlund već velikan europske kinematografije, koji uvelike shvaća paradoks Europskih filmskih nagrada.
„Ironija Europskih filmskih nagrada je u tome što se bore protiv dominacije američkih studija i anglo-saksonskog svijeta, ali to pokušavaju tako da oponašaju njihov sustav slavnih osoba. Čini se kao da u Europi ne možeš postati slavan ako prije toga ne uspiješ u Americi. Naravno, nije lagano ujediniti sve europske države i jezike. Doista cijenim što Europska filmska akademija s nagradama ističe najbolje od europskog filma“, kazao je Östlund.
Trokut tuge je satira o bogatašima koji krenu na putovanje luksuznom jahtom, gdje ih poslužuje „radnička klasa“. Međutim, nakon brodoloma odnos snaga se mijenja – bogati se pokazuju nesposobnima preživjeti u divljini te postaju podređeni snalažljivim siromasima. Film se može pročitati na nekoliko načina, što i redatelj Ruben Östlund priznaje. A pokazuje se i u reakciji publike.
Vole me u istočnoj Europi
„Istočna Europa jako voli film. Baš im se sviđa. Moji Šveđani su, pak, puno rezerviraniji. Nisu toliko oduševljeni. Dancima se isto tako jako sviđa. Možda je to zbog toga što im često govorim da rade snimaju loše filmove, a Danci vole kad ih kažnjavate“, s osmijehom na licu govori švedski redatelj.
Pred njim je ipak možda i najveći izazov. Iako ove godine ne može biti u utrci za najbolji strani film, jer je većina dijaloga u njemu na engleskom jeziku, Trokut tuge nije bez šansi za Oscara. Američka akademija filmskih znanosti i umjetnosti posljednjih je godina povećala svoje članstvo. Primila je niz neameričkih filmaša, pa i filmovi izvan SAD-a, kao što je pokazao Parazit, imaju sada veće šanse za uspjeh. Trokut tuge bi posebno mogao računati na nominaciju u kategoriji za najbolji scenarij.
No, do tog uspjeha nije lagano doći. Ne samo da morate snimiti dobar film, morate ga i neumorno promovirati Akademijinim glasačima.
„Promocija filma u kampanji za Oscara je potpuno ludilo. Puno ljudi na tim kampanjama jako dobro zarađuje, a filmaši su primorani promovirati svoj film na različite načine. Upravo sam se vratio iz Los Angelesa, gdje sam imao niz projekcija Trokuta tuge. Neke od njih su bile i za umirovljene filmaše, koji su i dalje članovi Akademije te vrijedni glasači. I tako odete u mjesta gdje žive, Santa Barbaru i slično. Upoznate simpatične starije ljude, krenete pričati s njima i iz kurioziteta pitate na kojim su filmovima radili. A onda oni, na primjer, odgovore: ‘Bio sam producent Leta iznad kukavičjeg gnijezda‘. I vi pomislite kako je fascinantno da pričate s čovjekom koji je sudjelovao u stvaranju najboljeg filma svih vremena. Vrlo neobično iskustvo“, opisao je Ruben Östlund svoju oskarovsku kampanju.
Nedostaje samo Oscar
Oscar je, zapravo, jedina velika filmska nagrada koja nedostaje švedskom redatelju. S Turistom nije bio ni nominiran, što je tada protumačeno kao velikom nepravdom. S Kvadratom je 2018. dobio nominaciju, ali pozlaćeni kipić otišao je u ruke čileanskog redatelja Sebastiana Lelia za film Fantastična žena.
I koliko god nagrade nikada nisu najbolja mjere za umjetničko djelo, i sam Ruben Östlund priznaje da itekako pomažu u karijeri.
„Europska kinematografija je posložena tako da ima razne razine vidljivosti. Što više nagrada osvojite, to vas više primjećuju. Nema sumnje da sam ja sada na najvišoj razini. To je sjajno, ali i donosi veliki pritisak. Isti onaj pritisak koji sam osjećao nakon što sam s Kvadratom osvojio prvu Zlatnu palmu. Sada sam snimao tri puta skuplji film i Trokut tuge je morao dokazati da ono ranije nije bila slučajnost. Svi su očekivali da će premijera filma također biti na Filmskom festivalu u Cannesu. I kada su objavili da je Trokut tuge također kandidat za Zlatnu palmu, kamen mi je pao sa srca. Učinio sam ono što sam morao. Sve ostalo je samo veliki bonus“, rekao je Ruben Östlund.
Kad je već spomenuo da se nalazi na samom vrhu europske filmske hijerarhije, samo od sebe nametnulo se pitanje – koliko mu se sviđa biti na vrhu.
„Nemam problema s time. Da, ponekad dođu napadi tjeskobe gdje se čovjek pita može li opravdati ovaj status, ali oni su vrlo rijetki. Više uživam u činjenici da mi ovaj status donosi mogućnost da snimam filmove kakve želim“, iskreno govori švedski redatelj Ruben Östlund.
Opet sa Zlatkom Burićem?
Nakon osvajanja Europe očekivalo bi se da će redatelj pohrliti u Hollywood. No, Östlund ističe da ga to zasad ne privlači previše. Njegov je cilj nastaviti raditi s istom ekipom s kojom je dosad radio. Želi i dalje biti okružen s istim producentima i ostatkom ekipa koja mu je i pomogla da postane ono što je danas.
Znači li to da će i u njegovom sljedećem filmu glumiti hrvatski glumac Zlatko Burić, zvijezda Trokuta tuge?
„Ne. Ne znam. Možda. Nadam se“, kriptičan je Östlund dok s osmijehom govori o potencijalnoj suradnji. Ipak, kad se prisjeti njihove suradnje na Trokutu tuge, redatelj je puno razgovorljiviji.
„Kada sam tražio glumca za ulogu ruskoga oligarha, htio sam nekoga tko je opak i ozbiljan. A onda je došao Zlatko i pružio mi sliku nekoga tko je stalno veseo, društven, razgovorljiv… Odmah sam vidio da je to puno bolja opcija. Tako da je on na određeni način spasio dio filma. Unio je u njega čovječnost kakvu ostali likovi nisu imali“, rekao je Ruben Östlund.
Dok drugi redatelji znaju svoje ideje i projekte skrivati kao zmija noge, švedski redatelj s veseljem prepričava o čemu će biti njegov novi film. Čak otkriva kako će završiti.
„Naslov mu je Entertainment System is Down. Događa se tijekom prekooceanskog leta. Čim avion krene sa svojim putovanjem, putnici dobivaju poruku da je sustav za zabavu pokvaren. I sada su osuđeni sljedećih desetak sati biti okrenuti jedni drugima. Naravno, sve završava s padom aviona“, otkriva Ruben Östlund detalje svojeg novog filma.
