Kratkometražna satira Splashback od nedavno se može gledati na streaming servisu Max, a o kako je film od zagrebačke garaže došao do svjetskih domova govore redatelji Luka Hrgović i Dino Julius
Iako pomalo daleko od očiju javnosti, svijet hrvatskog kratkometražnog filma vrlo je živ. Nije tu samo riječ o dobitniku Zlatne palme Nebojši Slijepčeviću i njegovom Čovjeku koji nije znao šutjeti, već i o nizu drugih autora koji stvaraju jako dobre filmove i za njih dobivaju priznanja.
Jedno od najvažnijih priznanja, priliku da se predstavi cijelom svijetu, dobio je i film Splashback, iza kojeg stoji redateljski duo Luka Hrgović i Dino Julius. Satira o izumu mrežice za pisoare, smještena u SAD 1969. tijekom lansiranja rakete koja će ponijeti prve ljude na Mjesec, od nedavno se može pogledati na streaming servisu Max. Mali korak u svijetu streaminga, ali veliki za autore i hrvatsku kinematografiju.
Zagreb kao Amerika
Iza Splashbacka stoji mali zagrebački studio Slice of Life Films i produkcijska kuća Kinoteka, jednostavno nazvan po prvom filmu Hrgovića i Juliusa. Iako budžetom nije velik, projekt je od početka imao velike ambicije – kako drugačije uopće objasniti ideju da u Zagrebu rekreirate Ameriku šezdesetih, a, na primjer, Filozofski fakultet pretvorite u Cape Canaveral?
Činjenica da im je to uspjelo nije za pohvalu samo Hrgoviću i Juliusu, već i producentima Niki Sučiću (Slice of Life Films) i Ljubi Zdjelareviću (Kinoteka), ali i cijeloj filmskoj ekipi.
Kakav je osjećaj, nakon tolike produkcije, vidjeti Splashback na streaming servisu kakav je MAX?
Dino Julius: Nikada se nismo nadali, a definitivno niti očekivali, da će Splashback završiti na nekom streaming servisu, i k tome na jednom od najjačih u svijetu. Ne zato jer mislimo da naš film to ne zaslužuje, nego zato jer streaming servisi relativno rijetko uzimaju kratke filmove. Kada nam je naš producent Ljubo Zdjelarević javio da je HBO zainteresiran, bio je to jedan iznimno pozitivan šok.
Luka Hrgović: Da, već smo se pomirili s time da će Splashback igrati na nekoliko festivala, nakon čega bi ga za godinu-dvije stavili na naš YouTube kanal s nadom da će ga pogledati dovoljno ljudi kako bi se barem donekle opravdao sav taj uloženi trud. Ali vidjeti takav jedan „mali film“ na MAX-u, među nekim od najvećih svjetskih blockbustera i serijama koje svake godine odnose pune vreće Emmyja, je veliki uspjeh za nas koji smo do sada bili poznati po tome da filmove snimamo u garaži. Doslovno.
Dino Julius: I naravno, to je veliki poticaj da nastavimo raditi i dalje. Nadamo se i izvan garaže.
Tko je prvi došao na ideju snimiti film o – podlošcima u pisoarima?
Luka Hrgović: Do takve genijalne ideje se ne dolazi samo tako, to je dugotrajan proces koji zahtjeva ozbiljan brainstorming. Šalu na stranu, istina je da mi se ta ideja dugo motala po glavi: film o mrežici za pisoar. Na prvu blesavo i trivijalno, a opet s toliko potencijala za dobru komediju. Problem je bio što nisam mogao skužiti kako napraviti priču oko toga. Jednom prilikom sam tu ideju ispričao Dini i našem producentu Niki, pa smo zajedno krenuli u formiranje nekakvog generalnog smjera u kojem bi sve to trebalo ići.
Dino Julius: Da, volimo se baviti temama i motivima koji su na marginama i nitko nikada zapravo ne razmišlja o njima, iako su integralni dio naše svakodnevice. Mrežica za pisoar je takav jedan neopjevani junak modernog života i nešto što u našim glavama zaslužuje svoj vlastiti film. Kada smo imali taj centralni motiv, krenuli smo širiti priču oko njega i odlučili kako bi apsurd i satira bili najizraženiji ako stavimo izum mrežice za pisoar u jukstapoziciju s jednim od najvećih dostignuća ljudske povijesti – slijetanjem na Mjesec. Sve drugo je povijest. Prava ili izmišljena.
Koliko je trajalo stvaranje filma – od ideje do premijere?
Dino Julius: Sve skupa je trajalo nekih dvije godine, što je realno dosta dugo za kratki film, ali bilo je tu puno faktora koji su odužili cijeli projekt, pogotovo kada se u obzir uzme vrlo ograničen budžet. Prije svega, radi se o period pieceu, što znači da je sam proces pretprodukcije dugotrajniji jer se moraju pronaći lokacije, rekvizita i kostimi koji odgovaraju vremenu u kojem se radnja filma odvija, što su u ovom slučaju kasne 60-e. A kako smo željeli angažirani britanske glumce, njihov pronalazak i dogovori s njima su uzeli dosta više vremena nego da smo to radili s našom domaćom ekipom.
Luka Hrgović: Uz sve to, iako je glavno snimanje s glumcima bilo relativno kratko i trajalo je 8 dana, nakon toga je slijedilo nekoliko mjeseci izrade i snimanja maketa i minijatura, te post-produkcija, koja se zna odužiti kada sve to radi samo nekoliko ljudi. Tako da se te dvije godine možda čine kao dugi period, ali s obzirom na to da smo prvi kratki film, Slice of Life, radili više od pet godina… ovo je odlično!
Kada ste odlučili da za film nećete čekati potporu HAVC-a, već ćete ga snimiti isključivo vlastitim sredstvima?
Dino Julius: Glavni razlog je što HAVC za davanje potpora uglavnom odabire filmove koji su tematski vezani uz Hrvatsku, ili su barem na hrvatskom jeziku. Splashback ne ispunjava niti jedan od tih uvjeta, štoviše, sušta je suprotnost. Mogli smo riskirati i svejedno se prijaviti na natječaj, ali to bi dodatno odužilo cijeli proces, pa smo jednostavno odlučili da ćemo ga snimiti u vlastitom aranžmanu.
Luka Hrgović: Ali smo paralelno prijavili jedan drugi projekt koji je tematski vezan uz Hrvatsku, te smo dobili potporu za razvoj scenarija. Neki su projekti jednostavno prikladniji za traženje potpore od drugih.
Kako ste podijelili redateljske poslove?
Dino Julius: Luka i ja smo tu kao sijamski blizanci: sve radimo zajedno. Iako će neki reći da je u takvim kreativnim duetima poželjno da svaka osoba vuče na svoju stranu kako bi na kraju pobijedila najbolja ideja, mi imamo drugačiji odnos, a vizije i mišljenja nam se poklapaju u 99% slučajeva pa nema potrebe za nekakvim žestokim sučeljavanjima i sukobima. Za sada se čini kako takav odnos funkcionira jako dobro. Od samog koncipiranja ideje, preko storyboardinga pa sve do konkretne režije na setu i završne post-produkcije, dijelimo sve poslove i nadopunjavamo se.
Luka Hrgović: Naravno, svaki od nas je pronašao nešto u čemu se snalazi malo bolje, tako da se Dino više fokusira na scenarij, rad s glumcima, dok ja više pažnje posvećujem scenografiji, izradi maketa i modela i post-produkciji. Ali na kraju dana, sve se to nekako iznivelira i djelujemo praktički kao jedna osoba.
Dino Julius: Da, nas dvojica zajedno činimo jednog dobrog redatelja. Barem se nadamo da je dobar redatelj.
Koje su bile najveće prepreke pri snimanju filma?
Luka Hrgović: Snimanje filma je u suštini pokušaj savladavanja cijelog niza prepreka dok napokon ne dođeš do cilja, u nadi da je sve to imalo barem nekog smisla i da taj film nakon svog truda i muke gledatelji neće popljuvati. Ali to čak ne bih niti nazvao preprekama, već izazovima, a najveći su nam bili rad s glumcima i rekreiranje vrlo specifične lokacije u vrlo specifičnom vremenu.
Pošto su nam u prvom filmu glumili prijatelji koji nisu glumci, te uopće nije bilo dijaloga, ovoga puta smo se morali suočiti sa scenarijem koji je krcat dijalogom, i likovima koje igraju profesionalci. I još k tome Britanci. Tako da nam je to svakako bilo nešto novo i nismo bili sigurni kako će sve na kraju funkcionirati. Na sreću, ekipa je bila odlična tako da je sve prošlo bez nekih većih problema.
A onda je tu i ovaj drugi dio, gdje smo morali stvoriti uvjerljivi svijet NASA-e iz 1969. godine, što uključuje lokacije, scenografiju, rekvizite, kostime, frizure i šminku i sve drugo što pridonosi autentičnosti i atmosferi. Puno nam je pomoglo što je ostavština Jugoslavije i dalje prisutna u Hrvatskoj, a vizualno se ne razlikuje pretjerano od onoga kako su živjeli Amerikanci, tako da smo nekako uspjeli pokrpati sve i predočiti taj period na način koji smo zamislili.
U filmu gotovo isključivo glume strani glumci. Kako ste ih odabrali?
Dino Julius: Znali smo da moramo uzeti glumce kojima je engleski materinji jezik, tako da smo inicijalno ciljali na Amerikance, ali troškovi njihovog angažmana i puta bi jednostavno bili preveliki za naš ograničen budžet. Zato smo odlučili potražiti sreću u Velikoj Britaniji. Pošto također nismo imali sredstava da unajmimo casting direktora ili da odemo u London i tamo održimo audicije, Niko i ja smo prošli njihove najpoznatije online casting platforme poput Backstagea, i tamo probrali nekoliko desetaka glumaca za svaku ulogu.
Osim fizičkog izgleda, koji je odgovarao specifičnostima njihovog lika, i vještine skidanja američkog naglaska, najbitnije je bilo pregledati njihove showreelove i vidjeti znaju li uopće glumiti, a pogotovo znaju li glumiti komične uloge. Nakon nekoliko krugova online castinga i audicija, odlučili smo se za one najbolje i na svu sreću, nismo niti najmanje požalili s našim izborima. I oni su bili više nego zadovoljni, prije svega jer im se svidio scenarij i naš koncept, a i zato jer dolaze u Hrvatsku. Na žalost, nismo ih imali prilike odvesti na obalu, ali nisu ni sunčani Zagreb i okolica loši.
Kako na film reagiraju – Amerikanci?
Luka: Za sada su reakcije odlične. Još za vrijeme prvog filma smo skupili malu bazu ljudi koji nas podupiru i kojima se sviđa naš način rada s modelima, maketama i praktičnim efektima, a s novim filmom se to dodatno proširilo, pa nas tako na našem YouTube kanalu trenutno prati preko 50 tisuća ljudi, većinom Amerikanaca.
Po njihovim komentarima, jasno je kako shvaćaju da se radi o satiričnom povijesnom revizionizmu, tako da nema nekih primjedbi na taj aspekt. A i znaju cijeniti te naše starinske metode snimanja, pa smo im se odlučili odužiti i složiti cijeli behind-the-scenes serijal od preko 20 kratkih videa u kojima objašnjavamo svaki segment snimanja filma, od pisanja scenarija do montaže zvuka.
Obojica ste veliki filmofili, što se vidi i po brojnim utjecajima u Splashbacku. Što biste rekli tko je na vas najviše utjecao pri stvaranju ovoga filma?
Dino Julius: Kao i Tarantino, i mi svjesno ili nesvjesno skupljamo ideje, cool režijske momente i komadiće dijaloga iz filmova koji nas fasciniraju, a jedan od stvaraoca koji nam je najinspirativniji je dakako i Tarantino. On nam je svojim Inglorious Basterdsima pokazao da se ne treba bojati povijesnog revizionizma i da takav format nudi neograničenu slobodu i mogućnost igranja s humorom. Tu su i autori poput braće Coen ili Rubena Östlunda, čiji se utjecaj vidi u apsurdnosti i satiri cijele priče. Na kraju, ne treba zaboraviti niti majstore režije stare škole, poput Johna Forda ili Spielberga, na čiji se rad Splashback ugledao.
Koliko vam iskustvo u snimanju reklama pomaže da budete efikasniji na filmskom setu?
Luka Hrgović: Snimanje reklama nas je naučilo da kada moraš snimiti 30 kadrova u roku od 12 sati, moraš snimiti 30 kadrova u roku od 12 sati. Naravno, osim ako nemaš toliko novaca da si možeš dozvoliti dodatne troškove produkcije, snimateljske ekipe, glumaca, smještaja i ostalih divota, što mi nismo imali. Također, naučilo nas je da je dobra priprema 90% posla, i da će, ako se potencijalni problemi anticipiraju i riješe prije samog početka snimanja, svima njihov rad i iskustvo na setu biti daleko ugodnije i lakše.
Što nakon “Splashbacka”? Je li u pripremi već novi projekt?
Dino Julius: Kako je Luka već spomenuo, pokušat ćemo uz pomoć HAVC-a realizirati naš prvi dugometražni igrani film pod nazivom „Tetrix“. Smješten u 1989 godinu, a bavi se jednom starom bogobojaznom babom iz Dalmatinske zagore čiji joj nećak – povratnik iz Amerike – donese najnoviji „Gamer Boy“ s igricom „Tetrix“. Baba sasvim slučajno rasturi igricu, postigne „Max score“, te ju nećak nagovori da se zajedno zapute u Las Vegas na svjetsko prvenstvo u Tetrixu kako bi osvojili basnoslovnu nagradu.
Također su nam dodijeljena sredstva za kratki animirani film koji radimo s našim prijateljem, slikarom Stipanom Tadićem, koji karijeru gradi u New Yorku. A na jesen ozbiljnije krećemo s razradom ideja za nove filmove i pisanjem scenarija. Vjerojatno ćemo se odmaknuti od javnih toaleta i pisoara, ali tko zna… možda i četka za WC zaslužuje biti ovjekovječena na velikim i malim ekranima!
