U svojem trećem filmu, redatelj Todd Field istražuje odnos između moći i karaktera, a u tome mu pomaže sjajna australska glumica Cate Blanchett.
Nemoj tako nestrpljivo iščekivati da te uvrijede. Narcisoidnost malih razlika dovodi do najdosadnije vrste konformizma.
Lydia Tár
Nakon dva hvaljena i nagrađivana filma, redatelj Todd Field uzeo je podulju pauzu. Čak 16 godina tražio je novu inspiraciju i pronašao ju je u biografskom filmu Tár o imaginarnoj dirigentici Lydiji Tár. Kako nema puno uspješnih filmova o dirigentima koji su u stvarnosti radili veličanstvene stvari, na papiru je taj potez izgledao kao veliki rizik. No, Field je očito znao što radi. I, možda i važnije, s kime želi raditi.
Ulogu Lydije Tár, svjetski poznate dirigentice koja iza čelične discipline i zavodljivog talenta skriva mračnu tajnu, Field je i napisao za australsku oskarovku Cate Blanchett. Prema njegovim riječima, da Blanchett nije pristala, Tár vjerojatno nikada ne bi bio snimljen i njegova bi redateljska pauza bila još dulja. Srećom, kameleonska glumica, koja je jednako uvjerljiva kao autoritativna kraljica, neurotična kućanica i muška rock zvijezda, u portretu dirigentice ledenoga srca vidjela je novi izazov.
Lice i naličje uspjeha
Zašto je Blanchett bila toliko bitna za ulogu? Mali je broj glumica koji bi jednako uvjerljivo dočarale dirigenticu na vrhu slave i posrnulu zvijezdu u bijegu. Blanchett ima tu sposobnost da i u najčvršćim likovima pokaže dio ranjivosti, baš kao i što može kod likova na rubu raspadanja odati pritajenu snagu. Upravo ta sposobnost bila je potrebna Fieldu da tehnikom „guljenja luka“ pokaže lice i naličje uspjeha.
Ispočetka, Field pozicionira Lydiju Tár kao neprikosnovenu zvijezdu. Dirigenticu koja se svojim talentom, ali i snažnim karakterom, uspjela probiti u muškom svijetu. Nije impresionirana pomodnim trendovima. Britkim umom sasiječe svaku površnost i lakomislenost. No, ono zbog čega je uspješna u poslovnom životu, u privatnom svijetu je pretvara u nemilosrdno čudovište.
Kako razdvojiti djelo od umjetnika
Slojevito otvaranje teme – koliko veličina talenta može prekriti malenost osobe – od gledatelja traži veliku pažnju. Mogao je Field prebaciti priču u svijet pop ili rock glazbe, gdje bi snažnijim ritmom i blještavim nastupima više zabavio publiku. Vjerojatno i privukao više gledatelja. No, strogi i formalni svijet klasične glazbe, baš kao i korištenje Mahlerove Pete simfonije, bio je veći izazov. Takt po takt, kadar po kadar, raslojavanje moćne dirigentice nudi jednaki broj pitanja kao i odgovora.
U svemu tome, psihološka drama Tár uopće nije jednoznačna. Što ćete sa sobom odnijeti iz kinodvorane dosta ovisi o vašim pogledima. Ljudi se uglavnom dive moćnima, a ne poniznima. No, možete li se diviti geniju ako znate da je ljudska ništica? I gdje povući tu crtu između djela i umjetnika? Odgovor nije jednostavan, ni Field ga ne nudi kao konačnu istinu, ali pruža mogućnost da dobro razmislite.