Roman Psiho, kojeg je nenadmašni Alfred Hitchcock pretočio u nezaobilazni filmski klasik, napokon je stigao pred domaću čitalačku publiku. Iako su protekle pune 65 godine od njegovog prvog objavljivanja u SAD, svojom kvalitetom i danas se može ravnopravno nositi s djelima današnjih autora.
Film Psiho (Psycho), u režiji filmskom velikana Alfreda Hitchcocka, smatra se jednim od nezaobilaznim klasika filmske umjetnosti. Sam film temelji se na istoimenom romanu američkog pisca Roberta Blocha. Ovaj klasik, prvi puta objavljen 1959. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, odnedavno je dostupan našoj čitalačkoj publici zahvaljujući nakladniku Vorto Palabra.
Roman Psiho prati priču o Normanu Batesu, voditelju motela na osami, koji živi s tiranijom vlastite majke i upliće se u niz krvavih događaja. Kad Mary Crane, mlada žena koju okolnosti natjeraju na impulzivan zločin, stigne u Batesov motel, ni ne sluti kakva je sudbina čeka. Norman, koji nikad nije iskusio ni približno normalan odnos s bilo kojom ženom, sramežljivo je poziva na večeru u svoju kuću. No njegova majka to dočeka s ljubomornim bijesom, jer zna da si Norman ne može pomoći. Ali zato je majka ondje. Ona će, kao uvijek, zaštititi Normana od svega, i od nepoznatih žena, kao i od njegovih vlastitih prljavih misli. No, što to znači za Mary Crane?
Pravi Psiho
Roberta Blocha za roman Psiho inspirirao je stvaran događaj koji se odigrao krajem 1957. godine u gradić Plainfield u Wisconsinu. Stanovnik gradića Edward Gein bio je osumnjičenik za nestanak lokalne vlasnice željezarije, Bernice Worden. Tijekom istrage, policija je otkrila njezino obezglavljeno tijelo kako visi u njegovoj šupi. Vlasti su dodatno pronašle nevjerojatnu količinu različitih dijelova ljudskih tijela, koje je Gein nakupio godinama kroz bezbrojne ekshumacije mrtvih tijela iz grobova gradskog groblja.
No, svoj roman bazirao je na situaciji a ne na liku Ed Geina. O tome je u svojim memoarima napisao: “Svoju sam priču temeljio na situaciji, a ne na bilo kojoj osobi, živoj ili mrtvoj, uključenoj u aferu Gein. Znao sam vrlo malo detalja u vezi s tim slučajem i gotovo ništa o samom Geinu u to vrijeme. Tek nekoliko godina kasnije, dok sam radio svoj esej o Geinu iz 1962.g. (objavljen u knjizi The Quality of Murder: 300 Years of True Crime), otkrio sam koliko je blizak moj zamišljeni lik blizak pravom Edu Geinu, kako u svom ponašanju tako i u očitoj motivaciji.”
O razlici i sličnostima između Normana Batesa i ubojice Edwarda Geina jednom se vrlo dojmljivo rekao: “Učinio sam Normana Batesa transvestitom koji se oblači kao njegova majka, s perikom i haljinom, kad god počini zločin. Na moje veliko iznenađenje, otkrio sam da se pravi ubojica, Edward Gein, također dotjeravao. On je navodno nosio grudi i kožu svoje majke. Također sam otkrio da je imao amneziju (disocijativnu fugu) i nije se sjećao da je počinio ove zločine. Bio nekrofil i kanibal. Imao je fiksaciju na svoju majku, koja je umrla prije dvanaest godina. Držao je njezinu sobu netaknutom i u istom stanju od tada… A gospodin je, također, bio sklon perverzijama u u tradicija nacističkih logora smrti.”
Kasnije je često isticao da te sve detalje, da ih je kojim slučajem znao dok je radio na knjizi, ne bi ni koristio jer nisu ispunjavale njegove posebne zahtjeve zapleta.
Hitchcock prazni knjižare
Roman je po objavljivanju dobio odlične kritike a pozitivno je ocijenjen i u New York Timesu. Autorska prava na film kupio je osobno Hitchcock i to nakon što je pročitao upravo tu pozitivnu kritiku u Sunday New York Timesu. Zanimljivo je da je prva naklada u potpunosti rasprodana. Veliku ulogu u tome imao je upravo Hitchcock koji kupio što je više primjeraka mogao kako bi time spriječio čitatelje da saznaju kraj, kako bi ih onda isti u kinu u potpunosti šokirao. U tome je, kao što se zna, u potpunosti uspio i film je 1960. godine postigao veliki uspjeh.
Filmski lik Normana Batesa po izgledu je sušta suprotnost onome u Blochovom romanu, gdje je opisan kao sredovječni, debeli, proćelavi i neprivlačni muškarac koji svojom pojavom izaziva nelagodu. No, Hitchcock je za ulogu odabrao mladog, zgodnog i šarmantnog Anthonyja Perkinsa kome je ova uloga i postala svojevrsni zaštitni znak. No, po svemu drugome ostali su isti.
Vrijedno čitanja
Nedugo nakon uspjeha filmske adaptacije svog romana Bloch je duhoviti izjavio: “S vremena na vrijeme ljudi mi prilaze i govore da se nakon gledanja filma nisu mogli istuširati. Mogu im samo reći da su sretni što svoju žrtvu nisam ubio na WC školjki.”
Nakon svega navedenog, možemo vam samo preporučiti da potražite roman Psiho i da ga pročitate. Sadrži svega dvjesto stranica i čita se iznimno brzo (što već na prvu privlači). Bloch donosi dinamičnu i napetu priču sa sjajno napisanom dozom (i doziranjem iste) jeze i horor detalja (Lovercraft je, tamo negdje gore, zasigurno iznimno zadovoljan svojim učenikom) koji su doista izvanredni. Jedna od glavnih karakteristika romana je detaljno psihološko profiliranje likova. Veliki užitak čitanja je Blochova vještina vođenja radnje koji čitatelj vodi na krive tragove a ne nedostaje ni iznenadnih obrata. Sam kraj romana, odnosno šokantno otkriće koje krije priča, maestralno je napisano.
Sagledavajući sve u cjelini, roman Psiho je djelo kod kojeg se ne primjećuje godina kada je napisan a po svojoj kvaliteti ravnopravno se može nositi sa (sličnim) djelima današnjih autora.
O piscu Robertu Blochu
Pisac Robert Bloch najpoznatiji je po romanima žanra horora i fantastike. Rođen je 1917. godine u Chicagu. Kao dječak često je odlazio u kino a posebice je volio gledati Lona Chaneya te je bio fasciniran njegovim nastupom u filmskom klasiku Fantomu iz opere (Phantom fo the Opera, 1925.g.). Časopis Weird Tales, koji je donosio bizarne i fantastične priče, bio je ključan za njegovo usmjerenje prema pisanju. Putem njega stekao je prijateljstvo s piscem H.P. Lovecraftom, koji mu kasnije postaje i svojevrsni mentor. Prvi radovi su mu objavljeni upravo u tom časopisu (1934.g.). Te priče, objavljivane još i u časopisu Marvel Tales, oponašale su Lovercraftov stil.
Početkom 40-ih godina prošlog stoljeća pronalazi svoj stil. Tada se počeo zanimati za psihologiju i unutarnje funkcioniranje ljudskog uma. U svoje radove unosi značajnu dozu realizma i jeze jer ‘čudovišta’ sada nisu više bili vampiri ili duhovi, već je to mogla biti osoba koja stoji pored vas. Prvi roman koji je objavio bio je Šal (The Scarf,1947.) u kojem je uspostavio svoj jedinstveni pogled na književni psihološki horor – pričanje priče iz perspektive negativca u prvom licu. Bloch će ovu učinkovitu i hvaljenu tehniku koristiti i u svojim narednim romanima te je stekao prepoznatljivo autorsko ime.
Romanom Psiho samo je potvrdio sve svoje kvalitete. No, nije živio na njegovim lovorikama. U daljnoj karijeri, u više od trideset godina, dao je raznolik opus svojih radova. Napisao je preko dvadeset romana, uključujući i dva nastavka Psiha (Psyho II, 1982.g. i Psycho House, 1990.g.), te ne nebrojene kratke priče. Izvorni i adaptirani scenariji za filmove kao što su Luđačka košulja (Strait-Jacket, 1964.) s Joan Crawford, Noćni šetač (The Night Walker, 1965.) s Barbarom Stanwyck te nekoliko antologijskih filmova za britanski filmski studio Amicus. Svemu treba dodati i brojne televizijske serije za tako popularne i hvaljene televizijske serije kao što su Alfred Hitchcock predstavlja (Alfred Hitchcock Presents, 1955-1962.) te izvorna TV serija Zvjezdane staze (Star Trek, 1966-1969.). Umro je 1994. godine od karcinoma, samo godinu dana nakon što mu je objavljena knjiga memoara Once Around the Bloch: An Unauthorized Autobiography.
