Debitantski dugometražni igrano-dokumentarni film Stefana Đorđevića jedan je od najnagrađivanijih regionalnih naslova posljednjih godina. Riječ je o svojevrsnom vizualnom eseju o gubitku, sjećanju i obitelji koji se odlikuje meditativnim tonom, tražeći od gledatelja potpunu predanost. Ovaj Đorđevićev prvijenac podsjeća da film može biti i intimni ritual, a ne samo priča.
Debitantski dugometražni igrano-dokumentarni film Vjetre, pričaj sa mnom (Vetre, pričaj sa mnom, 2025.) Stefana Đorđevića premijerno je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu. Odmah je privukao pažnju kritike i publike, a regionalnu premijeru imao je na Sarajevo Film Festivalu, gdje je ovjenčan nagradom Srce Sarajeva za najbolji film.
Mnoštvo nagrada
Na nedavno završenom 23. Zagreb Film Festivalu osvojio je nagradu Zlatna kolica za najbolji dugometražni film. Time je Đorđević potvrdio status jednog od najzanimljivijih novih autora na regionalnoj sceni. Ovaj njegov prvijenac do sada je osvojio glavne nagrade na festivalima u Portugalu (Indielisboa), Meksiku (Guanajuato), Kanadi (Vancouver), Čileu (Valdivia), Italiji (Bolzano) i Mađarskoj (CineFest). Sve ove nagrade zajedno čine mozaik uspjeha koji debitantski film Stefana Đorđevića svrstava među najnagrađivanije regionalne naslove posljednjih godina.
Stefan Đorđević rođen je 1987. u Boru, a filmskim se stvaralaštvom počeo baviti nakon studija kamere na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Kao glumac pojavio se u filmu Tilva Roš (2010.) Nikole Ležaića, koji je bio međunarodno zapažen i nominiran za Europsku nagradu za otkriće godine. Njegov diplomski kratki film Kamen u ruci (2017.) prikazan je u programu ACID na Filmskom festivalu u Cannesu, čime je stekao prvu ozbiljnu međunarodnu afirmaciju. Nastavio je s kratkim autorskim radovima, među kojima se ističe Poslednja slika o ocu (2019.), prepoznata po intimnom i dokumentarističkom pristupu.
Film prati Stefana koji se nakon smrti majke vraća u rodni dom kako bi s obitelji proslavio bakin rođendan. Na putu prema jezeru slučajno udara psa lutalicu i odlučuje ga povesti sa sobom. U obiteljskoj kući Stefan pokušava dovršiti film o svojoj majci, što ga vodi u introspektivno putovanje. Članovi njegove obitelji pojavljuju se u glavnim ulogama, čime se dodatno naglašava osobni karakter priče.
Radnja se odvija kroz intimne obiteljske trenutke i svakodnevne situacije. Film kombinira dokumentarne i fikcijske elemente, brišući granicu između stvarnosti i umjetničkog izraza. Posebnu važnost imaju vizualni detalji i zvučni pejzaži koji oblikuju atmosferu. Time se stvara jedinstvena filmska priča o obitelji, sjećanju i prolaznosti.
Intimna dokudrama
Film Vjetre, pričaj sa mnom intimna je Đorđevićeva dokudrama koja spaja dokumentarne i fikcijske elemente. Radnja započinje povratkom Stefana u rodni dom nakon smrti majke, gdje se obitelj okuplja kako bi proslavila bakin rođendan. Na putu prema jezeru slučajno udara psa lutalicu, kojeg u naletu krivnje odlučuje povesti sa sobom. U obiteljskoj kući Stefan pokušava dovršiti film o svojoj majci, što pokreće introspektivno putovanje i suočavanje s vlastitim emocijama.
Film koristi članove njegove obitelji u glavnim ulogama, čime dodatno naglašava autentičnost i osobni karakter priče. Umjesto klasične dramaturgije, oslanja se na liriku vizuala i sugestivan zvučni pejzaž, stvarajući atmosferu filmske pjesme. Kritika ga opisuje kao humanističko istraživanje odnosa majke i sina, koje nadilazi granice osobnog i postaje univerzalno. Time se Vjetre, pričaj sa mnom profilira kao jedno od najznačajnijih regionalnih ostvarenja posljednjih godina, nagrađivano na brojnim međunarodnim festivalima.
Ovo ostvarenje je intimna Đorđevićeva dokudrama koja briše granice između stvarnosti i fikcije. Na neki način nadovezuje se na njegov kratki film Poslednja slika o ocu, jer i ovdje kroz obiteljski okvir obrađuje gubitak, ovaj put majke. Riječ je o sporom, emotivnom filmu koji se oslanja na statične kadrove i sugestivan zvučni pejzaž, ali upravo ta kombinacija često djeluje monotono i zahtjeva strpljenje gledatelja.
Kao takav možemo ga okarakterizirati kao film “koji nije za svakoga” jer, uz spomenuto strpljenje, traži i otvorenost prema intimnom i introspektivnom ritmu. Upravo zbog toga predstavlja ostvarenje koje će najviše cijeniti filmofili i publika spremna na dublje emotivno iskustvo. Film se istodobno doživljava kao autentičan i hermetičan, jer odbacuje konvencionalna dramaturška sredstva i traži od gledatelja posebnu vrstu strpljenja.
Film se može promatrati i kroz recepciju publike, jer dok festivalska scena nagrađuje njegovu intimnost, dio gledatelja ga doživljava kao zatvoren i zahtjevan. Više funkcionira kao iskustvo nego kao narativ, pa se od gledatelja traži da prihvate ritam koji odstupa od klasične dramaturgije. Posebno je zanimljiv izbor da članovi obitelji preuzmu glumačke uloge, čime se briše granica između intime i umjetničkog postupka. Takav pristup otvara pitanje koliko osobna priča može postati univerzalna, a upravo u tome leži snaga filma. Estetski, film se može opisati kao vizualni esej o gubitku i sjećanju, što ga čini jedinstvenim u regionalnoj produkciji.
Dugotrajan trag u regionalnoj kinematografiji
Film Vjetre, pričaj sa mnom odlikuje se meditativnim tonom koji traži od gledatelja potpunu predanost. Njegova sporost i statičnost nisu slabosti, već svjesni autorski izbor koji oblikuje intimnu atmosferu. Upravo ta introspektivna dimenzija čini ga jednim od najznačajnijih regionalnih ostvarenja godine. Nagrade osvojene na festivalima od Sarajeva do Zagreba potvrđuju njegovu umjetničku vrijednost i univerzalnu komunikativnost.
Uspjesi na međunarodnim festivalima dodatno svjedoče o snazi filma koji nadilazi lokalne granice. Stefan Đorđević se ovim prvijencem nametnuo kao nadolazeći autor čiji će se daljnji rad pratiti s velikim očekivanjima. Njegova sposobnost da osobnu priču pretvori u univerzalno iskustvo pokazuje zrelost i hrabrost u pristupu.
Film se može promatrati i kao svojevrsni vizualni esej o gubitku, sjećanju i obitelji. Time se potvrđuje da je riječ o ostvarenju koje ostavlja dugotrajan trag u regionalnoj kinematografiji. Vjetre, pričaj sa mnom tako ostaje ostvarenje koji se pamti, nagrađuje i o kojem se govori, a Đorđevića pozicionira među najvažnije nove glasove suvremenog filma. Ovaj njegov prvijenac podsjeća da film može biti i intimni ritual, a ne samo priča.
