O čudnovatom filmu Zagrli me čvrsto redatelja Mathieua Amalrica teško je pisati, a da se dosta toga ne oda, no riječ je o jednom od onih neočekivanih, ali magičnih pronalazaka.
Da se nije našao na programu ovogodišnjeg FEST-a, odličan francuski film Hold Me Tight (2021) mogao bi se svjesno zaobići jer distribuira se pod generičkim naslovom zbog kojeg je lako pomisliti da je u pitanju kakav melodramatski bofl. U izvorniku je pak naslovljen Serre moi fort – značenje je identično, ali sintagma na francuskom manje potrošena, dojam ozbiljniji pa i zavodljiviji, pogotovo ako znamo da je to stih pjesme Etiennea Dahoa, ikone francuskog synthpopa i pripadnika pariške popkulturne aristokracije 1980-ih. Blizak prijatelj Jane Birkin Daho je producirao njezin zadnji album, i to krasan, a čuje ga se i kako govori tekst u eponimnoj pjesmi Oh! Pardon, tu dormais…
No, vratimo se selekciji 51. beogradskog filmskog festivala koja obiluje frankofonim naslovima, a u čak dva igra Vicky Krieps – i ne toliko novo, ali blistavo ime europskog art filma. Karakternu luksemburšku glumicu srednje generacijei već širokog raspona uloga voljeli smo u Fantomskoj niti (Phantom Thread), vidjeli smo je nedavno i u Otoku Bergman (Bergman Island), a nakon oduševljavajuće role u Korzetu (Corsage) pojačano je u fokusu. Na Festivalu je i u egzistencijalnoj drami Više nego ikada (Plus que jamais / More Than Ever) uz neprežaljenog Gasparda Ulliela kojem je to posljednja uloga prije pogibije u skijaškoj nesreći.
Fabularna slagalica
Zagrli me čvrsto, malena drama, u pojedinim segmentima praktički monodrama, snimljena 2021. oslanjajući se na komad Dolazim iz daleka (Je reviens de loin) Claudine Galéa, odmah treba reći – čudesna je. U uvodnoj pa i jednoj od završnih scena, jer film je kružne strukture, mlada žena u sumporno žutom kaftanu prebire po polaroidnim fotografijama u, čini se, pokušaju da oživi uspomene ili da uspostavi ma kakav logički red među fragmentima obiteljske sreće. Fotografije su znakovito, premda tako rano u filmu to još ne možemo simbolički protumačiti, okrenute poleđinom prema gore, pa protagonistkinja u polumraku sjedi nad nizom tamnih kvadratića koje okreće poput karata, kao da čita tarot. U nekom trenu rezignirano odustaje, slijedi rez i tu autor Mathieu Amalric fabularnu slagalicu prepušta gledatelju.
U film nas trenutačno uvlači upravo fotografija, meka i prašnjava, kao da je svaki kadar u tih 90-ak minuta jedan od na krevetu razasutih polaroida. Iako je u startu postavljena kao enigmatična storija o junakinji u izrazito liminalnoj poziciji, s kojom štošta nije kako treba, priča se nastavlja konvencionalno. Ista se žena, a ime joj je Clarisse, u svitanje grozničavo pakira za put i pazeći da nikoga ne probudi ispisuje poruku za muža i djecu. Žurno se odvozi ćoškastim AMC Pacerom iz 1979. koji je s razlogom na odjavnoj špici potpisan ravnopravno s ostalim sudionicima; u filmu dobiva kompliment od raznježenog prolaznika, a i mi se za njega do te mjere zainteresiramo da ćemo ga po svršetku guglati. Saznajemo da je riječ o kontroverznom modelu, zbog svojih avangardnih linija nekoć predmetu zgražanja, a sad žudnje kolekcionara.
Clarisse se, čim krene, javi prijateljici zaposlenoj na benzinskoj koja se spram nje odnosi i pretjerano zaštitnički, kaže joj da čezne za morem, a onda izgovara „dva mjeseca“, gledatelju nerazumljivu oznaku vremena, jer nije jasno je li se nešto ključno u tom razdoblju dogodilo ili se tek očekuje. Ipak, neće nam predugo trebati dok shvatimo da taj bijeg u ružičastom puloveru i raštimanom oldtimeru na pješčanu plažu van sezone (kao u celuloidnim spomenarima Agnès Varda!) nije ishitren emancipacijski moment domaćice koja nakratko uzima predah od obiteljskih zadaća, nego devastirajuća faza u procesu žalovanja, otprilike kao kod sublimne Binoche u Kiéslowskijevom Plavom (Trois couleurs: Bleu). Uz dominantnu temu gubitka, oba filma motivski prosijeca, a njihove junakinje međusobno povezuje klasična glazba – ondje je muž skladatelj, ovdje klavir svira nadarena kći.
Živo imaginiranje idilične budućnosti
Kad se Clarisse nađe na otvorenoj cesti, naracija se izglobljuje, postaje kaotična, gotovo somnabulna, granice između sadašnjosti i prošlosti zamućuju se, sjećanja i umišljaji odjednom istovrijedno supostoje s očito varljivom realnošću, a tu je i živo imaginiranje idilične obiteljske budućnosti, koja za ovu ženu više nije moguća, no malo će potrajati dok povežemo zašto je tako. Priča se odmotava nelinearno, logikom poezije, halucinacije ili noćne more, kao tok svijesti ili metoda automatskog pisanja, a za čitavog trajanja filma kamera Christophea Beaucarnea opčinjavajuća je, baš kao i kolorit. Tu bi se netko nesklon kaleidoskopskom, nekronološkom izlaganju mogao povući, no bila bi ogromna šteta odustati.
Naime, razmjerno brzo autor će suptilno ponuditi hint-dva, iz kojih gledatelj navikao na ovaj pripovjedni modus naslućuje što je na stvari, a kasnije i eksplicitno, zbivanjem na planinskom odmoru, razrješava zagonetku poslije čega nam ostaje oporaviti se od šoka, presložiti što se dotad možda nije najbolje razumjelo i prepustiti se preplitanju vremenskih linija u nastavku. Film u konačnici i nije suviše kriptičan, prije je neobičan nego hermetičan, osim toga, njegovu vrijednost i nema smisla tražiti u procesu i rezultatu otključavanja, već u fluidnom i neiskazivom, u atmosferi, emociji, estetici.
Gledatelja uz sve rečeno hipnotizira nepronična ekspresivnost Vicky Krieps koja nije prisutna u svakom kadru, a ni jedina u podjeli, no kao da sama nosi film u izazovnoj ulozi sluđene bjegunke kojoj još jedino preostaje svoju budućnost slijepiti od mašte i memorabilija. U vožnji pjevuši, vodi monologe, ali i dijaloge s kod kuće ostavljenim članovima obitelji, ima nečeg naglašeno kazališnog u tim samotnim scenama u pokretu. Dvosmjerna komunikacija s kćeri odvija se kroz dnevničke bilješke, kroz melodiju i ritam snimke njenog sviranja koju preslušava u autu. Također, dok ona izgovara svoje replike, netko ih od njenih ukućana ponavlja ili se na njih nadovezuje, čime se održava telepatska interakcija; još jedan zbunjujuć element, ali samo dok takav princip ne prihvatimo kao ovom filmu imanentan pa onda i prirodan.
“Sve sam izmislila”
U Sabranim djelima (Samlade verk, OceanMore), sjajnom romanesknom debiju švedske senzacije Lydije Sandgren, događa se naizgled slično, mlada znanstvenica po rođenju druge bebe napušta supruga i djecu. Nalazimo ih u romanu kao složnu, ali okrhnutu obitelj bez žene i mame koja je desetak godina ranije, ostavivši oproštajnu poruku, nestala bez traga u nastojanju da se izbori za sebe, za svoj rad, za nov početak. Sudeći po prvim minutama, a naročito po najavama za ovaj film, pomislilo bi se da je i Amalricova premisa srodna, no stvar ne može biti različitija, što Clarisse na jednom mjestu i pojašnjava: „Sve sam izmislila, pravim se da sam otišla, kako bi vi mogli ostati.“ U toj je poetičnoj, a ustvari jezivoj rečenici ključ.
O ovom čudnovatom filmu teško je pisati, a da se užitak potencijalnim gledateljima ne upropasti spojlerima, pa treba samo nadodati da je autor majstorski izbjegao proklizavanje u patetiku, što je s obzirom na visoku osjetljivost tematike ravno čudu.
I još ovo: ta razmrvljena elegija koja među ostalim potvrđuje važnost ‘življenja u trenutku’ od ljepših je priča koje smo posljednjih godina imali priliku pogledati. Ako nije najsretnije ispalo s odabirom prijevodnog naslova, film ima itekakvu sreću s glavnom glumicom koja mu je i na FEST-u osigurala finu, frankofilnu publiku, jer moglo se dogoditi da u festivalskom preobilju jačih autorskih imena i društveno angažiranijih, tematski aktualnijih, nagrađivanijih ili jednostavno razvikanijih ostvarenja prođe neprimijećeno.
Pokazao se, međutim, jednim od onih neočekivanih, a magičnih pronalazaka s ruba programske ponude.
