Proslavljeni španjolski redatelj Pedro Almodóvar napisao je zbirku priča Posljednji san. Ona obuhvaća različita razdoblja, od kraja šezdesetih do danas, a u svima se zrcale njegove duboko prisutne opsesije: mračno doba školovanja, slavlje humora, njegov umjetnički razvoj, neugodna strana popularnosti ili utjecaj fikcije na život.
“Više no jednom ponudili su mi da napišem autobiografiju i svaki sam put odbio, nudili su mi isto tako da moju biografiju napiše netko drugi, no i dalje se ježim pri pomisli na knjigu koja bi u cijelosti govorila o meni osobno. Nikad nisam pisao dnevnik, kad sam i pokušao nisam odmaknuo dalje od druge stranice; ova knjiga stoga predstavlja moju prvu proturječnost“, piše Pedro Almodóvar u uvodu svoje zbirke priča Posljednji san (El último sueño) .
Na sve to nadovezuje se:”Ona ponajprije nalikuje rascjepkanoj, nepotpunoj i ne baš sasvim razgovijetnoj autobiografiji. Usprkos tome, vjerujem da će čitatelj na koncu dobiti ponajviše informacija o meni kao sineastu, kao pripovjedaču (piscu) i o tome kako se u mojem životu sve to uspijevalo ispreplesti s još ponečim.“
Zbirka priča Posljednji san u svijetu je objavljena 2023. godine. Iste godine, na radost hrvatske čitateljske publike, knjiga je objavljena i u Hrvatskoj u izdanju nakladnika Ljevak i u prijevodu Željka Somuna.
Kako su priče spašene
Ova knjiga sadrži 12 priča te obuhvaća različita razdoblja, od kraja šezdesetih do danas, a u svima se zrcale njegove duboko prisutne opsesije: mračno doba školovanja, slavlje humora, njegov umjetnički razvoj, neugodna strana popularnosti ili utjecaj fikcije na život.
Naslov ove knjige je i naslov priče koju je zapisao dan nakon što mu je preminula majka. O tome je u uvodu knjige iskreno napisao:”Da uzmognem napisati Posljednji san, morala mi je umrijeti majka.“
Sve ove priče u svojem uredu držala Lola Garcia, njegova pomoćnica. O tome je napisao:”Ove je, dosad neobjavljene priče, uz mnoge druge ondje nagomilane, u svojem uredu držala Lola Garcia, njegova pomoćnica. Skupila ih je izvadivši ih iz nekoliko različitih starih plavih mapa koje je spasila iz kaosa mojih uzastopnih preseljenja.” Svemu je dodao da ih nije čitao sve otkako ih je napisao – a neke od njih napisao je prije više desetljeća. Svemu je dodao i ovo:”S dobrim osjećajem za mjeru, Lola je probrala nekoliko tekstova, da vidi što ću reći kad ih pročitam.“
Priče kao nadopuna filmskih djela
U uvodnom tekstu knjige Pedro Almodóvar navodi da je još kao dijete znao da je pisac jer je uvijek pisao. o tome je napisao: “Moja literarna vokacija bila mi je neupitna, jedino nisam bio siguran vrijedi li to išta.” Dvije priče posvetio je svojoj sklonosti prema književnosti i pisanju (Miguelov život i Miguelova smrt, koju je povremeno pisao u večernjim satima u razdoblju između 1967. i 1970. godine i Loš roman koja je napisana iste godine.
Čitatelja na duhovit način također upozorava na stanovite proturječnosti. Naime, otvoreno kaže da nikad nije bio sposoban pisati ni dnevnik ali u knjizi ipak postoje četiri teksta koja dokazuju suprotno (Posljednji san; Zbogom, vulkane; Sjećanje na jedan isprazan dan; Loš roman)
Vrijednost ovih priča ogleda se i u činjenici da su su te priče svojevrsna nadopuna njegovih filmova. Ponekad su mu služile kao trenutačni odraz onoga što je proživljavao, pa su mnogo godina poslije završile pretočene u filmove, kao što je to Loš odgoj (La mala educación, 2004.) ili neke scene iz filma Tuga i slava (Dolor y gloria, 2019.) ili će, dodaje, to tek biti. Posebno još naglašava da su to sve “inicijacijski tekstovi” (i tu frazu ne smatra završenom) a mnoge od njih nastaju kao bijeg od dosade i zasićenosti.
Almodóvarovske priče
Zanimljive su priče ‘Ceremonija ogledala’, ‘Ivana, uvrnuta ljepotica’, ‘Miguelov život i Miguelova smrt‘ te ‘Iskupljenje‘. U njima Almodóvar na svoj način obrađuje neke velike priče i likove. On ih, zapravo, pretvara u nove i svoje, ‘Almodóvarovske’ likove. Tako imamo Isusa i Barabu, i Trnoružicu pa grofa Drakulu. Također, tu je Miguel sa svojom pričom. A ta priča je posebna jer mu život započinje smrću.
Za nju je uvodu rekao da ju je pročitao nakon više od pedeset godina i da ga je iznenadila. Navodi kako savršeno dobro pamti zamisao oko koje kreće naracija, prepričavanje života unazad. O tome navodi i duhovitu stavku:”To je bilo ključno i, ako mi dopustite, originalno. Desetljećima poslije pomislio sam kako su u filmu Neobična priča Benjaminu Butonu (The Curious Case of Benjamin Button. 2008.) iskopirali moju ideju.“
Izuzetno književno djelo
Za filmofile posebno zanimljiva može biti priča Loš roman. Tu priču započinje rečenicom:”Oduvijek sanjam da pišem loš roman.” U ovoj priči tematski se bavi razlikama između pisanja filmskih scenarija i pisanja romana. Potpuno jasno daje nasluti da je svjestan da se radi o potpuno različitim disciplinama. To sve upotpunjava i nizom primjera (od Ingmara Bergmana do Quentina Tarantina), čita savjete velikih pisaca… I, u potpunosti vjeruje da bi mogao napisati barem solidan roman (ako već ne loš).
U ovoj zbirci priča Pedra Almodóvara jednostavno se uživa. Možda nije, kako smo to napomenuli, sposoban voditi dnevnik ali je definitivno potvrdio svoje riječi da je još kao dijete znao da je pisac. Knjiga Posljednji san djelo je puno emocija i života, istovremeno je sjetno i duhovito. Kroz njega je (još jednom) dobio odgovor da njegovo pisanje vrijedi, i to prilično.
A to je potvrdio i španjolski pisac, scenarist i redatelj Ray Loriga, koji je kao koscenarist surađivao s Almodóvarom na filmu Živo meso (Carne trémula, 1997.) . On je o knjizi Posljednji san napisao.”Knjiga mnogih otkrića. I prije sam znao da je Almodóvar veliki pisac, trebalo je još samo otkriti otkada. Od djetinjstva pa sve do evo ovih dana, svojim pisanjem kao da nas za ruku vodi kroz začudnu šumu. Čitajući ove priče ne znaš jesi li pozvan u njegovu glavu ili u njegovu dušu. Kako bilo da bilo, prava nagrada. I takav divan uvid.“
Nakon svega ne treba posebno naglašavati da je Pedra Almodóvar veliki autor, i filmski i književni, a njegov svijet poseban – almodóvarovski!
O Pedru Almodóvaru
Pedro Almodóvar (Calzada de Calatrava, 1949.), filmski redatelj, scenarist i producent, uz Luisa Buñuela kultno ime španjolskog i svjetskog filma. Njegov filmski opus sastoji se od dvadeset četiri filma. Osvojio je sve važne međunarodne filmske nagrade među kojima se ističu dva Oscara, dva Zlatna globusa, Zlatni lav, dvije nagrade festivala u Cannesu i šest nagrada Goya. Autor je kratke priče Fuego en las entrañas (1981.) i kronika čija junakinja zna utažiti pokvarenu maštu i prljave strasti, a ime joj je Patty Diphusa. Posljednji san (El último sueño) prva je njegova zbirka pripovijetki.
