Moderna socijalna drama Žena u gumenim rukavicama, redatelja Marija Šuline, film je s podosta mana. Za film može reći da je tematski bavi ali je i prilično površan i neujednačenog ritma. Glumica Areta Ćurković, sa svojom izvanrednom glumom, najveća je njegova vrijednost.
Film Žena u gumenim rukavicama drugi je igrani film hrvatskog redatelja Marija Šuline. Svojim prvim film Adam (2020.), koji se bavi problematikom života branitelja nakon Domovinskog rata a radnjom je smješten u Slavoniju, skrenuo je pažnju na sebe. Prije svega, uspio ga je snimiti bez financijske podrške ijedne institucije (realizacija čitavog projekta trajala je pet godina).
Film je ostvario i određeni uspjeh jer je obišao mnoge festivale i na tom putu osvojio i neke nagrade (npr. na festivalu New York Movie Awards dobio nagradu za najbolji film a s istu nagradu odnio je i na Montreal Independent Film Festival). Za razliku od Adama, film Žena u gumenim rukavicama dobio je potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
Priča filma prati Mirnu (Areta Ćurković), spremačicu u jednoj osnovnoj školi. Nastavno i ostalo pomoćno/tehničko osoblje škole, zajedno sa svojim kolegama u ostatku Hrvatske, ulaze u štrajk kako bi se izborili za veća primanja. Tijekom štrajka Mirna sindikalistima i ostalom osoblju u školi strpljivo i predano olakšava kuhanjem kave. Uz sve to bavi se i drugim uobičajenim aktivnostima.
Također, njezinu dobrotu iskorištava ravnatelj škole (Miro Čabraja). On ju nagovori da dođe raditi za vikend kako bi očistila jednu učionicu nakon soboslikarskih radova. Dugotrajni štrajk i životne okolnosti njezinih kolegica (ali i ostalih zaposlenika škole) izazivaju određene trzavice pa i sukobe. U nekima od Mirna nastupa kao arbitar ali neki i nju ‘zakače’.
Sadržajno ali površno
Jer, i ona van posla u školi nosi svoje breme – brine se za nepokretnu majku, njezina djeca su u Njemačkoj a njezin nasilni muž je odavno preminuo. Rezultat štrajka je nepovoljan po Mirnu i svo tehničko osoblje. Dolazi do velikih trzavica unutar škole. Razočarana Mirna ima dovoljno ponosa, za razliku od drugih, da može svakoga pogledati u oči…
Za film Žena u gumenim rukavicama se može reći da je tematski zanimljiv. Najveći prosvjed prosvjetara u Hrvatskoj, koji se odvijao 2019. godine, inspirirao je scenariste Ivor Martinić (Plavi cvijet, 2021.) i Franjo Nagulov (Adam, 2020.). Njihov rad možemo ocijeniti s ‘sadržajno ali prilično površno’.
Ta površnost se u najvećoj mjeri odnosi na likove filma o kojima praktički ništa ne saznajemo. Doduše, kod svih se otkriva tek jedna prepoznatljiva karakterna crta. Jedini lik koji je prikazan kako treba je lik glavne junakinje. Ostatak djelatnika škole djeluju da su tu tek samo da ispune kadar u ključnim trenucima. Velika je šteta što se na tome nije poradilo više.
Štrajk prosvjetara u Hrvatskoj trajao je prilično dugo (dugih 36 dana). Da se samo malo prionulo u poneko istraživanje kako je to izgledalo u školama, koje priče su se tada pričale i kakvi su ‘stvarni’ odnosi njezinih djelatnika unutar bilo koje škole tada bili i sl. dobilo bi se neizmjerno puno kvalitetnog ali i uvjerljivog materijala za film.
Areta Ćurković za svaku pohvalu
Pri tom valja napomenuti da se nije pretjerano poradilo ni na dijalozima. Tako su primjerice dijalozi Mire Čabraje, kao ravnatelja škole, u svakom pogledu neuvjerljivi a time i njegova izvedba. Pokazan je kao neki politički vođa a ne ravnatelj škole (stječe se dojam da scenaristički dvojac nije upoznat s činjenicom da su većina ravnatelja u hrvatskim školama bivši učitelji te iste škole).
Općenito, gotovo svi likovi svoje dijaloge izgovaraju poput robota (što ide u njihovu gore spomenutu karakteristiku ispunjavanja kadar u ključnim trenucima), gotovo bez emocija. Uglavnom, velika mana filma je ‘nebavljenje’ svojim likovima. Na njihove glumačke izvedbe u takvim okolnostima ne treba trošiti riječi.
Glavnu junakinju filma izvanredno je odigrala Areta Ćurković (Happy Endings, 2014., Kino Lika, 2008.). Već se otprije zna da ona posjeduje veliki glumački kapacitet pa to i ne treba čuditi. No, treba ponoviti da je scenaristički njezin lik jedini odrađen kako treba. Ona je to, dakako, znalački iskoristila. Mora se reći da je njezina nevjerojatna mirnoća jednako tako uvjerljiva. Njezin i najmanji glumački potez – bilo da se radi o pogledu ili gesti lica ili pak dijalogu – naprosto obara s nogu. Lik Mirne nije jednostavan – ona je u svojoj borbi sama i kroz život mora koračati sama… I to bez rukavica. Baš to Areta je vrhunski prezentirala i jednostavno dominira filmom.
Film neujednačenog ritma
Za film Žena u gumenim rukavicama može se reći da je aktivistički film. Jasno stavlja do znanja tko je ‘mali’ čovjek a tko su i gdje su i za koga su (i kada) ‘institucije’ (poruka bi bila i jača da je scenarij i u tom kontekstu lišen već odavno izlizanih parola i političkih fraza). Naravno, redatelj Šulina jasno gledatelju i stavlja do znanja na ‘čijoj je on strani’ tijekom radnje filma.
Film pati i od neujednačenog ritma, ima podosta ‘praznih’ i nepotrebno dugih kadrova (ponavljanje kadriranja pročelja škole, snimke zamračenog grada iz zraka uz ‘patničku’ pjesmu Sama grupe Vinyl 33, kadar kada glavna junakinja pere kosu svojoj majci). Nedvojbeno je da redatelj Šulina pokušava na momente djelovati i kao art film.
Moderna socijalna drama Žena u gumenim rukavicama definitivno je trebala biti scenaristički bolje odrađena. Njezina tematika nudila je puno, puno više. Njegova najveća vrijednost je, moramo to još jednom ponoviti, izvanredna Areta Ćurković.
